Stevan Šarčević's Blog, page 44

January 5, 2016

KOLEVKINE HRONIKE - SUNČICA





Darko savić / Stevan Šarčević





Sunčica je sedela zamišljeno posmatrajući dva identična medaljona pred sobom. Žagor u krčmi jejednostavno nije interesovao. Mnogo je Andreas hteo i kad tad mu je to moralo doći glave. Činilo joj se da je znao šta da se neće vratiti. Kad je pošao na Snežna Polja, ostavio joj je ovu glupost i nešto patetisao o ljubavi i čekanju. Stomak joj se zgrči. Zašto ne može da se seti njegovih reči? Zašto? Najednom, oči joj ovlažiše. Andreas se neće vratiti i nikad više se neće sresti onako usput kako su se znali sretati na najneočekivanijim mestima. Nikada više! Trgnu rakiju, pa obrisa oči.
Dodir na ramenu ju je trgao i gotovo je poskočila. Diže pogled i nad sobom ugleda zabrinuto Simonidino lice. Bila je odevena u baršunastu žuto crnu haljinu i delovala je nekako previše otmeno. Nije to više bila ona slatka Simonida koju je poznavala. Kraj nje je bio neki naduveni velikaš. Kuja mala, nije joj mnogo trebalo da rasprostre guzicu po dvoru!- Nešto nije u redu zar ne?- tiho upita Simonida prelazeći joj rukom preko kose.- Moja stvar. Kako to da je damica gurnula nos u smrdljivu mehanu?- odbrusi Sunčica odgurnuvši joj ruku.- Slušaj, Sunčice ovo je general Burebist. Traži nešto što sam videla kod tebe...- započe Simonida, očito povređena Sunčicinom nabusitošću..- Šta!? Oba ključa su kod tebe!?- prekide je onaj plemić i pruži ruku ka medaljonima pred Sunčicom, ali ih ona strelovito poklopi šakom.-Ruke k sebi!- siknu Sunčica mašajući se sablje.- Polako Sunčice,- umeša se Simonida,- niko ti neće oteti tvoje blago. Takav medaljon ima i Carica, obećala je bogatu nagradu ako dobije to što imaš. Zar se ne sećaš da smo g htele prodati u onoj krčmi?- Hoću petsto zlatnika.- oštro će Sunčica, na šta Simonida poklopi usne. To je bila ogromna suma.- Za oba?- oprezno će General. Posmatrao ju je prodorno.- Za oba.- odvrai ona odlučno.- Pođi s nama. Biće ti plaćeno.- reče general i okrenu se ka izlazu. Posle kraćeg kolebanja Sunčica ustade i pođe za njim. Simonida je vrtela glavom u neverici.





