Ptica na žici Quotes

“Nakon pet hiljada stotinu i deset dana neprekidnog pijenja, prestao sam s pićem. Triježnjenje je trajalo tačno četiri stotine i dvadeset dana.”
― Dario Džamonja, Ptica na žici

“Tako ti je to, moj brate.
Pošteno da kažem - nije mi ga žao... Al’, opet... šta ja znam, možda... Mora da je i njega u životu nešto klalo... Svakog nešto kolje... Jebi ga.”
― Dario Džamonja, Ptica na žici

“Objašnjavao mi je da se svaki čovjek rađa okružen istom „količinom” sreće i nesreće, a da sve dalje samo od njega zavisi: kako će tu sreću prepoznati i utrošiti, iskoristiti na najbolji mogući način; kako će nesreću
usmjeriti na neke nevažne stvari, kao što su, na primjer, bile te naše partije remija.”
― Dario Džamonja, Ptica na žici

“Zatim bi slijedila priča o tome kako je Milan jednom pozvao društvo kući, kako je sišao u samoposlugu da kupi rakije za posljednje pare i kako mu je flaša rakije ispala iz ruku pred samim kućnim pragom, a on je ušao u kuću, krišom uzeo peškir, „pokupio” rakiju u njega i iscijedio je u bokal. Po rakiji je plivala razna nečist i trunje, a on je rekao da je to od bačve, da je rakija prava, domaća, maksuzija... Svi koji su pili to veče kleli su se da bolje rakije nikad u životu nisu okusili.”
― Dario Džamonja, Ptica na žici

“Na vratima je zastala kao da je naišla na prepreku od bodljikave žice: sunce je na vidjelo izvuklo svu sirotinju i bijedu i čamotinju moje sobe, otkrilo svaku trunku prašine, istoriju svake mrlje na stolnjaku, svu prljavštinu godinama nekrečenih zidova, gomile prljavog veša po uglovima, opuške i pivske čepove zgurane nogom pod ormare gomile starih novina, razbacanih knjiga, svjetiljku bez abažura tanjire sa ostacima neke davno narezane meze, prljave čarape po ćoškovima, masne papire sa oglodanim pilećim kostima... Gledala je u taj krš, koji je bio neodvojivi dio mene, i nije mogla vjerovati.”
― Dario Džamonja, Ptica na žici

“Jedno jutro sam se probudio mamuran i zgađen. Gadio sam se sam sebi i gadilo mi se sve što me je okruživalo. Mrzio sam svaki dan svog života, prezirao svaki svoj postupak, a nikog nije bilo pored mene. Dojadio mi je život u kojem prve riječi ujutro upućujem trafikantu.”
― Dario Džamonja, Ptica na žici

“...Neću njima moći da pričam o svojoj baki-svetici, djedu koji me je svemu što znam naučio, o svom gladnom, mršavom djetinjstvu, o stravama koje su me obuzimale kad sam noću morao da idem kroz uski, mračni hodnik do zajedničkog klozeta, koji nije imao ni šolje ni kotlića za vodu, o besanim noćima ispunjenim češanjem i bolnim ujedima stjenica, koje su nadirale u hordama čim bi se ugasilo svjetlo, o upali pluća koja me umalo nije dokrajčila, jer su mi u posjetu došli drugovi i drugarice iz razreda, a ja htio da umrem od stida kad sam vidio koliko je i njima bilo neprijatno kad su vidjeli gdje živim, na čemu spavam, čime se pokrivam; o svom ocu, koji mi je oduzimao dobitke na kartama, svojim prvim „super
rifle” farmerkama, „slip” gaćicama koje sam prvi put obukao kad mi je bilo petnaest godina i o tome kako sam se tada prvi put osjećao kao muškarac, svojoj prvoj zaradi na televiziji, kad sam nosao nekakve kablove i
reflektore, o svim svojim mačkama i psima koji su mi bili najbolji prijatelji, s kojima sam razgovarao, jadao se, plačući im povjeravao svoje ljubavne muke, o neponovljivom osmijehu mog strica Nevena, koji se jedne noći ugasio na svilenoj kravati svezanoj za kvaku prozora, o Nedžadu, koji je mogao da je htio da mi zamijeni oca, o Leki, koji nije mogao izdržati, o svojoj bogatoj majci koja je neprestano ponavljala: „Ja sam siromašna, ja
sam siromašna...”, o Mosti, koji me je hiljadu puta odvratio od samoubistva, a da toga nije ni bio svjestan, o njihovoj kćerki i o tome koliko, koliko je volim...”
― Dario Džamonja, Ptica na žici

“Prolazili su mjeseci, a ja sam postepeno otkrivao svu bijedu ljudi koji su postali moje društvo, koji su me u jednom trenutku fascinirali nečim što nije ni postojalo, osim u mojoj smućenoj svijesti. Sav taj njihov spoljašnji sjaj bio je lažan i ispod njega sam sve češće viđao prljavštinu, trošnost, tamu onih prigradskih kuća iz kojih su ti moji
„junaci” dolazili, memljive zidove, crvotočne, stjeničave krevete u kojima su bih začeti i u kojima su se rodili, od kojih nikada nisu mogli nikud pobjeći i oni su, ponekad shvativši to, znali biti opaki...”
― Dario Džamonja, Ptica na žici

“Mislim kako je od tada prošlo malo vremena, kako mi se u to malo vremena toliko stvari desilo u životu, kako mi često dođe da plačem od nemoći dok radim stvari koje ne volim i ne želim, kako se batrgam i borim, osjećam kako mi se duša cijepa na dva dijela i s čuđenjem konstatujem da to jako, jako boli...”
― Dario Džamonja, Ptica na žici

“Bilo mi je krivo što sam počeo ovaj glupi, nepotrebni razgovor, jer sam očekivao da će sad izložiti istoriju neke svoje bolesti koja ga priječi da pije ili, još gore, da će mi početi pričati kako je on ranije, nekad, pio nemjerljive količine; neku od onih naivnih, prozirnih priča, koje ljudi koji nikad nisu pili (kao da se stide toga?!), iskonstruišu u sličnim prilikama...”
― Dario Džamonja, Ptica na žici

“Zato ti i kažem: mene nemoj ništa pitat. Ja ništa ne znam i neću da znam. Eno ti tamo pa pitaj, ja ti neću ništa reći...”
― Dario Džamonja, Ptica na žici

“Munje su sijevale i pogađale neke samo njima znane ciljeve, a ja sam se osjećao tako šugavo da sam se molio tom nekom gore da me počasti jednim od tih svojih darova, da mi na neobičan i dostojanstven način prekrati samoću tog nečega što je trebalo da predstavlja moj život, tog gluhog lutanja između četiri zida, lijeganja i dizanja iz kreveta, pripaljivanja i gašenja cigareta, brisanja znoja sa čela, pokušaja da se usredsredim na bilo šta...”
― Dario Džamonja, Ptica na žici

“Zašto sam sve ovo ispričao?
Zato što i ja gledam na svaki preživljeni dan svog života kao na neku veliku pobjedu, a poderotine na mojoj duši sve su veće i niko ih ne može zakrpiti.”
― Dario Džamonja, Ptica na žici

“Ništa. K’o i svaki dan. Ništa.”
― Dario Džamonja, Ptica na žici