Bosna Quotes

“Dünya, Saraybosna'yı -her ne kadar direnişin sembolü olarak hatırlanmasını tercih etsem de- acının sembolü olarak hatırlayacak.”
― Alija Izetbegović, Konuşmalar

“... i tako, Bosna sama sebe otrovnim zubom ujeda. Pa neka joj je na zdravlje još koja stotina godina krvi i fukarluka! Rob je kriv za ropstvo jer nije odabrao rizik kojim se gospodarenje plaća. Ah, begovi! Njihov ponos je samo tvrdoglavost pirimitive koja od svijesti o svojoj odgovornosti bježi u bezumlja sebičnosti. Aaj, kako će nas Evropa mljeti i kuhati! Potomstvu će na uši krv prskati od napora da se što prije prilagodi neumitnoj sili. A sve je moglo brže i bezbolnije proći da nije strašne sebičnosti.”
― Derviš Sušić, Nevakat

“a vidio je, shvatio je... Ona ista muka složena od žala i srdžbe što mu se kupila od Save naovamo i trovala mu možđane, potvrdi se i ovdje svakom pojedinošću zlehude postojbine i navali mu još teži kamen mučnine u želudac. Slušao ih je i mislio - kakva razlika između onih litavskih, pruskih, praških i bečkih vedrina i jednostavnosti u sobi, za stolom, ili u predvorjima, i ove ojađene obamrle gomilice koja blehne u njega kao u čudo, blehne kao kurban spreman za klanje. A u očima, na čelima, u tijelima - zdravlja i bistrine da se prekroje tri evropske carevine... samo sve zapretano, zatrpano, ubijeno čamom i masnim kiselim vazduhom i vonjom.”
― Derviš Sušić, Nevakat

“Govorio je-
"kad je dobra trećina Bošnjaka prišla Islamu i turkušama, uljegli su u sastav ogromnog bića koje se, mlado i horno, još propinjalo i širilo noge i ruke na sve strane. Žive energije tekle su kroz vojsku i upravu i Šerijat i nauke, dajući tom ogromnom biću sebe i svoju svježinu, a očekujući od njega dio njegove slave i moći. Prema potrebama te bošnjačke gladi za slavom i sjajem, ravnali su se i porodica i pravda čak. Svetinje su brzo prilagođavane potrebama trenutaka, i od okamenjenih pravila postajala je živa strašna snaga koja je zakucala hrišćanskoj Evropi sjekirom u vrata.
Eee, ali sve što raste i dozrijeva, ima i svoju nizbrdicu i kraj. Još prije Beča, tursko carstvo je počelo da se topi. Beč je samo otkrio svijetu dokle se u turćijatu stiglo. Taj svijet je krenuo da Stambolu ubrza raspadanje, da ga batinom i vatrom dokusuri. Samo glupi podanici i uobraženi dvorjani ne znaju za silu Njemačke, Francuske, pa Austrije, pa Šveda, pa Moskova, pa Ingleske, pa Nizozemske, pa Španije, pa... eej, koliko i kakvih država i vojski brusi mačeve za turske vratove. Ee, sad, a šta Bosna, in diesem Moment? to jest, u ovom trenutku?
Od Kara Mustafa-pašinog poraza pod Bečom i izgibije mnogih Bošnjaka pod bečkim zidinama, Bosna je razorenim naseljima i mrtvim glavama poplaćala mnoge račune Stambola, dala nakićen koporan, dobila krvav i otrcan rukav. Bošnjaci polahko dolaze pameti. A pošto vide da od stambolske uprave nemaju čemu da se nadaju, bježe u rod, u kuću. Kad je jedno carstvo na početku silaska, onda se u njemu neki dijelovi zatvaraju i tvrdnu kao u biljaka cvatovi pred mrak ili oluju. Mi ćemo se zatvoriti. Samo tako ćemo se othrvati. Braćo, sve rjeđe ćemo se rastajati, a sve duže živjeti jedan uz drugog i to na sve tješnjem prostoru. Moraćemo utvrđivati kuću, jer dolazi dugo doba odbrane. Samo će jaki, brojni i bogati izdržati. Ostalima će se za dva koljena gubiti i ime i trag. Potrebni su nam prije svega red, zapt, savršena poslušnost, eine strenge Diszipline, a u takvim prilikama samo jedan čovjek može biti gospodar. E u ovoj kući to sam ja.”
― Derviš Sušić, Nevakat

“Moj gospodaru,
zemlja zvana Bosna nesrećna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, još manje držati, ali se može podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a služila bi bar kao sigurno konačište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugog. Puk fanatično mrzi i kralja i barune. Sa četiri strane, Vama već poznati aspiranti- podmeću, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i užasa. A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o budućnosti s nadom.
Čudesa!
Muškarci su neka mješavina Slavena, Ilira, Kelta i Romana. Kod kuće ne vraćaju mačeve u korice- za pojilo, za ispašu, za prijek pogled, za ružnu riječ. Na evropskim turnirima zadivljuju zdravljem, snagom, elegancijom i ratničkim vještinama. U vlastitim kućama- nehatom, lijenošću, sujetom i prljavštinom.
Mahom su patareni. Sloj posvećenih živi isposnički i ispašta za ostale koji uživaju u paganskom komoditetu.
Žene su im visoke, ćutljive i teške, bez šarma. Moram priznati da ipak ima nešto privlačno u njihovom mrkom kamenitom dostojanstvu.
Umiju biti kraljice i sluškinje. U dvor u koji uđu, donesu korist i mir, ali- vedrine nema. Preporučio bih najmlađu Kotromanićku za Vašeg nećaka princa Eduarda. Samo bi njena bosanska ozbiljnost ukrotila njegove žudnje za rasipanjem i orgijanjem.
Neka se Gospod smiluje ovoj zemlji. Dok ona sebe ne nađe, mi u njoj nema bogzna šta da tražimo. Osim gostoprimstva na našim proputovanjima prema istoku.”
― Derviš Sušić, Uhode