 •  0 comments  •  flag
Share on Twitter
Published on January 05, 2016 21:22

January 4, 2016

KOLEVKINE HRONIKE - BITKA NA SNEŽNIM POLJANAMA



Darko savić / Stevan Šarčević

Roas Kalist je, sačekavši snage iz Solane i Julina, iz Carske luke poveo dvadeset hiljada elitnih legionara, a iz usputnih vojnih postaja prikupio je još desetak hiljada lako opremljenih boraca i oko četri hiljade plaćenika i dobrovoljaca kad je stigao pred Krakovište. Južno od grada već ga je čekao dobro utvrđen logor koji su podigli legionari iskrcani sa Mavrikovih brodova usidrenih uzvodno od Kanala. Sledećeg dana pristigli su Rožarevi i Batonovi brodovi sa još osam hiljada gardista. Rožar je doveo i šest ratnih titanuma. Zveri su neprestano nervozno trubile uzdižući surle i trupkajući nogama u znak negodovanja zbog predugog putovanja lađama. Kad su ptice donele vesti uhoda o padu Severina, Roas je znao da su Varvari krenuli ka Tihoj Steni i izdao je naređenje za pokret ka Ogorju, čvrsto odlučivši da se dokaže pred ocem i stekne oreol ujedinitelja carstva. Na široka Snežna Polja što su se prostirala pred Severnom kapijom stigao je sa preko pedeset hiljada ljudi. Tu su ga sačekale severnjačke trupe koje je Vidin Elesar rasporedio u formaciju kvadrata čije su stranice činili oklopnici Kralja Filipa i Markosa Lava, dok su laka pešadija Hali Sovraka i konjica pod komandom Maksimina Vrane bile unutar kvadrata. Sve u svemu šesdesetak hiljada ljudi, zaključi Roas. Bitka će se voditi izjednačenim snagama, što znači da je ishod neizvestan ako varvari ne stignu na vreme. Kako bilo da bilo, za otezanje nije bilo vremena. Odmah po pristizanju, trupe su se počele raspoređivati po njegovim uputstvima. Teško oklopljene gardiste pod Mavrikovom komandom je postavio u centar borbene linije; levo od njih su se postavili Vindoroviteški konjanici, a desno krilo su držaliBatonova laka konjica iRožarsa Titanumima. Noć je protekla mirno, bez ijednog incidenta. Obe vojske su držale svoje položaje i čekale poteze suprotstavljene strane.Ta je situacija potrajala sve do ranih prepodnevnih časova, kad je najzad Roas Kalist izgubio strpljenje. Videvši da ne može opkoliti Vidinove trupe i da opkoljavanje neće dovesti do izloženih bokova Severnjaka, naredi teškoj konjici da formira klin i jurne na neprijatelja, u nadi da će probiti stranicu kvadrata i izazvati paniku u protivničkim redovima. Međutim, iskusni vitezovi sa severasu odbili napad. Roas je potom promenio taktiku, pa jepovukao tešku konjicu i poslao konjanike strelce napred. Ovi su zasuli severnjake kišom strela sa bezbedne udaljenosti. Markosovi oklopnici su pokušali da se sukobe s njima u bliskoj borbi, ali su ovi uspešno izbegavali napade i u toku povlačenja odapinjali strele na protivnike.
Hali Sovrak, videvši da njegovi borci trpe od strela i da nisu u mogućstvu da se bore protiv lake konjice, naredio je da vitezovi zauzmu formaciju „kornjače“, što je značilo grupisanje u manje kvadratno raspoređene grupe koje su i sa strana i odozgore postavili štitove, podsećajući na kornjaču, po čemu je ta strategija i dobila naziv. Takva jeformacija pružala veliku zaštitu od strela, međutim, čim bi severnjaci formirali „kornjaču“, Roas bi slao tešku konjicu u juriše koji su neprijatelju nanosili velike gubitke. Nisu bili u mogućnosti da se u toj formaciji efikasno bore.
Vidin je shvatio da će uzastopni udari lake i teške konjice desetkovati njegove trupe, pa je naredioMaksiminu da sa hiljadu tristakonjanika izvrši juriš na Raosove strelce i otera ih dalje od oklopnika. Taktika se pokazala uspešnom i na bojnom polju nastade varljivo zatišje. Procenivši da se borba odvija u njegovu korist, Roas Kalist je odlučio da zada finalni udarac neprijatelju. Pokrenuo je sve svoje snage u širokom frontu pri čemu su elitne legije u centru krenule na protivnika u formaciji falange. To je značilo napredovanje u gustoj, štitovima zaštićenoj formaciji, sa daleko napred isturenim bojnim kopljima. Falanga je u idealnim uslovima gotovo neprobojna frontalno, ali su joj bokovi veoma ranjivi. Stoga su Mavrik na desnom krilu kao i Rožar na levom usporili svoje napredovanje kako bi slabo pokretna falanga mogla da ih prati, sve u svrhu čuvanja bokova teško oklopljenih falangista. Severnjaci su na desnom krilu carevih snaga pokušali napad, ali suga krvavo odbili titanumi, pa je falanga neometano stigla do severnjačke borbene linije. Carevi gardisti suuspešno potisnuli Vidinove snage unazad jer severnjacinisu imali rešenja za zid od kopalja kojije falangaformirala. Borbe na krilima su sve vreme besnele, ali nisu bile odlučujuće. Preokret u bici se dogodio kada je falanga potiskujući legionare došla na brdovititeren na kom je bilo teško održati formaciju koja je bila ključna za uspeh falange. Markos, videvši da se formacija falange raspada, naredio je svojim vitezovima da se rasture u manje taktičke jedinice i iskoriste rupe u formaciji, što je nateralo falangite da bacaju koplja i bore se severnjacima prsa u prsa gde su svakako bili inferiorniji. U to vreme, konjica na severnjačkom desnom krilu je razbila Careve konjanike strelce. Roas Kalist je u tom trenutku shvatio da je napravio veliku taktičku grešku. Naime, kada je formacija falange počela da se raspada, morao je poslati lakše trupe da ih štite dok opet ne uspostavi formaciju. Umesto toga je smatrao da falanga može samostalno da obnovi formaciju bez zaštite. Falanga je bila superiorno oružje u rukama valjanog komandanta, što Roas Kalist svakako nije bio. Videvši da je njegov centar pred porazom, a krila u rasulu, žurno se stade povlačiti sa bojnog polja prema brodovima usidrenim pred Krakovištem. A onda, kao po narudžbi, iza obronaka Ogorja, pojavi se varvarska konjica! Roasu srce uzdrhta i okrenu konja, pa jurnu pravo ka centru sukoba, očekujući da varvari udare na severnjake. Kakvo li je samo iznenađenje doživeo kad su se varvarski oklopnici sjurili sa padina i udarili na njegove falangiste u povlačenju! Pokolj je bio užasan. Njegovi ljudi su bili zakleti na vernost i vaspitavani u duhu viteštva, pa se nisu predavali, te su pobijeni gotovo do poslednjeg čoveka. Njega lično je prepoznao severnjački plemićGoti Ulfilai zarobivši ga, spasao ga je sigurne smrti. Tako se završila bitka na Snežnim Poljanama koja je odlučila sudbinu Kolonije.


