Proljeća Ivana Galeba Quotes

“Želio bih umrijeti u sunčanom danu. Klicu te male tajne želje nosim u sebi od djetinjstva. Što me kod smrti najviše plaši, to je predstava mraka s kojom je ona skopčana. Divim se religijama Istoka, koje su uspjele da čovjeku dočaraju svijetlu, sunčanu smrt, da mu usade predstavu beskrajnog jása za grobom. One su, možda, učinile čovjeku najveće dobro koje se smrtniku može da učini.
Želio bih umrijeti izvaljen nauzak na dobroj, vrućoj zemlji, sav u suncu i jásu, umrijeti u jedrini dana, u sat uzavrelih zrikavaca. U sat kad sanjivo šute povijena žita i nijemo bujaju oteščani grozdovi, u sat vrele podnevne tišine. Plaši me smrt u predvečerje, smrt u jesen, smrt iza kosih zavjesa kiše.”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

“Riječ uvijek iznevjeri misao. A pogotovo iznevjeri osjećaj.”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

“Volja je stvar jakih, želja stvar slabih.”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

“Ljudi vole sve svoje, pa i svoje slabosti. I svoju ranjavost, i svoju zlu sreću, i svoje prokletstvo: i u tome leži jedan dio nas. I to naš najprisniji, naš najkrvaviji dio. Kako bismo ga dakle ne mogli voljeti?”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

“Sve osnovne ljudske stvari izvlačimo iz djetinjstva.”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

“Nesentimentalne ljude, ma kako oni umni, sposobni, pa i nadareni bili, oduvijek sam nagonski osjećao kao manje vrijedne, zapravo defektne.”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

“Kad su svi mostovi bili spaljeni, pitao sam se: što si time postigao? Usamio si se, ogolio do kosti, stvorio oko sebe pojas pustoši. Lišio si se svega, pa najzad i sebe sama - osakaćena i nepotpuna bez svega onoga što te integrira i objašnjava. Drugi imaju bar svoje lance, ti nemaš ni to.”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

“Tad sam po prvi put dosta jasno naslutio da prozirati ljude znači otprilike isto što i vladati njima.”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

“Da. Ljudi vole i svoje krize, i svoje lomove, i svoja bankrotstva. Oni su, štoviše, ljubomorni na njih. Oni se ponekad čak i vrijeđaju kad im se ne priznaju. Jer oni imaju pravo na njih...”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

“Praočaj bivstvovanja rođen je zajedno s prvim tračkom čovjekove svijesti o sebi.”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

“Ima u mom rječniku još dosta takvih riječi - imena rastinja i ptica, i koječega drugoga - kojima nikad nisam saznao pravog značenja: baš kao da sam se podsvijesno uklanjao njihovom tačnom saznanju, kako im ne bih razorio čar. Da sam kad popustio radoznalosti i zavirio u kakvu stručnu knjigu, rječnik, leksikon, sveo bih tu pticu i taj cvijet na određenu zoološku ili botaničku vrstu; ovako, oni u meni fantastično žive, kao ptice i cvjetovi sa istočnjačkih sagova.”
― Vladan Desnica, Proljeca Ivana Galeba

“Nosimo u sebi pejzaže pod zrakama sunca, gradove pod sitnom kišom. A u svakom zapamćenom pejzažu, u svakoj viziji grada, nosimo i po jednog sebe. (...) Odatle, svaka je nostalgija neutaživa. Kad bismo to na vrijeme spoznali, bila bi nam ušteđena mnoga luda hodočašća. Hodočašća koja se zovu razočaranja. A od razočaranja treba se spašavati.”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

“Šutio je onako kao što šuti jaje ili stolica.”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

“Godine - to je stvar za druge, za ne-ja; baš kao i smrt. Kad reknemo ja, mi time ciljamo na onaj isti subjekt, na onaj isti intimni osjećaj jastva na koji smo ciljali i onda kad smo kao šesnaestogodišnjaci, ili šestogodišnjaci, izrekli tu zamjenicu ja. A svaki naš čin i svaka naša riječ, od rođenja do smrti, spontan su ispad i autentičan odraz onog istog našeg identiteta, onog ja koje se u nama rodilo zajedno s prvim tračkom naše svijesti, ili s prvim tračkom našeg instinkta, i koje se otada neprestano, svakim danom i svakim časom, u nama nadorađa, integrira, jedri, ocjelokupljuje, ali jezgra ostaje uvijek ono prvotno goluždravo ja. Svojstva, obilježja, kakvoće - to je ono od čega su sačinjeni drugi. Samo drugi sazdani su na taj staromodni, skolastički način. Naše ja sastoji se iz golog fakta bivstvovanja i iz primarnog, slijepog osjećaja tog bivstvovanja. Dakako, tome pridolazi i percipiranje ostalog postojećeg oko nas. I to nije neugodno; baš naprotiv. Ali to nije bitno. Zgoljni fakat bivstvovanja i goli osjećaj tog bivstvovanja. Sve drugo je sporedno, nebitno. Puki ogrtači na leđima tog našeg ja. I što je tu onda važno ako, kad se pogledamo u ogledalo, konstatiramo da taj naš isti, identični, nezamjenjivi ja ima nešto prosijedu ili prorijeđenu kosu, da su mu leđa nešto pogrbljena, da je dobio rđavu naviku da nosi naočare, i tome slične trice?”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

