Znakovi pored puta Quotes

“Vrijeme je da se penje, da se napreduje za stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena ni utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopšte. Sve su to stepenice na putu ličnog napretka i usavršavanja koje u toku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, tačnije rečeno sa starošću, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlju, krv hladni, nagoni odumiru, savlađujemo se i obuzdavamo lakše, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje,možda razumnije i čovječnije. Ali to nije dovoljno. Vrijeme je da se pređe na postizavanje višeg stepena, a to je: unutarnje ćutanje. Šta vrijedi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vri od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost? Često mogu da se vide takvi starci koji smireno i prepodobno ćute, ali im se u pogledu i podrhtavanju usnica javlja ponekad odraz unutarnjih kivnih i zloćudnih monologa i dijaloga. Bilo je vrijeme da već naučimo da u sebi ćutimo. Sve nas poziva na to. Priroda sama nam pomaže u tome. Vrijeme je, jer inače će nam se desiti da do kraja zlo živimo i, na kraju, ružno umremo. A to je strašno.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Ja kažem sebi: Još večeras budi hrabar, ne drhti i ne boj se više nego što treba, a već sutra možda neće nam trebati ni hrabrosti ni utehe.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Kad naiđu teška, mutna vremena i učestaju sukobi i uzbune među ljudima, otvori se odjednom Biblija na njenim najtamnijim stranicama i naš užas ili naše nerazumevanje nađu drevne i poznate reči kao jedini izraz.
Gledajući vojnike i žandarme koji su do malopre bili i ubijali, video sam im u očima, duboko ispod spoljnjeg besa i drskosti, jedva primetno kolebanje u kom je bilo i životinjskog straha i neke želje da se ne bude na tom mestu ni u tom obliku. U tom drhtanju u dnu zenica pročitao sam odjednom jasan i nesumnjiv jadni, strašni i detinjski Kainov odgovor: - Zar sam ja čuvar brata svoga?”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Ovih dana sam mnogo čitao i mnogo razgovarao sa ljudima - više nego što je zdravo i dobro za mene - a nauk koji se može izvući iz svega toga uvek je isti.
Iznutra treba rasti, ćutke i neprimetno napredovati, i u pravi čas se zaustaviti. Sve drugo znači: sam sebi plesti zamku, spremati svoj sopstveni pad.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Mislim da ste i vi uvideli kako je teško sagledati i najočigledniju istinu, kako čovek, uopšte, sporo uči i kako skupo plaća to malo što u svom kratkom veku nauči.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Ja sam vidio u čemu je takozvana borbenost nekih „borbenih“ ljudi.
Oni izmisle svoju „borbu“, na silu joj nađu razloge, nadjenu ime, i bore se, bez rizika i rezultata, bore se – samo da ne bi morali misliti i raditi.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Kod unutarnjih borba koje čovek vodi sa samim sobom i sa nepoznatim silama u sebi, važi više nego igde pravilo: ne predaj se nikad! - Ni predaje, ni ustupanja! A pre svega, što kažu u Bosni: ne veži tugu za srce!”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Ponekad čovek preživljuje takve stvari, da sama činjenica da ih je preživeo znači ne samo pobedu i izbavljenje nego i čudo; jedno ponovno, radosno rođenje po naročitoj milosti viših sila.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Suviše je ovaj narod patio od nereda, nasilja i nepravde, i suviše navikao da ih podnosi sa podmuklim roptanjem ili da se buni protiv njih, već prema vremenima i okolnostima. Između zlokovarnih, osvetničkih misli i povremenih pobuna prolazi im gorak i pust vek. Za sve drugo oni su neosetljivi i nepristupni. Ponekad se čovek pita da nije duh većine balkanskih naroda zauvek otrovan i da, možda, nikad više neće ni moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Морето диша. Движението се предава на голите каменни брегове и обрасналите планини, на облаците и на синьото платно на небето. Всичко се движи и се готви за полет. И колкото странно и невъзможно да звучи, ще потегли и терасата. Ако тя не се помести, ще тръгне той и ще я напусне, защото принадлежи на всичко, което се движи. Необикновено е, дори опасно и малко страшно, но иначе не би могло да бъде. И е прекрасно.