 •  0 comments  •  flag
Share on Twitter
Published on January 04, 2016 21:21

January 3, 2016

KOLEVKINE HRONIKE - RATNI SAVET



Darko savić / Stevan Šarčević
Kraljica Mejen je sahranjena svega dan ranije, a upravo pristigla vest o pogubljenju Elesara Sarbana je unela nemir u misli prisutnih. Ispod crvenog štita sa četrnaest ukrštenih mačeva sedeli su princ Vidin i carica Olena predsedavajući skupu. - Mnogo smo loših vesti primili ovih dana. Gospodarica Magda je tražila pomoć za Severin i tvrdi da takva najezda varvara u istoriji Carstva još nije viđena. S druge strane, više nikakve sumnje nema da su Careve legije krenule prema severu. Zahvaljujem se svima koji su doveli vojnike i moram primetiti da ćemo se uskoro naći između čekića i nakovnja. Otvoren sam za svaki pametan savet koji mi možete dati.- obrati se Vidin skupu. Velikaši zažagoriše na te njegove reči.- Moramo krenuti u pomoć Severinu! Smesta!- viknu Maksimin Vrana gospodar Nakita.- Ako zaglibimo u čarkama s Varvarima, Rasoder će nas razbiti. Legije su disciplinovana i smrtonosna mašinerija.- oglasi sekralj Filip, još uvek uvređen zbog bega princeze Ane sa venčanja. To ga ipak nije sprečilo da dovede armiju do Tihe Stene.- Tiha stena predstavlja moćne zidine, ali naša konjica tu ni od kakve koristi nije. Možda bismo ih mogli poslati u pomoć Severinu.- progovori zamišljeno gospodar Mijasu Pal.- To je dobra ideja.- odobri mu gospodar Moka, na šta u odaji nastade prepirka.- Smirite se! Mijasu Pal je dao dobar predlog. Zapovedam da upravo on sutra u zoru povede dve hiljade konjanika ka Severinu!- prekide raspravu princ Vidin.- Dve hiljade konjanika? Bojim se da nemate ni približnu predstavu sa kakvom se silom suočavate! Avtonka pod zidinama ima gotovo sto hiljada neprijatelja!- oglasi se visoka dostojanstvena žena, dotad povučena i skrivena iza ostalih velikaša. Ona je svakako znala o čemu govori. Bila je to Magda Duzor.- To je sve što trenutno možemo poslati. Pešadiji će trebati nedelje do Severina, a većina konjanika je tek pristigla. Konji su iscrpljeni. Ostatak snaga možemo poslati tek kad se životinje oporave i to ćemo sigurno i učiniti.- odvrati Vidin.- I poslati sve vitezove u borbu sa varvarima? S čime ćemo se suprotstaviti carevim legijama? Običnim vojnicima? Plaćenicima? Na brzinu obučenim strelcima? Razumite da Rasoder ovamo šalje svoje elitne jedinice!- viknu kralj Filip i u dvorani ponovo nastade prepirka. Ko zna dokle bi to trajalo da kroz otvorene prozore iz dvorišta ne stade do njih dopirati strašna galama. Svi zaćutaše pokušavajući da razaznaju o čemu se radi, a onda razabraše strašne reči: Severin je pao! Tek što se napregnuti tajac pretvorio u uznemireno domunđavanje, vrata se dvorane širom rastvoriše i među okupljene komandante stupiše tri muškarca u jadnome stanju. Behu krvavi i odeveni u dronjke, ali ih svi smesta prepoznaše.- Kristofer!- ote se carici, jer na čelu grupe beše gospodar Avtonka Duzor, s njegove leve strane stupao je niži plemić Kipot, a s desna brat pokojnog cara, General Kristofer Burebist.Svi zaćutaše napregnuto iščekujući vesti. Gospodar Duzor osmotri predsedavajuće skupa i zatrepta prepoznajući Caricu. - Ne vidim ovde Elesara Sarbana, pa pretpostavljam da se moram obratiti Carici. Severin je razoren, a bojim se da su i ostala manja utvrđenja na putu ovamo satrta. Varvari napreduju ka Tihoj Steni i spreman sam da kao zapovednik snosim sve posledice svog poraza.- reče bacivši svoj mač pred noge carici. To izazva čuđenje među okupljenima, jer Avtonka Duzor je po rangu bio daleko ispod Kristofera Burebista, koji je trebao govoriti u ime grupe. Pre no što je iko stigao da reaguje, princ Vidin ustade i priđe Duzoru koji je pao na kolena.- Imam još jednu lošu vest, Avtonka. Moj otac je pogubljen i od juče sam ja gospodar Tihe Stene. Verujem da bi ti on ovog trenutka odrubio glavu, ali moje je mišljenje da će nam tvoj mač uskoro biti potreban.- reče polažući ruku na Duzorovu glavu, simbolično svome vazalu time dajući oprost. Ovaj ustade i poljubi mu ceremonijalno ruku, a Carica iščekavši da se formalnosti obave, ustade i priđe grupi.- Kristofere! Hvala bogovima da si živ!- reče razdragano, na šta je general nesigurno odmeri. Gospodar Duzor koji je pri begu iz Severina imao mnogo vremena da porazgovara sa Estebanom, znao je u glavnim crtama istinu o njemu, pa se oglasi:- Carice, general više nije ista ličnost i poseduje moći van našeg poimanja. Verujem da ćete ga pažljivo saslušati, jer ima važne stvari da vam saopšti. Kamo sreće da sam imao vremena ranije da ga saslušam.