“U nekim očima ne vidiš sebe. Neke usne mogu da ljube ožiljke, ali ne i da ih obrišu. Neke ruke, mogu da te maze ali ne i da te pomaze. Pored svakoga možeš da zaspiš, ali samo pored jedne osobe ne vrištiš u snu. U nekim danima odjekuje smeh, ali se nikada ne nasmeješ. U nekim noćima se ruše zidovi ali se nikada ne sruše. Neki koraci te ponesu daleko, ali to nisu tvoje daljine... Neke sumnje te odnesu u nove blizine, kojima nikako da se približiš.
Nisu to tvoje noći. Nisu to tvoji dani.
Nisu te ruke, oči, usne... Nešto tvoje. Nisi to ti.
Nisi tako zamišljao sve.
Nisi se tome nadao.
Grliš sopstveni očaj, prizivajući da ti se vrati dobro staro zlo,
nešto najbolje što ti se ikada desilo.
Shvataš da te ništa nije bolelo, već si boleo samog sebe.
Shvatiš da si lečio rane koje, u poređenju sa svakim uzaludnim pokušajem sreće, ne bole.
I shvatiš...
Da nije bitno ko ti leči rane, koliko su te rane duboke i zašto su nastale. Shvatiš da se neke stvari samo jednom u životu dogode i da postoji samo ta jedna osoba... Sa kojom si spreman na smrt da iskrvariš.”
―
Tamara Kučan,
Kapija