Ex Ponto, Nemiri, Lirika Quotes

“Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetni dan, sine moj!
- Šta si vidio u ljetni dan, sine moj?
Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.
- Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan?
Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.
- Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan?
Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.
- Hoćeš da usneš, sine moj?
Ne, oče, idem da ž i v i m.”
― Ivo Andrić, Ex Ponto, Nemiri, Lirika

“O, Bože, zašto si mi dao srce koje me bez prestanka vuče za daljinom i ljepotom neviđenih krajeva? Zašto si učinio da sreća moja uvijek boravi ondje gdje mene nema?”
― Ivo Andrić, Ex Ponto, Nemiri, Lirika

“Često sjedim sate i sate i gledam u hladne jesenje boje.
Mir sudbine koja se više ne da promijeniti ledi mi se na duši i licu. Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro. Ne dopire do mene zvuk, umro mi je očinji vid.
Sve je ostalo za velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i nisam više čovjek nego nemirna besana misao koja je potonula i prićutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene mase voda, mir, daljina i zaborav”
― Ivo Andrić, Ex Ponto, Nemiri, Lirika

“Ja, covjek nestalna srca koji živim bez mira i radosti; gorak život o tudjem hljebu, nemirne prošlosti, pune lutanja, nesnalaženja i stradanja, nestalne, teške sadašnjosti i mračne budućnosti,šiban strastima, potresen događajima, i mučen od ljudi, oboren i gažen na ulazu u život, podgrižen grijehom, i borbom proti grijehu-ja žudim svom dušom mir i molim noćas od Boga život vedar i tih da se ne kidam u sebi i ne lomim svijetom.”
― Ivo Andrić, Ex Ponto, Nemiri, Lirika

“Pa ipak se živi.Još samo katkad biva da me prevlada bol,pa se savijam kao crv na zemlji i pritištem lice u šuškavu,hladnu travu i izgovaram u crnu žednu zemlju riječi koje nemam kome da kažem.Još samo katkad grešno žudim smrt i žalim se nevidljivom Bogu,što sam udaren nepodnosivim prokletstvom,da najbolje misli i najbolja osjećanja prosipam neviđeno i zaludno kao pelud na kamen,iskre u tamu,jauk u vjetar”
― Ivo Andrić, Ex Ponto, Nemiri, Lirika

“Sav sjaj što ga Bog svijetom propisa plavi oči moje. Vezani su ćilimi od sunca i sjenka. Ognjen miris ima vino života. Srce mi pod grlom bije.

Za dug život i veliku radost!

Putujte i brodite, ne ostanite željni burna mora, ni polja, ni gustih šuma! Milo je Bogu da vas vidi gdje vam je život pjesma i ples!

Za žive i za one koji su mladi!”
― Ivo Andrić, Ex Ponto, Nemiri, Lirika

“Od straha su ljudi zli i surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri.

Sve se niži višega boji. A onaj koji nema nikog da se boji taj preza pred strahom kog mu rađa njegova bolesna mašta, jer strah je kao zaraza koja ispunjava sve mozgove.

Kad bih mogao zaviriti u nutrinu ovom čovjeku kom je određeno da me muči, mislim da bih našao malu, bijednu dušu, izmučenu obzirima i strahom pred propustima i ukorima.

Žao mi ga je i ta me samilost boli.”
― Ivo Andrić, Ex Ponto, Nemiri, Lirika

“Izmjenjivanje lažnih udvornosti i mučno sklapanje plitkosti. Nikad topla ni iskrena razgovora, da stare riječi i drame misli zaigraju kao sunčana prašina na svjetlu smješka; nikad da se rastaje srdačno, pune duše, s dragim licima, radujući se ponovnom viđenju, nikad da se liježe, usne i budi spokojno.

Tako život prima masku ukočene, bezglasne tragike i rođena duša mi biva kao lijepa daleka uspomena.”
― Ivo Andrić, Ex Ponto, Nemiri, Lirika

“Posve sam otcijepljen. Tonem u zaboravu. Prikriva me žalost. Sam sebi dolazim kao svijeća koju su zaboravili ugasiti pa izgara svu noć na oltaru kao neviđena žrtva u gluho doba.

Najteže je čovjeku kad sam nad sobom osjeti samilost.”
― Ivo Andrić, Ex Ponto, Nemiri, Lirika

“Странно е, че всички грешки свършват еднакво, че винаги ги повтаряме и продължаваме с нови надежди. Цяла нощ хапем устни, хълцаме във възглавницата с безпомощен гняв и твърдо се заклеваме да останем самотни, а щом съмне, поднасяме душата си като нежен балон от цъфнало глухарче на насрещните ветрове на живота и те го ронят и разнасят. Ала който спаси само едно малко пухче и го внесе на завет, той е спасил цялата си душа. Това е горчива работа, но който не обръща нежното цвете на душата си към ветровете на изпитанията, дори цялото да го спаси и да го пренесе докрай, той не може да почувства, че изобщо някога го е имал.”
― Ivo Andrić, Ex Ponto, Nemiri, Lirika