- rekavši to povukao se dva koraka, pa Esteban ostade oči u oči sa Caricom Olenom. Najednom upadljivo spusti pogled na njene grudi što izazva žamor u dvorani, a njegove prve reči izazvaše pravu buru negodovanja među okupljenima.- Šta to imate ispod bluze, gospođo?- zapitao je zapostavljajući svaki trag etikecije. Nikoga nije bilo briga šta se odigrava u njihovim privatnim odajama, ali ovo je bilo previše. Carica na trenutak porumene i samo što mu nije sasula u lice bujicu uvreda, jer Kristofer Burebist je iskusio jednom davno njene draži, kad se najednom dosetila na šta se njegovo pitanje odnosilo. Posegnu za lančićem na vratu i pred okupljenima se pojavi Carsko Znamenje, ali sada je blještalo plavičastim sjajem, a sva tri kraka zvezde su ravnomerno pulsirali krvavo crvenim odsjajima.- Ključ je aktivan! Znači da su i druga dva u blizini! Znate li gde su?- uzbuđeno će general izazivajući opšte zgražavanje. Carica mu se upilji u oči.- Ti nisi Kristofer, zar ne?- šapnu oprezno da niko ne čuje.- Ne, ali je to duga priča.- odgovori Esteban isto tako tiho, a onda se okrenu okupljenima.- Nemam načina da vam shvatljivo opišem ono što jesam, pa ću se ograničiti na ono što znam. Mnogi će moje sposobnosti opisati kao veštičarenje, ali sam sposoban da vam čitam misli ako to želim.- uzbuđeni romor ispuni dvoranu, na šta on podiže ruku.- Budite mirni, to nikad ne činim među prijateljima, ali to je sposobnost koja se pokazala vrlo korisnom pri borbama oko Severina, što vam može potvrditi bilo koji preživeli.- reče, pa nastavi.- Bio sam u glavama varvara oko Severina i znam šta ih goni na vas!- reče, a domunđavanje među velikašima preraste u opštu galamu. Carica ga je zamišljeno posmatrala neko vreme, a onda podiže ruku i zapovednici se stišaše.- Šta hoćeš da kažeš?- obrati se Estebanu.- Oni se užasavaju vaših mačeva i utvrđenja, ali zima dolazi na daleki sever. Snežne zveri silaze u naselja, a ambari su im prazni. Možda bi i izginuli tamo da među njih nije stigao stranac, za koga pretpostavljam ko bi mogao biti, ali bi to zahtevalo preduga i nejasna objašnjenja, pa ću se ograničiti na to da ih je upravo on snabdeo opremom i organizovao kao vojnu silu u svrhu ostvarenja sopstvenih planova. Ista ličnost najverovatnije stoji i iza raskola u Koloniji.- pitanja ga skoliše sa svih strana, pa on odgovori kratko.- Čovek vama poznat pod imenom Šumski Kralj.- njegove reči izazvaše bujicu negodovanja. Kako bi običan drumski razbojnik mogao postupati kao gospodar?-Niko od vas ne može pojmiti moći i sredstva kojima taj čovek raspolaže, ali predlažem da to ostavimo za kasnije. Vi jednostavno nemate snage da se suprotstavite invaziji Radi se o čitavim narodima koji se ni pred čime neće zaustaviti. Gonjeni su nagonom za preživljavanjem i ako ne dobiju teritoriju na kojoj će se naseliti, pregaziće sve pred sobom.-te je reči pratilo negodovanje, ali on pojača glas i nastavi.- Razgovarao sam o tome sa Duzorom na putu ovamo i on mi je rekao da je moj plan teško ostvariv zbog vaših drevnih zakona. Ali ja vas moram pitati je li važnija vaša ukočenost i tvrdoglavost ili vaši životi i budućnost Kolonije? - O kakvim zakonima govoriš?- prekide ga Carica Olena i on skrenu pogled na nju.- O zakonu nemešanja vrsta. Vrste će se svakako izmešati, na vama je da birate na koji će se način to desiti.- odvrati Esteban mirno. Idućeg trenutka zaglušujuća galama ispuni dvoranu. Svako je imao nešto važno da izjavi i svaki smisao nestade u nadglasavanju i dernjavi koja je potrajala bez obzira na Caričine i Vidinove pokušaje da umire prisutne. To je potrajalo sve dok Markos Lav nije istupio i udario mačem o sto. Tresak zbuni vojskovođe, pa se utišaše.- Ponašate se kao nedozrela deca! Saslušajmo šta general ima da nam kaže!- viknu, pa vrati mač u korice. Nastade tišina i Esteban osmotri okupljene. Bili su to gordi i tvrdoglavi ljudi ograničeni svojim verovanjima i tradicijom. Kroz razgovore sa saputnicima od Severina do Tihe Stene, uspeo je da u glavi stvori prilično jasnu sliku o tim primitivnim stanovnicima Kolevke.Šta bilo da bilo, ako dozvoli da Trgovački Esnaf ostvari svoj naum, neće biti ništa drugo nego ovce za klanje.- Morate ustupiti deo svoje teritorije tim ljudima. Samon Sarban je posedovao geološke i metereološke podatke kad je osnivao Koloniju i zaposeo je najpitomiji deo planete. Njegova pravila o nemešanju su možda u tim okolnostima imala svoju svrhu, ali pod pretnjom kakva se sad nad vama nadvila, vi nemate drugog izbora nego da te zakone promenite i to po kratkom postupku! Nove vrste moraju biti puštene u pitome predele, inače ćete snositi posledice kakve ne možete ni naslutiti!- dovrši on svoje izlaganje.


 •  0 comments  •  flag
Share on Twitter
Published on January 03, 2016 19:51

January 2, 2016

KOLEVKINE HRONIKE - TEODOR







Darko savić / Stevan Šarčević


Krio se po šumarcima i rupama oko Tihe Stene, ali svakim trenom to je postajalo sve teže. Putevi ka utvrđenju su postali pretrpani. Čas je prolazila vojska, čas su seljaci doterivali zalihe smenjujući se sa farmerima i lovcima na konje koji su dogonili sveža stada tih plemenitih životinja. Ni za koga ne bi bilo dobro da se prolaznici pripravni za boj susretnu sa jednim vanukom. Još je gore postalo kad su počeli pristizati begunci iz neke daleke bitke. Bili su izranjavljeni i dronjavi, pa je lako bilo zaključiti da su tamo poraženi. Sve je to davalo razloge da se odatle ukloni, ali je postojao i jedan mnogo jači. Onaj daleki zov koji je od samog početka razaznavao, sad je postajao sve jasniji i najzad je spoznao odakle potiče. Bio je to glas njegove nove vrste, tog reda prognanih i omrznutih. Sad je mogao da govori s njima i znao je sve. Sunce im nije bilo prijatelj, ostale vrste još manje. Kolektivno pamćenje je poznavalo pokolje i pogrome, pa su se zatvorili u podzemlja drevnoga sveta. Strah je njima upravljao. Svaki stranac je bio neprijatelj. Mogli su im čuti misli, mogli su osetiti njihovu mržnju. Zato su ih ubijali kad god bi prodrli u njihova staništa. A sad su ga pozivali da im se pridruži. Što je vreme odmicalo, Teodor je sve manje želje imao da se zadrži kraj zidina i rizikuje glavu. Samo što nije krenuo na dugo putovanje, kad se desilo nešto neočekivano.- Ti... Ti poznaješ govor misli? Ko si ti?- odjeknu mu u glavi i znao je da glas dolazi iz neposredne blizine. I ne samo to. To je bio neko od čudnih stranaca. Onih što su bili u neskladu sa sopstvenim telom. Začudo, u njemu nije osetio onu žeđ za krvlju kao kod ostalih.- Teodor. Nekad su me zvali Teodor.- odgovori, ni sam ne znajući zašto. Osetio je nekakvu nepostojanu simpatiju prema tom umu.- Jesi li sa Septus Merige?- stiže novo pitanje.- Septus Meriga? Ne poznajem mesto koje se tako zove.- odgovori začuđeno. Mislio je da je mnogo sveta obišao- Ti si sa ovog sveta? Vi dakle ipak poznajete govor misli?- nastavi stranac sa pitanjima i Teodor shvati da je Septus Meriga naziv mesta odakle stranci dolaze.- Ne svi i ne uvek- odgovori i nelagodno se promeškolji. Neko je prilazio njegovom skrovištu.- Slušaj, osećam tvoj strah i znam da se kriješ. Odvojio sam se od grupe i potpuno sam sam. Izađi, voleo bih da te vidim. Ne brini, znam da si drugačiji, tvoje misli te odaju. Nisam ti neprijatelj, veruj mi.- Teodor pretrnu. S jedne strane, plašio se susreta, jer više nije bio čovek, ali postojala je u njemu jeziva želja da pruži nekom ruku, da s nekim oseti prisnost. Bojao se ljudi, još više se bojao sopstvene vrste, pa opet, noge mu se pokrenuše same od sebe. Susretoše se u polumraku i Teodor osmotri viteza pred sobom. Oklop na njemu je bio oštećen i prljav, ali oznake generala Carevih legija na njemu su bile vidljive. Onda najednom shvati da odnekud poznaje lik tog čoveka, ili makar obličje koje je zauzeo. Kristofer Burebist, carev brat! Reakcija na tu misao je bila munjevita.- Nisam Kristofer, ali jesam general i Burebist, mada je to neverovatna podudarnost. Možda to i jeste razlog zbog čega me je telo tako jednostavno prihvatilo. Vidi, postoji način da se zauzme mrtvo telo i to je zloupotrebljeno. Poslat sam ovamo da to zaustavim, a sad vidim da ima još mnogo loših stvari koje je naše uplitanje prouzrokovalo. Učiniću sve da to zaustavim.- Zar me se ne plašiš?- upita Teodor, mada je već znao odgovor. Stranac nije odašiljao nikakvu nelagodnost.- Ne. Bio sam na mnogo svetova i video mnogo čudnih stvorova. Osim toga, poznajem tvoje poreklo.- misao nije bila u suprotnosti sa zračenjem i Teodor je znao da je istinita.- Ne znaš ti ništa. Donedavno sam bio čovek kao i ti.- ta misao je izazvala gorčinu u njemu.- Misliš, to je zaraza? Preoblikovanje?- ovog puta bilo je neverice u strančevim mislima.- Da. Ujed vanuka stvara nove vanuke.- odvrati Teodor odašiljajući izazov. Najednom je poželeo da ga stranac ubije ili da on oseti njegovu krv. Svejedno. Stranac nije reagovao.- Biće da se radi o munjevitoj evoluciji, nekakvom prividu metamorfoze. I telo i um su ojačali neverovatnom brzinom, što je imalo svoju svrhu u vreme raspada, ali ne i sada. Radijacija je imala neočekivane posledice, ali to je duga priča za koju nemamo vremena. Slušaj, učiniću sve što mogu da ti i tvoja vrsta više ne budete progonjeni. Važni ste za ovu planetu. Jedini ste koji su neplanirano uspeli da otvore um. Znam da si u kontaktu s njima, tako sam te i osetio. Možda uskoro više neće biti razloga da se krijete. Sad moram ići, važne se stvari dešavaju. Prenesi poruku svojima. Rat je započeo. Budite s nama i krvi više neće biti. Stranac se okrenu i napusti šumarak. Njištanje i topot označiše da je nastavio ka Tihoj Steni i Teodor je neko vreme neodlučno gledao u mesto na kome je stranac donedavno stajao. Potom je doneo odluku. Okrenuo se i postojanim trkom krenuo ka dalekim lagumima da prenese poruku nade.