“Od prelaska Save kupe se u njemu nekakav žal i jed. Zapušteni zirati, razriveni krovovi, isprovaljivane ograde, sela i kasabe bez glasa, svijet dronjav, šutljiv, nepovjerljiv, malo ko radi, sve se zbjeglo u stare, od vremena ogubavjele kuće, šuti i zuri napolje, čeka nešta, kameni se, kao da je svu Bosnu pritisnuo neizmjeran čemer nekakvog posljednjeg nepopravljivog gubitka, pa sva, i tlem i nebom i oranicom i kućom i umornim okom govečeta i mraznim licem šutljivog žitelja, dotrajava posljednje dane gaseći se prije mraka i umirući prije smrti. Ti teški tmasti utisci od prelaska na desnu Savinu obalu, pa do ovog žalosnog pogleda na avliju na kojoj je odrastao, zagomilaše se u bol, u očajanje koje je moglo odušiti samo plačom ili urlavom psovkom. Zamalo ne dreknu iz sedla -
Pa gdje ste, verdammtes Volk?
je li radni dan ili nije?
ko vam je dopustio da se izležavate?
ustaaaj, stoko, loss!
Golem zeljov izvuče se ispod hambara, osmotri, pođe režeći, a jahač mirno sjaha. Kad zvijer stade da nasrće, bjelasajući zubima, gost ga olovnim vrškom kamdžije pucnu između ušiju. Zvijer skiknu i pobježe u hambar. Gost pljunu za njim. Nekad je predak ove lijenčine skakao medvjedu na prsa.”
― Derviš Sušić, Nevakat

“A nije samo s Babunićima tako. Sva je Bosna na umoru od boljki iznutra i od posjekotina izvana. Jauče samrtnica gledajući kako joj, na vlastite oči, razvlače i obraz i imuće.”
― Derviš Sušić

“Narod izmišlja priče jer bi bez njih pobenavio od gole stvarnosti. Ili bi bez junaka zanijemio od sramote.
Ljudsko biće nije spremno priznati izuzetnom bratu izuzetnost, osim ako ga sebe radi mora izmisliti, moćnog i silnog, da ima na koga osoniti nemoć svoju. I što manje sebe u sebi posjeduje, sve se više sve se više uvlači u drugog. A taj drugi što je dalji, sve je bliži.”
― Derviš Sušić, Uhode

“Prije polaska u Bosnu, u ministarstvu vanjskih poslva, oficirski kadar donekle je upoznat sa stanjem u zemlji u kojoj idu. (...)
Odnosi između tih triju vjera, rekli su im potom, puni su nesporazuma i nepremostivog nepovjerenja, iz čega proizlazi sve ostalo, nesuglasice i sukobi koji su rađali svakom vrstom zla. Stekne se stoga dojam da se svi oni međusobno mrze, teško i nepopravljivo. Međutim, nije tako, nije mržnja ono što upravlja postupcima tih ljudi - već strah. Pas koji se boji - ujeda. Tako je svugdje, ne samo u Bosni, međutim Bosna je posebna zbog tri naroda koja u njoj izmiješana žive. I svi oni imaju svoje strahove: katolici se boje pravoslavnih, pravoslavni katolika, a muslimana se boje i jedni i drugi. Turci su u tome iznimka: njihov strah nešto je drugačiji od straha pravoslavnih i katolika, sličan je onome koji postoji u zapadnom svijetu: to je strah povlaštene kaste da će izgubiti prevlast i privilegije koje idu uz nju. A strah je u Bosni stalno priutan, poput bolesti koja se načas smiri, pa se ponovno razbukta. Uvijek je tu, zakopan plitko ispod kože, i samo se treba naći onaj koji će zagrebati ispod nje i tako ga potaknuti. Uvijek je strah glavni pokretač tih ljudi, ali ni u jednom trenutku ne smije se zanemariti njihovo sjećanje, iskrivljeno i selektivno, iz kojeg se onda rađa strah. Svi se sjećaju vlastitih nesreća i patnji, a zlo koje oni čine drugima, učas zaborave. Na njega ne ostane ni spomena. Zato ga ovi drugi pamte, dugo i ustrajno. Mržnja je, dakle, samo instrument straha, koja prestaje onog trena kad ne postiji razlog za njega.”
― Josip Mlakić, Na Vrbasu tekija

“Želim da pokažem da je najveća nesreća Bosne u titulama koje se razmeću pravom na plodove tuđeg rada, ne radeći ništa ni u svoju, ni u opću korist. Želim da dokažem da je budućnost Bosne u radu, u bogatstvu onih koji znaju i njivu i robu i novac i ljude natjerati da zemlja síne ljepšim naseljima, rodnijim njivama, čistim i tvrdim drumovima, velikim i sigurnim mostovima, punim kasama i kućnim i zajedničkim. Želim da Bosna ne bude zemlja krvi, kuge, pustoši, nego bogatstva, zdravlja i moći. Ona to može. Ona to mora. Ona će to biti. Tuga me hvata samo od pomisli koliko će vremena biti potrebno da to ona jednom bude.”
― Derviš Sušić, Nevakat