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Ponekad se cela ova šarena dnevna stvarnost našeg života zanjiše kao tanka kulisa i mi, za trenutak jedan, sagledamo ono što se nalazi iza nje. Od toga nam se zavrti u glavi, ponese nas laka nesvestica koja brzo prođe, ali posle toga čuvamo dugo sećanje na taj trenutak, kao saznanje koje nas krepi i daje nam snage da izdržimo ovu stvarnost na koju smo osuđeni.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Što ne boli – to nije život, što ne prolazi – to nije sreća.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Едно от страшните неща в човешките отношения се крие в това колко безпомощни и напразни са благостта, саможертвата и лишенията на онези, които ни обичат, но които ние не обичаме.
"Прокълната история”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Морето, което в далечината сякаш беше стихнало и гладко, все повече се пригаждаше с багри и форми към тържествения вид на облаците, на небето и бреговете и там, където необятната морска шир се смесваше с хоризонта и изчезваше в безкрая, то изглеждаше достъпно и не по-малко масивно от ивицата на разгърнатия бряг. Така ефирните облаци, течното море и твърдата суша, променяйки за себе си основните си свойства, вървяха един към друг за среща и прегръдка.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Sa malo razuma, dosta napora i mnogo dobre volje, sve se u životu, na kraju krajeva, da nekako udesiti. Ali to i jeste najgora strana života da se sve u njemu mora stalno udešavati. U očima ljudi koji vole život ovakav kakav je, tj. u očima velike većine, to je dobro i prirodno, jer za njih sve stvari u svetu i postoje samo utoliko ukoliko ih oni svojom aktivnošću mogu da udese u prilagode svojim potrebama. Ali po shvatanju drugih, malobrojnih, to oduzima stvarima svaku pravu vrednost i više značenje. Oni se sa tim ne mogu nikad pomiriti, čak ni onda kad žive i rade kao i svi ostali. Za njih sve ono što se mora trajnom pažnjom i stalnim naporom doterivati i udešavati i ne znači život. Oni nisu i sposobni za tu pažnju i takav napor; ne što ne bi imali snage i razuma koliko i oni prvi, iz većine, nego što nisu u stanju da prihvate takvo shvatanje života, pa ni po cenu života samog.Oni mogu da prime život samo kao niz čuda, u najužoj vezi sa njihovom ličnošću, a gde izostane čudo, tu redovno nastupa katastrofa koju ništa ne može zaustavitii na kojoj se ništa ne da udesiti.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Postoji priča da je na dvoru nekog sultana bio naročit činovnik čija je titula glasila: evet-efendija. Njegova jedina dužnost bila je „da klima glavom u znak odobravanja na sve što sultan kaže”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Nisu svi ljudi tako rđavi kao što to rđav čovek misli.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Kad bi se sakupila i ujedno sabrala lična osećanja gneva, protesta, gađenja i ogorčenja sa kojima su ljudi pojedinci umrli, uzalud dozivajući pravdu i zaštitu - kad bi tako nešto bilo mogućno - bila bi to velika snaga, divan prizor, i uteha ljudskom duhu zauvek. Nažalost, to je nezamislivo i neizvodljivo. Svak umire u tami i teskobi svoga očajavanja, a većina sa osećanjem uzaludnosti svojih najboljih težnja i napora.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Neizvesnost je imanje onih koji nemaju nista i velika nada onih koji nisu navikli na dobro u zivotu. Neizvesnost je za razumne i ponosne ljude ono sto je gatara za budale, slabice i sebicnjake: nagovestava dobro i zlo, pogadja retko, ali zato dopusta sve, i najoprecenije, mogucnosti.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“A pad traje. Čovek oseća da pada, prvo napred a zatim nauznak, i to tako brzo da misao ne može ni da ga stigne, a kamoli da pomogne i spase. Ništa, samo padanje. Po celom telu ga tuku oštre, tvrde stepenice, sklapaju se i rasklapaju oko njega kao rebra neke velike kamene lepeze u pokretu. Još je jedno vreme mogao da broji udarce, dok ga jedan ne pogodi u teme. Dockan je. Nema više nikog. I poslednja sijalica ugasnu. Učini mu se da vidi čitave piramide od stolica okrenutih nogama uvis. Ali i toga odmah nestade. Ništa. Ceo čovek se ispuni gluvim, bezimenim i vekovečnim mrakom potpune nesvesti.”
― Ivo Andrić, Znakovi: sabrana djela Ive Andrića