 •  0 comments  •  flag
Share on Twitter
Published on January 02, 2016 19:44

January 1, 2016

KOLEVKINE HRONIKE - RASODER



Darko savić / Stevan Šarčević

Rasoder Kalist, nekada gospodar Srećne Gore, sada je postojao samo u svetlu, bar se tako govorilo. U naslon zlatnog trona su bile ugrađene baklje što su neprestano gorele u polutami prestone dvorane, a on je bio taj koji je u njemu sedeo. Snovi su mu se ostvarili. Čak se i supruge otarasio. Bacio ju je svinjama uvaljanu u pomije i krv da je živu prožderu. Caru je sve dozvoljeno, nije valjda zalud Gospodar Svetlosti. Sedeo je u fotelji carskoga budoara i posmatrao Lesandru kako se gola golcata valja po njegovom satenu. Kučka nije znala za stid, ali je imala svojih prednosti. Koliko je samo puta sanjao da tuca Caricu? A evo sada njene pljunute slike i prilike u njegovom krevetu. Kad ju je pronašao bila je kurvica koja se za bakrenjak prodavala po sokacima, a vidi je sad! Negovana, doterana, mazna... I korisna, što je najvažnije. Sličila je Carici kao jaje jajetu, u tolikoj meri da čak ni mladi Car nije primećivao razliku. Legije iz Solane i Julina su krenule ka Tihoj Steni, pridružile su im se snage Jordanisa Batona iz Zlatne Zemlje i vojska gospodara Obodza Vindora. Ekspedicijom je komandovao lično njegov mlađi sin Roas. Naizgled je sve bilo savršeno. Pa zašto je onda toliko nervozan? Možda zato što je znao da njegove armije igraju na sreću. Ako se njihov udar ne poklopi sa dolaskom varvara, nikada neće poraziti severnjake. Ni te, a ni prethodnih noći oka nijesklopio. Kako daumiri sever? Kako se izvući iz galimatijasa u koji gaje gurnula sopstvena hazarderska priroda? U redu, lepo jeto zamislio.Sve je ukazivalo da je strah već odavno ovladao severom. Đavola! Njihove su se armije jače no ikada okupljale u Tihoj Steni. Nema više milosti. Učinio je ono što je odavno moralo biti urađeno. Od danas glave Elesara Sarbana i Lazara Kroja krase gradske zidine, a ono što su smatrali caricom i mladi car su aplaudirali prilikom njihovog pogubljenja dok je masa urlala u transu. Fino ih sve redom izmanipulisao i ostavio utisak mnogo moćnijeg velikašanego što je bio, ali šta sada? To govno od Šumskog Kralja tvrdi da kontroliše Simeonove horde koje će zaokupiti severnjake i sklopiti savez sa Rasoderom , ali kako da isplati tog demona? Taj naplaćuje u mesu. Otimanje devojčica po selima mu baš i neće povećati popularnost. Bezbroj pitanja i odgovora muje tutnjalo kroz prenapregnute misli i poput svetlaca nestajalo u tami. Longor Mavrik, Kalist i Rožar su poslali brodove uzvodno Suzom, ali su presporo napredovali. Budu li ih kopnene snage predugo čekale, napad neće biti sinhronizovan sa Simeonovim napredovanjem i sve je uzalud. Nije munedostajalosamopouzdanja i vere u sebe, ali ovakav zalogaj mu je mogaoitekako prisesti. „Ma daj, jesi budala i ovako sve imamo. Šta je svrha te gluposti? Što jednostavno ne otpišeš sever?“, protepaLesandra i Rasoder najzad dade sebi oduška.Desnica muse otelai šamar gromoglasno puče. Samo se stresla i uzdahnula. Gotovo joj se ni izraz lica nije promenio. Tek joj pramenovi bogate kestenjaste kose popadaše preko lica i tanani potočić krvi krenu niz podbradak. Pokušala je da se nasmeši, ali Rasoder nijeimao živaca za njene bezobrazluke. Zgrabio ju je za kosu i privukao joj je glavu do svojihprepona odrešujući pojas ogrtača. Bila je poslušna i topla, disciplinovana poput domaće životinje. Niš’ koristi od nje, pomisli dok joj se izlivao niz grlo.





