Čudo u Poskokovoj Dragi Quotes

“Nisi ti loš, nego su te zaveli. Upa si u loše društvo. Naplaćuješ struju ljudima. A je li ti ikad palo na pamet, dok si čoviku naplaćiva struju, da bi on moga bit tvoj
ćaća? Ili tvoja mater? Znadu li ti ćaća i mater šta ti radiš, Nenade? Jesu te oni tako odgajali, da naplaćivaš struju? Znadu li oni di si ti sad razbojniče?”
― Ante Tomić, Čudo u Poskokovoj Dragi

“Romantični ideal, kako je na cilon svitu samo jedna ona prava i kako si čitav život proklet ako je ne nađeš, nije baš puno ekonomičan. Sinko moj, nije to uvik ka u Miše Kovača.”
― Ante Tomić, Čudo u Poskokovoj Dragi

“Ako treba napraviti profil organizatora ovogzločina, s velikim pouzdanjem rekao bih da tražimo talibana, kojega je još kao nejako dijete usvojio čečenski borac oženjen baskijskom separatisticom.”
― Ante Tomić, Čudo u Poskokovoj Dragi

“Uvik kad joj je bilo teško, u velikoga se Boga uzdavala." "A šta ćeš, lako se zajebat.”
― Ante Tomić, Čudo u Poskokovoj Dragi

“Ima sad agencija, čita san u novine prije neki dan, ti in daš svoje podatke, kakvi
si i odakle si, šta bi i kako bi, a kompjuter izbaci žensku šta bi ti najbolje pasala.
Ne moraš tražit, trčat okolo, u pet minuti se, kažu, sve riješi.”
“O, ne bi ja te iz kompjutera ni štapon takla”, primijetila je teta sumnjičavo. “Šta
ti znaš je li cura zdrava, da nije zaražena...?”
“Zaražena? S čin će bit zaražena!?” zgranuo se barba Ive. “Bome, kompjuterskin
viruson.”
“Ajde, Rose, svega ti, muči. Muči da te kogod ne čuje. Pa di će se čeljade zarazit
viruson od kompjutera?”
“A pusti, ne znan ja...” rekla je Rosa oprezno.”
― Ante Tomić, Čudo u Poskokovoj Dragi

“Za nać momka valja se potrudit, mrdnit se, obuć, uredit, našminkat, splest, valja znat pričat, znat se smijat, bit i pametna, i lipa, i draga, i lukava... Triba se oznojit, sinko moj, a ne doma stat i čekat da ti samo dođe.”
― Ante Tomić, Čudo u Poskokovoj Dragi

“Тъй хлипа и рида през първите десет години от брака им, а после сълзите ѝ пресъхнаха. Млъкна отведнъж и повече никога не продума на мъжа си.(...) И тъй над трийсет години. Сякаш беше дала обет пред Богородица, Зора мълча чак дорде не настъпи смъртният ѝ час, тогава погледна за последен път своя спътник в живота и едва чуто прошепна: "Лайно такова".”
― Ante Tomić, Čudo u Poskokovoj Dragi

“Boss? To je, ka, neki miris za
šefove, je li?” Okrenuo se još jednom i pogledao prodavačice.
“A nemate možda neki parfem za obične radnike? Neki za zidare ili tesare, na
primjer?”
Njih dvije nisu znale što bi mu rekle na to. “E, moga san i mislit”, zaključio je
tetak.”
― Ante Tomić, Čudo u Poskokovoj Dragi