“Samo, u ovakvom potpunom ostvarenju jedne želje kriju se velike opasnosti, a najveća je u onoj novoj želji koja se namesto ostvarenja javlja. Ko zna kakva je ta i kud nas može odvesti? I ko zna od čega nas je branilo postojanje one prve, dok je bila u nama i mučila nas, živa i neostvarena?”
― Ivo Andrić, Znakovi: sabrana djela Ive Andrića

“I ta nema i nevidljiva gomila, koja raste oko njega kao gusta ustalasana trava, govori mu samim svojim prisustvom isto što i ženin šapat: da bol prolazi; da uvek biva bolje, da mora biti bolje.”
― Ivo Andrić, Znakovi: sabrana djela Ive Andrića

“Странно и винаги благотворно е чувството, което пораждат у мен издялканият камък, обработената земя и дялканото дърво. Виждам как красотата и ползата от всяка форма е заплащана с жертви – с труд и подчиняване на законите. И тъкмо затова всичко сътворено в миналото остава живо и непроменено в настоящето, защото е откупено и платено, а продължителността на живота му се мери с величието на жертвата, с която е било откупено.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Щастлив те прави онова особено щастие, което идва преди самото щастие.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Блаженството на обикновеното, истинското летуване сред познати вещи и винаги близки лица заменяше опасното и възбуждащо щастие на раздвижените пространства и мечтания полет през тях.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Никога не съм могъл да стоя, без да се вълнувам, до обработения от човешка ръка и износен от употреба камък на някогашни градове и сгради. От отронения топъл камък на някогашни постройки, под лъчите на същото слънце, до мен винаги е достигала вълнуващата визия за живота на умрели хора и поколения, за техните нужди, страсти, вярвания и заблуди, за конфликтите, привличането и отблъскването, за вечното вълнение на човешкото море върху твърдата и непреходна земя.

Трептенето на обедната мараня върху този камък, който преди да стане руина е служил на някогашните хора, оживявайки под ръцете им; върху растителността, която този камък разделя с тиха, но могъща сила, за мен не е гола и няма игра на стихията, а говор на живота, илюстрация на онова, което е сега и което ще бъде в голямата и променлива и вечно една и съща драма на човешкото съществувание.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“„… колкото по-далеч, толкова по-лесно – към някакъв огромен румен праг във висините, а зад него вече се съзират нови въздушни и светлини стъпала, които превръщат човешкия ход във все по-бързо летене. Човек може далеч да отиде и високо да се изкачи; целият се превръща в това и в това е цялото му съществуване. Върви, но с крилат ход.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“Всичко е безкрайно и дълбоко и същевременно близо, на ръка разстояние, и всичко повдига човека от мястото му, прави го лек и подвижен като всяко нещо в тази обща разлюляна празничност. Всичко го призовава и кани да се издигне и да полети, а отпорът е незначителен, почти никакъв.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta

“И тази замечтаност става все по-силна – чувства я като благо, упойващо насилие, което го освобождава от всичко у него и около него, но го покорява изцяло на себе си, след това се превръща в странна игра, променя отношения та в света, който го обкръжава, и силите и измеренията на собственото му тяло. Какво е близо, а какво – далеч? Кое е ефирно, кое е течно, а кое е твърдо? Какво е той, онзи довчерашният, а каки са тези красоти и радости, които все повече го изпълват отвътре и обкръжават отвън? В моменти, когато играта е във вихъра си, това трудно може да се разбере.”
― Ivo Andrić, Znakovi pored puta