Ostrvo Quotes

“Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive.
Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.”
― Mesa Selimovic, Ostrvo

“Otići ću jednom.
Kuda?
Ma kuda.
Kada?
Nikada.
Čim đavo preciznosti došapne vrlo određena pitanja, maštanje nestaje. Ostaje tuga. Ostaje život oko nas.”
― Meša Selimović, Ostrvo

“Neće da prizna koliko se nadala. A ne zna čak ni čemu.”
― Meša Selimović , Ostrvo

“- Svako doba je teško, a svoje najteže - govorio je tiho. - Kao u davno pećinsko vrijeme, kad su poplave, divlje zvijeri, teške bolesti prijetile opstanku ljudi, evo danas stihija besmisla prijeti samom životu. Samo, teže neko ikakva slijepa stihija ranije. Danas služimo stvarima, ne znajući pravu vrijednost ničemu. Obezvrijedili su riječi kojima su se ljudi zaklanjali kao štitom i koje su nas hranile nadom. Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda?! Otete su nam, prešle u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji se nas tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako, i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i: ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer nikoga više ne čuje i ne razumije, ali važan je za nas, i jer je to jedino što još možemo učiniti u ovom svijetu bučnih mašina i agresivnog besmisla, hidrogenskih bombi i ideoloških rafala.”
― Meša Selimović, Ostrvo

“Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda. Otete su nam, prešle su u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji nas se tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer niko nikoga više ne čuje i ne razumije...”
― Meša Selimović, Ostrvo

“Kako su ljudi nesavršeni! U svemu! Ne mogu da žive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traže, u ženi, u drugom čovjeku, u laži. Potrebna mu je ta druga polovina, a ništa ne za o njoj.”
― Meša Selimović, Ostrvo

“Strašno je proživeti vek kao anoniman i potpuno neopažen čovek; nikakva odjeka od tebe nema, jednak si kamenu ili bačenoj grani kraj puta. Niko te zapamtiti neće. Jer već za tvoga života pitaju: ko je taj Ivan Marić? Šta je učinio?”
― Meša Selimović, Ostrvo

“Verovala sam u nešto. U život, u tebe, u decu, u nešto nepoznato što će biti lepo, u neku nadu, svejedno u šta. Starost je ružna najviše zato što nam uzme sposobnost da u nešto verujemo.”
― Meša Selimović, Ostrvo

“Svijet ne spava, svijet nikada sav ne spava, čini mi se da nisam sam.”
― Meša Selimović, Ostrvo

“U duši mu je nemir i strepnja, a ne zna zašto, muzika navaljuje u talasima i plavi svaku misao, nijedno pitanje ne može da se zadrži, nestaje kao trag stope na žalu, a jeste, tu je negdje, utiskuje se u žalo mozga i odmah briše, kao da se nadmeću briga i nebriga, tuga i prazno zadovoljstvo. Čuje kako šušti talas zatirući trag: ima - nema, boli - ne boli, zloslutno - svejedno. A onda visoki tonovi oštro i šiljato ulete u gustinu dubokih loga i razbiju sumrak klikćući, lepršajući vedrinom, leteći nestašno kao čiope.”
― Meša Selimović, Ostrvo

“– Kako živim? Dobro. Zadovoljan sam što sam proživio vijek a nisam nikome naškodio. Ono što je meni štete naneseno, davno sam zaboravio, gubitak je lakše podnijeti nego kajanje. Ne govorim to da bih te prevario, ili učinio ljepšom svoju sliku u tvome sjećanju, ništa više ne očekujem od ljudi i mirno razgovaram sa sobom i o sebi, laž je za život, a ne za smrt, a ja sam blizu smrti, iako sam još u životu.”
― Meša Selimović, Ostrvo

“... laž je za život, a ne za smrt, a ja sam blizu smrti, iako sam još u životu.”
― Meša Selimović, Ostrvo

“Ne boli nas tuđa muka koju ne vidimo. Suviše ih je u svijetu, i među ljudima, da bismo zbog svih patili.”
― Meša Selimović, Ostrvo

“Život je san
nekad lijep i blag,
nekad ružan i nemilosrdan.
Šta se može...”
― Meša Selimović, Ostrvo

“more - staza ber prepreka, put bez granica, majka širine, otac slobodnog lutanja.”
― Meša Selimović, Ostrvo

“Stao je u mrtvu vodu.
Lijeno je mislio: more - staza bez prepreka, put bez granica, majka širine, otac slobodnog lutanja.
Otići će morem u nepoznato. Jednom.
Ostaviće ovu vrelu kamenu liticu na kojoj
i gušter izdiše,
i ovu sprženu tvrdu travu bez sokova, oko
koje se samo guje uvijaju,
i ovu ružnu kuću u kojoj radost zamire,
i ovaj mrtvi kraj u kojem plemenitosti nema,
ni ljubavi, ni želje čak.”
― Meša Selimović, Ostrvo

“Čak ni navika, ubica svih pravih zadovoljstava, nije mogla da ih opustoši, jer je nemaština bez poniženja očuvala u njima mladalačku draž uživanja u lijepim stvarima bez koristi.”
― Meša Selimović, Ostrvo