 •  0 comments  •  flag
Share on Twitter
Published on January 01, 2016 19:32

December 31, 2015

2016

 •  0 comments  •  flag
Share on Twitter
Published on December 31, 2015 03:53

December 30, 2015

December 28, 2015

KOLEVKINE HRONIKE - TEODOR



Darko savić / Stevan Šarčević

Sada je Teodor znao da nikada neće dobiti spokoj koji je tražio. Nikada blaženstvo zaborava. Naprotiv, spoznao je užas koji je progonio vanuke. Prokletstvo prema kojem je njihovo obličje i večito progonstvo u podzemne svetove bilo tek dečija igra. Bojao se toga još od trenutka dok je pod plavičastim sjajem meseca osmatrao drevne ruševine i osluškivao urlik krozdolinu u kojoj je čekao karavan natovaren sirovim čelikom. Javljalo mu se dok je posmatrao pogibiju golobradog Ilona i svih svojih saboraca, posebno kad je nad sobom ugledao izduženu glavu i jezive očnjake. Počelo je kao udaljeno šaputanje, sve glasnije i glasnije, pa se stalo umnožavati bezbrojnim avetinjskim glasovima. Povremeno je to delovalo kao horsko urlanje kurjaka po zimskim noćima, povremeno poput odjeka iz postelja javne kuće, ali je sve donosilo zadah mržnje, pohlepe, hladnoće i krvoprolića. Ni trunčice topline, ni traga od ljubavi. Slutnje su ga razdirale dok je visio nad vulkanskim grotlom što je podsećalo na jezero ključale krvi, a kad mu se očima u onom selu umesto polumraka sve ukazalo sablasno jasno, bio je siguran. Urlao je na mesec, udarao glavom o stene, čak se jednom uspeo na visoku liticu da bi se bacio na kamenje. Uzalud, uzalud. Telo je bilo isuviše snažno. Naneo bi sebi bol i nastavio da živi. A onda je shvatio. Sva ta surovost i krvožednost nije poticala iz njegove glave. Ne, čuo je tuđe misli. Spoznao je to kada je, pokušavajući da zaštiti princezu, susreo Andeasa. Čuo je ono što mu se motalo po glavi. Bio je blizak sa svojim dugogodišnjim saborcem i prepoznao mu je tokove misli. Mada je Andreas u njemu video zver, nešto što treba ubiti čim se pojavi, poštedeo ga je. Bio je kao i ostali, pa ga je ipak još uvek voleo. Svi su ga želeli mrtvog zbog onoga što jeste, a on je ubijao da bi preživeo. Mada mu život nije trebao, instinkt je bio jači. U početku su zvuci u njegovoj glavi bila opšta kakofonija, bez ikakvog smisla ili redosleda, potpuno nerazumljivo preplitanje. Trebalo mu je vremena kako bi naučio da sortira to neprestano brujanje. Morao se usredsrediti na ličnost čije ga misli zanimaju. Doduše, svi su glasovi i dalje mrmorili, ali bi glas osobe koja ga interesuje postajao glasniji. Čuo je i neki udaljeni zov, nešto poput urlika iz dalekih ruševina. Dozivanje toliko primamljivo da mu se umalo nije odazvao. Onda je osetio još nešto. Nešto strano, nešto neprirodno, nešto što nije poticalo sa ovoga sveta. Spoznao je u naglom otkrovenju još jednu vrstu što se sporazumevala mislima. Počeo je da osluškuje, da razaznaje i najednom je sve znao; i zašto je oteta princeza i ko je avet što ga je progonila i šta se desilo u onome selu. Jer otac deteta niti je bio s ovoga sveta, niti mu je želeo dobro. Dete bi postalo tek njegovo oruđe kojim bi pokorio stanovništvo i učinio ga stadom za vukove što putuju među zvezdama. To je bio trenutak kad je doneo odluku. Sebe neće spasiti, ali još uvek može spasiti ravnotežu i spokoj sveta na kome je rođen. Zametak u Ani je bio ključ sudbine. Ako padne u pogrešne ruke, desiće se nepojmljivi užasi. Ali ako princeza sigurno stigne kući, to će dete biti odgajeno rukama kralja. S tim će moćima postati prorok i izvešće svet iz tmine. Ako se ovamo vrati, postaće tiranin demonskih moći! Nije poznavao umor po noći, ali ga je danje svetlo usporavalo i činilo ga slabim. Bez obzira na to, bacao se u bitku kad god bi dete sudbine bilo ugroženo. Prvi put kad su ga ugledali, princeza i njeni pratioci su reagovali strahom i mržnjom, ali ostao je čvrst i nije dozvolio strahu da nadvlada. Nepokolebljivo je pratio princezu do Tihe Stene i ugledao najveću armiju za koju je ikada čuo. Sudbonosna bitka se primicala. Potrudiće se da bude na pravoj strani.


 •  0 comments  •  flag
Share on Twitter
Published on December 28, 2015 21:26

December 25, 2015

KOLEVKINE HRONIKE - TIHA STENA



Darko savić / Stevan Šarčević

Nije bilo ničega što Mejen za Elesara ne bi uradila. Đavolu dušu prodala, robinjom sebe učinila, najgore muke podnosila. Pa, opet, na oca mač podići je bilo suviše čak i za nju. Noćima se predomišljala i plakala, danima se skrivala pred ljudima. Svuda ju je usomena na sto puta prokletu Oliveru progonila. A kad je donela odluku znala je da je sebe na večne muke osudila. Uzdahnu, pa još jednom osmotri sa najviše kule večito bele planinske vrhove i široku ravnicu ispod njih, zatim jezero i grad na obali. Svet Elesara Sarbana koji je polako ali sigurno ubijao razdraganu devojčicu u njoj. Potom spusti pogled na neopisivi metež u dvorištu. Monumentalni dvor Sarbana, građevina podignuta drevnim vradžbinama, to tužno stanište duhova i splet praznih dvorana, sumorni dom kome je došla vođena bezumnom ljubavlju, donedavno pusto i nenaseljeno, sad je vrvelo vojnicima i vitezovima. Nije imala drugog puta do da otvori dveri pakla i ostane zapamćena kao oceubica. Smotala je pletenicu u punđu, proverila ima li još tragova suza na licu, pa je duboko uzdahnuvši krenula niz beskrajne stepenice. Rasoder joj nije smeo oteti Elesara. Učinio je jedinu stvar koja je mogla probuditi prkos u poslušnoj Mejen. Veseloj Mejen. Razmaženoj Mejen. A sada tužnoj Mejen. U veliku dvoranu stupila je uzdignute glave i velikaši severa skočiše na noge.- Kraljica na severu!- odjeknu gromoglasni pozdrav. Naizgled ne obraćajući pažnju na uzvike priđe legendarnom Maču Sarbana stotinama godina položenom na pijedestal u centru dvorane. Zastade i ledeni trnci joj jurnuše niz kičmu, a onda prelomi, pa stegnu zube i ceremonijalnim pokretom ga dohvati i uzdiže visoko iznad glave. Crveno sečivo bljesnu poput živog plamena i svi vazali Tihe Stene uz zveket trgoše mačeve i podigoše ih sledeći svoju kraljicu.- Bogovi koračaju s nama!- pozdravi Mejen svoje vojskovođe, znajući da puta natrag više nema. Krv će teći potocima, a majke i supruge će okean suza isplakati. Rat je objavljen. Tek što je to obavila u dvoranu nahrupiše dvojica mladića u prljavoj odeći, pa zastadoše videći mač u njenoj ruci. Onda obojica trgoše mačeve i viknuše: - Kralj na severu! Mejen podiže pogled i oči joj se raširiše u čudu. Viši mladić zakorači ka njoj i ona ispruži mač, držakom prema njemu. On ga uze, pa ga nanovo podiže, a cela dvorana ga je sledila uzvikujući: - Vidin! Vidin! Vidin! Kralj na severu! Smrt tiraninu! Vidin! Vidin! Vidin! Kad se uzvici utišaše, Vidin spusti mač, pa osmotri prisutne.- Vidim da sever nije zaboravio zavete. Kad sam otišao najveća nevolja je bila otmica moje sestre. Zli glasovi su me sustigli na putu natrag i dojurio sam najbrže što sam mogao. Srećom, majka je bila dostojna kraljica i učinila je što se učiniti mora. Ali rat nije posao za ženu! Dok se moj otac ne vrati, ja ću komandovati armijom. Ima li ko šta protiv? Neka sada kaže, ili neka ćuti zauvek!- Mejen ga pogleda. Majka? Nisam ti ja majka, pomisli. Olivera ti je majka, sto puta prokleta bila, a ja sam zatočnica Tihe Stene i ništa drugo! No, Mejenino lice nije pokazivalo buru što je u njoj divljala. Pokorno je pognula glavu u znak priznavanja njegovog prava. Trenutak potom iz skupa velikaša istupi stasiti vitez u kome svi prepoznaše Markosa Lava. Pratila ga je visoka žena s velom preko lica. Žamor prostruja dvoranom, a Vidin ga upitno pogleda. Markos zastade na korak od njega, pa značajno pređe ozbiljnim pogledom po okupljenima. – Vidine, moram ti saopštiti nešto. Ovo je carica Olena i ona je na našoj strani. – pokaza na ženu koja podiže veo. U dvorani nastade žagor, a onda svi, uključujući i Vidina popadaše na kolena. Carica istupi, a Vidin obema rukama dohvati mač Sarbana i pruži ga carici spuštene glave. Ona se na to nasmeši.- Ne Vidine. Sam si rekao da rat nije posao za ženu i bio si u pravu. Ti ćeš komandovati armijom i nositi mač.- rekavši to ona se naže i celiva drevno oružje, a onda se naglo trže i dohvati za grudi. Uzvici zaprepašćenja ispuniše dvoranu, jer mač stade svetlucati i prelivati se skerletnim nijansama. Nikad niko nije čuo da se tako nešto ikada desilo, ali nikad niko i nije video da je carska ruka dodirnula Mač Sarbana. Carica je neko vreme ćutala, a onda se naglo uspravi i osmotri velikaše.- Rečeno mi je da se Sever odvaja od Carstva. Rečeno mi je da tiranin želi da vas ponizi i zavadi sa imenom Carevim. Došla sam da vas molim...- uzvici je prekinuše i ona podiže ruku,- Da, prijatelji moji, ja sam došla da molim, jer prosjaci drugo ne mogu činiti. Molim vas da ne cepate Carstvo. Zbacimo tiranina i ostanimo zajedno!- čuvši te reči, plemeniti gospodari poskakaše na noge i trgoše mačeve, ponovo ih uzdižući prema zapadu u gestu pretnje.- Živela carica! Smrt tiraninu!- prolomi se dvoranom. Mejen je stajala kao zgromljena. Kao u bunilu je odslušala zakletve Carici i istrpela zagrljaje Oliverine dece. Nešto su joj govorili o njenoj ćerci Ani, ali ništa nije razumela. Lagano se probila kroz gužvu i napustila je dvoranu. Penjući se uz stepenice poče da rida. Nešto kasnije u dvorištu nastade jurnjava i Tihom Stenom se proneo glas kako se kraljica bacila sa prozora najviše kule.



 •  0 comments  •  flag
Share on Twitter
Published on December 25, 2015 19:52