“Jer svaka se istinski velika fizička ljepota transponira u nematerijalno, teži da izađe iz uskih granica pojedinačnog i vremenskog, i prebacuje se u bezgranično i sveopće — iluziju vječnoga, nepropadljivoga, apsolutnoga. To jest, ona — uprav kao i veliko umjetničko djelo — postaje sama za se jedan kozmos, cjelokupan i završen.”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

“Načisto sam, sasvim načisto: iskrenost ima i jednu sumnjivu stranu. Skupo dolazimo do njenih krajnjih granica, do njenog punog posjeda. Ali kad smo jednom do toga došli, ona je gotovo besplatna.”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

“A zašto? Zašto sve to? Kasnije sam pokušavao da to objasnim potrebom za onom “slobodom” koja se sastoji ni od čega i ničemu ne vodi, ali koja zato nije manje stvarna i imperativna potreba. Čitavog sam se vijeka od nečega “oslobađao”! Život mi nije bio drugo nego niz susljednih “oslobođenja”. Odbacivao sam od sebe sve, svlačio se do gole kože, kao brodolomac pred skok u valove. Vjerovao sam da tako postajem cjelokupniji; više svoj, više ja. Ostavljao sam nasušne oslonce, napuštao dragocjene izvore okrepljenja, a sve zbog one male neslobode kojom su me sputavali. Na epidermi ličnosti osjećao sam kao vežanj čak i tako nježne dodire da ni sâm nisam znao jesu li oni milovanje ili sputavanje. Kad su svi mostovi bili spaljeni, pitao sam se: što si time postigao? Usamio si se, ogolio do kosti, stvorio oko sebe pojas pustoši. Lišio si se svega, pa najzad i sebe sama - osakaćena i nepotpuna bez svega onoga što te integrira i objašnjava. Drugi imaju bar svoje lance. Ti nemaš ni to.

Nisu izostale ni varijacije na temu žrtva.

- Žrtva! Umjetnost i žrtva! Vječiti binom, u njegovim beskonačnim odnosima i omjerima. Žrtva i umjetnost. Žrtva umjetnosti. Umjetnost žrtve. A žrtva za instrument bez sumnje predstavlja najviši stepen žrtve za koji je sposoban ljudski stvor. Ta molim te, zar bi iko od nas bio spreman da za čovjeka prinese onoliku žrtvu koliko prinosi za instrument!”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

“I would want to have died on a sunny day. The seed of this small secret wish I carry since childhood. What frightens me most about the death, is the perception of darkness with which it is connected. I admire the religions of the East that have managed to bring to humanity a bright, sunny death, to instill in t the perception of the endless jás after the grave. They have, perhaps, given to mankind the greatest good that a mortal can receive.
I would want to have died lying prone on the good, hot soil, all bathed in sun and glory, to have died in the plentitude of a day, into the hour of the scorching crickets. Into the hour in which sleepily silence the folded wheat fields, in which ripen the bulking grapes, into the hour of the searing after noon silence. It scares me, the death at sunset, the death in the autumn, the death behind the slanting curtains of the rain.

Vladan Desnica, The Springs Of Ivan Galeb

(*English translation from the Serbo-Croatian: Boris Gregoric)”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

“Historije jakih su priče o pojedincima. Plutarh! A historija slabih — to je povjesnica čovečanstva”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

“Zar se, dakle, i heroji pod kožom tako malograđanski boje smrti?
Sasvim logično. Jedno je javna smrt, smrt u punom ornatu, a drugo je sitna, privatna smrt, Jedno je izložiti se zalutalom tanetu "na polju časti", atentatorskom metku u krunidbenoj povorci, pasti prosvirana šešira s perjem, "pod ešarpom izvršene dužnosti", a drugo je pasivno dotrajavanje sred četiri zida našeg tmurnog doma, među našim altdajč kredencima, rastočena trbuha pod kordonom kućne haljine, iz koje davno upijeni mirisi jela, kućevnosti, ishlapljena naftalina već čudno udaraju mirisom smrti.”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

“Јест, свијет је препун успомена, свијет је преоптерећен прошлошћу. Чудо како
под тим теретом још дише. Чудо како данашњица још успијева да проклија кроз те
наслаге умрлога. Младе клице мучно прорастају покров сагњилих откоса што на њима
тиште, пробијају се на свјетлост, још блиједе, трептаве у сунцу. Бива ми јасна
неодољива жеља да се све то збрише, да се живот свега тога ослободи, да се започне
живјети сасвим изнова, на чистој, бијелој страници. И радосно, зазивљем тог новог
човјека, слободног као копиле, без јучерашњице, без наслијеђених терета.

Јер превише се наумовало, превише се начувствовало у том старом свијету. Накупило
се превише искустава, уморне мудрости, пепелних сазнања. Превише се око сунца
намотало људске патње и бола. И превише се памти, превише је присутно у сваком
нашем чину све то. Кадре су да обесхрабре те грдне наслаге прошлости, те некрополе
духа. У дну наших ћелија лежи умор других, у нашој истанчалој крви носимо талог
туђих искустава. Душа нам је пуна мртвих чахура туђих сазнања и туђих разочарања.

Понекад ми се чини да у свијет гледам очима на чијим вјеђама тишти сањиви умор
читавог једног геолошког доба. Лежим спуштених капака и једва чујна била у жилама
запешћа, и чини ми се да то у њима откуцава било старога свијета.”
― Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba