Nevakat Quotes

“... i tako, Bosna sama sebe otrovnim zubom ujeda. Pa neka joj je na zdravlje još koja stotina godina krvi i fukarluka! Rob je kriv za ropstvo jer nije odabrao rizik kojim se gospodarenje plaća. Ah, begovi! Njihov ponos je samo tvrdoglavost pirimitive koja od svijesti o svojoj odgovornosti bježi u bezumlja sebičnosti. Aaj, kako će nas Evropa mljeti i kuhati! Potomstvu će na uši krv prskati od napora da se što prije prilagodi neumitnoj sili. A sve je moglo brže i bezbolnije proći da nije strašne sebičnosti.”
― Derviš Sušić, Nevakat

“Ali, čovjek, sam, sitna je zvjerčica što se koprca oko teških čizama koje sudbinu kroje. Povremen ponos sobom je zabluda pijanog miša o lavovskoj ulozi svojoj. Trajna i vječita je samo istina o potpunoj nemoći žitelja pred gluhom i nadmenom silom što se ukopala u zakone vremena, prostora, nastanka i opstanka. Ona ne pita želiš li se roditi, ni namjeravaš li umrijeti. Čovjek je samo svirepe igre posljedica kažnjena sviješću o svom položaju.”
― Derviš Sušić, Nevakat

“Govorio je-
"kad je dobra trećina Bošnjaka prišla Islamu i turkušama, uljegli su u sastav ogromnog bića koje se, mlado i horno, još propinjalo i širilo noge i ruke na sve strane. Žive energije tekle su kroz vojsku i upravu i Šerijat i nauke, dajući tom ogromnom biću sebe i svoju svježinu, a očekujući od njega dio njegove slave i moći. Prema potrebama te bošnjačke gladi za slavom i sjajem, ravnali su se i porodica i pravda čak. Svetinje su brzo prilagođavane potrebama trenutaka, i od okamenjenih pravila postajala je živa strašna snaga koja je zakucala hrišćanskoj Evropi sjekirom u vrata.
Eee, ali sve što raste i dozrijeva, ima i svoju nizbrdicu i kraj. Još prije Beča, tursko carstvo je počelo da se topi. Beč je samo otkrio svijetu dokle se u turćijatu stiglo. Taj svijet je krenuo da Stambolu ubrza raspadanje, da ga batinom i vatrom dokusuri. Samo glupi podanici i uobraženi dvorjani ne znaju za silu Njemačke, Francuske, pa Austrije, pa Šveda, pa Moskova, pa Ingleske, pa Nizozemske, pa Španije, pa... eej, koliko i kakvih država i vojski brusi mačeve za turske vratove. Ee, sad, a šta Bosna, in diesem Moment? to jest, u ovom trenutku?
Od Kara Mustafa-pašinog poraza pod Bečom i izgibije mnogih Bošnjaka pod bečkim zidinama, Bosna je razorenim naseljima i mrtvim glavama poplaćala mnoge račune Stambola, dala nakićen koporan, dobila krvav i otrcan rukav. Bošnjaci polahko dolaze pameti. A pošto vide da od stambolske uprave nemaju čemu da se nadaju, bježe u rod, u kuću. Kad je jedno carstvo na početku silaska, onda se u njemu neki dijelovi zatvaraju i tvrdnu kao u biljaka cvatovi pred mrak ili oluju. Mi ćemo se zatvoriti. Samo tako ćemo se othrvati. Braćo, sve rjeđe ćemo se rastajati, a sve duže živjeti jedan uz drugog i to na sve tješnjem prostoru. Moraćemo utvrđivati kuću, jer dolazi dugo doba odbrane. Samo će jaki, brojni i bogati izdržati. Ostalima će se za dva koljena gubiti i ime i trag. Potrebni su nam prije svega red, zapt, savršena poslušnost, eine strenge Diszipline, a u takvim prilikama samo jedan čovjek može biti gospodar. E u ovoj kući to sam ja.”
― Derviš Sušić, Nevakat

“a vidio je, shvatio je... Ona ista muka složena od žala i srdžbe što mu se kupila od Save naovamo i trovala mu možđane, potvrdi se i ovdje svakom pojedinošću zlehude postojbine i navali mu još teži kamen mučnine u želudac. Slušao ih je i mislio - kakva razlika između onih litavskih, pruskih, praških i bečkih vedrina i jednostavnosti u sobi, za stolom, ili u predvorjima, i ove ojađene obamrle gomilice koja blehne u njega kao u čudo, blehne kao kurban spreman za klanje. A u očima, na čelima, u tijelima - zdravlja i bistrine da se prekroje tri evropske carevine... samo sve zapretano, zatrpano, ubijeno čamom i masnim kiselim vazduhom i vonjom.”
― Derviš Sušić, Nevakat

“Ali, čovjek, sām, sitna je zvjerčica što se koprca oko teških čizama silā koje sudbinu kroje. Povremen ponos sobom je zabluda pijanog miša o lavovskoj ulozi svojoj. Trajna i vječna je samo istina o potpunoj nemoći žitelja pred gluhom i nadmenom silom što se ukopala u zakone vremena, prostora, nastanka i opstanka. Ona ne pita želiš li se roditi, ni namjeravaš li umrijeti. Čovjek je samo svirepe igre posljedica kažnjena sviješću o svom položaju...”
― Derviš Sušić, Nevakat

“Želim da pokažem da je najveća nesreća Bosne u titulama koje se razmeću pravom na plodove tuđeg rada, ne radeći ništa ni u svoju, ni u opću korist. Želim da dokažem da je budućnost Bosne u radu, u bogatstvu onih koji znaju i njivu i robu i novac i ljude natjerati da zemlja síne ljepšim naseljima, rodnijim njivama, čistim i tvrdim drumovima, velikim i sigurnim mostovima, punim kasama i kućnim i zajedničkim. Želim da Bosna ne bude zemlja krvi, kuge, pustoši, nego bogatstva, zdravlja i moći. Ona to može. Ona to mora. Ona će to biti. Tuga me hvata samo od pomisli koliko će vremena biti potrebno da to ona jednom bude.”
― Derviš Sušić, Nevakat

“Braća su se zgledala, petnaest godina Babunići nisu zajedno zapjevali, živjelo se od zavisti, od sumnje, od malih potajnih namjera koje isušuju želju za pjevanjem, a sada je valjalo zinuti oglasiti se, jednim grlom, kao djeca kod ovaca, kao složene barabe, kao braća koja se vole bez ustezanja.
"E pa pošto je dan počeo neobično, dogodilo se svašta neobičnog,i pošto je varoš onako zanijemila pred snagom Babunića,
nas Babunića,
i kad je već tako,
de Hamza, pripomozi, u tebe je grlo krupno, a prsa ko tovarni sepet,
a ti Muhidine pridigni visoko ko zurna, vi pratite, a ja ću prvi..."
Drumom kojim je dan i noć, mjesec i godine, puzao muk, urijetko promicale grupice seljaka, obično samo petkom, u dva u tri dana samo poneki samac nesretnik... a dane i noći i mjesece i godine prazno vrijeme slágali debele tišine pustih predjela,
tim nemilim drumom između ružnog mesta i zaturenih sela, najednom se probi muško grlo -
Ooj Dunavooo,
kao zapovijest, ali tačno i snažno otpjevana. Brzim prelijetom ozbiljnih očiju, kao srdit hodža koji zove na molitvu, Agan upozori sve da mu se odmah i složno pridruže, pa pjevno, sjetno, izvi sam, siguran da će ga ostali pristići i podržati - jallah,
ooj Dunavooo,
jee l'ti na me žaooo...
Ohrabreni migovima starijih, priključiše se i dva momčića od tovarnih konja.
Tako se Babunići oglasiše muškom pjesmom koja se vrati da opomene varoš, da ne zaboravi ko je u njoj maločas bio, stiže u daleke zaseoke da javi ko prolazi,
izgubi se,
istopi u daljinama oranica i šuma kao svaka radost i svaki dobar znak života koga zemlja rodi, a nebeske daljine prime i zapamte.”
― Derviš Sušić, Nevakat

“Od prelaska Save kupe se u njemu nekakav žal i jed. Zapušteni zirati, razriveni krovovi, isprovaljivane ograde, sela i kasabe bez glasa, svijet dronjav, šutljiv, nepovjerljiv, malo ko radi, sve se zbjeglo u stare, od vremena ogubavjele kuće, šuti i zuri napolje, čeka nešta, kameni se, kao da je svu Bosnu pritisnuo neizmjeran čemer nekakvog posljednjeg nepopravljivog gubitka, pa sva, i tlem i nebom i oranicom i kućom i umornim okom govečeta i mraznim licem šutljivog žitelja, dotrajava posljednje dane gaseći se prije mraka i umirući prije smrti. Ti teški tmasti utisci od prelaska na desnu Savinu obalu, pa do ovog žalosnog pogleda na avliju na kojoj je odrastao, zagomilaše se u bol, u očajanje koje je moglo odušiti samo plačom ili urlavom psovkom. Zamalo ne dreknu iz sedla -
Pa gdje ste, verdammtes Volk?
je li radni dan ili nije?
ko vam je dopustio da se izležavate?
ustaaaj, stoko, loss!
Golem zeljov izvuče se ispod hambara, osmotri, pođe režeći, a jahač mirno sjaha. Kad zvijer stade da nasrće, bjelasajući zubima, gost ga olovnim vrškom kamdžije pucnu između ušiju. Zvijer skiknu i pobježe u hambar. Gost pljunu za njim. Nekad je predak ove lijenčine skakao medvjedu na prsa.”
― Derviš Sušić, Nevakat