Dnevnik jednog nomada Quotes

“Sve ima svoj početak i kraj, i jedino što ima smisla je uživati kad ti je dobro, stisnuti zube kad ti je teško. Biti svjestan da će i jedno i drugo proći kao što sve na ovom svijetu prođe. I opet se vrati. U nekom drugom obliku.”
― Bekim Sejranović, Dnevnik jednog nomada

“To je izvorno moj osjećaj, ali su ga oni zapisali prije mene. Je li to ono što voliš u književnosti, razlog zbog čega neke pisce više voliš nego neke druge; je li to, dakle, ono kada netko piše o nečemu što već od prije nosiš u sebi, ali do tada nisi uspio, želio ili se usuđivao izraziti onako kako to uspijevaju tebi omiljeni pisci. Oni čije knjige čitaš po nekoliko puta, autori koji pišu baš kao što se osjećaš, pogode ti žicu, zaraze te, opčine svojim skladnim rečenicama a da i ne znaš točno zašto, pa im se stalno iznova vraćaš. Ponekad ti se čini kako si i sam mogao napisati takvo što, samo kad bi imao malo više vremena, strpljenja i, što je najvažnije, hrabrosti pretvoriti svoje osjećaje u pisanu riječ, zaviriti u skrivene kutke vlastite duše kojih ima više nego naslućuješ i razgolititi se pred čitateljstvom.
Ono što volimo dok čitamo neku knjigu su zapravo osjećaji ili misli koje prepoznajemo kao svoje. Volimo se prepoznati u knjizi, i to je sve.”
― Bekim Sejranović, Dnevnik jednog nomada

“...svi mi živimo u muzeju koji nazivamo životom i u koji stalno unosimo nova sjećanja pokušavajući na taj način sami sebe sačuvati od zaborava. Jer što je muzej nego poprište bitke između sjećanja i zaborava. Smisao te bitke je zaustavljanje vremena u jednoj određenoj točki od koje ne želimo ili ne možemo otići dalje, Tužna je to bitka, kao što su tužne sve unaprijed izgubljene bitke. Ali još tužnija je činjenica kako su sve bitke unaprijed izgubljene, jer sve kad-tad prerije snijeg zaborava i tek poneštko od naših života završi u muzejima naših sjećanja.”
― Bekim Sejranović, Dnevnik jednog nomada

“Razlika između umjetnosti i zanata je da umjetnost trpi "grešku" u formi. Poput života. Za mene umjetnost ima smisla jedino ako se pomiješa, ispreplete, stopi sa "stvarnim" životom. Inače je tek oponašanje, promašaj, vježbanje života, kič, loša gluma, bend koji svira tuđe pjesme, stakleno oko koje pilji u prazno pretvarajući se da vidi, voditelj Dnevnika na televiziji, dizajniran za ugodno priopćavanje loših vijesti i nepotrebnih informacija.”
― Bekim Sejranović, Dnevnik jednog nomada

“Ali svatko od nas je zaslužio komadić sreće. Ipak ne možeš imati sve, odnosno možda i možeš, ali ne možeš imati sve cijelo vrijeme.”
― Bekim Sejranović, Dnevnik jednog nomada

“Da, upravo tako, sve što imamo su sjećanja. Budućnost ne postoji, postoji samo "sada", a to "sada" nam neprekidno izmiče u budućnost. Nama ostaje samo prošlost, a ta prošlost je tek obična apstrakcija. Šta je zapravo ta prošlost, od čega se ona sastoji? Od sjećanja. A sjećanje je selektivno, ono je napa kostrukcija, mi biramo šta ćemo i kako pamtiti.”
― Bekim Sejranović, Dnevnik jednog nomada

“Ali nisam mogao a da se živ ne pojedem danima razmišljajući o tome kako znati što je za tebe dobro ili loše, koja je odluka ispravna ili pogrešna. Kako na bezbrojnim životnim raskrižjima znati koji put vodi u propast, a koji ka sreći koja ipak samo zakratko odgodi taj naš posljednji pad koji će jednog, možda baš poput današnjeg vedrog i lijepog jesenjeg dana doći, ma što god mi u međuvremenu činili ili propuštali da učinimo.”
― Bekim Sejranović, Dnevnik jednog nomada

“Nakon što sam u Ljubljani proveo nepuna tri dana s kćeri izigravajući „tatka“, ponovo krećem na put. Dok ona gleda crtiće, ja na brzinu uzimam torbu, na prstima se iskradam iz stana i bez pozdrava trčim niz stube prije nego primijeti kako bježim. Nikako da se naviknem na rastanke, jer kako god to izveo ili što god učinio, ne valja. Ako je počnem grliti, cmakati i govoriti riječi izmišljene kako bi je lažno utješile, sve se otegne, raspadne i na koncu pretvori u patetiku kojoj su svi roditelji skloni kada su u pitanju vlastita djeca.
Ali nema mjesta suzama, pjevušim dok čekam taksi ispred zgrade. Rezonujem kako su ti rastanci naša stvarnost, moja i njezina. Tako je nekome suđeno. Čitavo djetinjstvo proveo sam u iščekivanju očevih ili majčinih dolazaka i odlazaka i već tada shvatio kako se život sastoji od čekanja, sastanaka i rastanaka. Spajanja i razdvajanja. Spolne stanice roditelja se iznenadno spoje, nastaneš taj nepono-
vljivi ti, ispadneš iz majčine utrobe u ovaj svijet i zatim se sve počne raspadati.
Stvarno nemam više snage za rastanke. Zato se pretvaram da bježim. Stavljam tamne naočale na oči, rukom provjeravam jesu li putovnica i vozna karta u unutarnjem džepu jakne, uzdišem i zamišljam da sam netko drugi. Umišljam kako sam jedan od onih zajebanih pustolova koji evo baš kreće na ekspediciju, recimo u neistražena područja otoka Borneo, tamo gdje ljudska noga nije kročila. Pronaći
ću blago i sretno se vratiti doma. Donijeti kćerkici brdo darova i nikad
se više nećemo rastajati, niti ću ikad više morati od nje bježati.”
― Bekim Sejranović, Dnevnik jednog nomada

“Uviđam kako mi fali dom, neka baza, krov i četiri zida među kojima ću živjeti i raditi pa onda od tamo putovati. Imati se kamo vratiti. Kad nekamo odem, znati što ću raditi tamo kamo sam otišao. I znati što ću raditi kad se vratim doma, ma gdje taj dom bio.”
― Bekim Sejranović, Dnevnik jednog nomada

“Jedini lijek protiv straha je činiti upravo one stvari kojih se najviše bojiš.”
― Bekim Sejranović, Dnevnik jednog nomada