Džungla Quotes

“Kad god skočiš,prijatelju,suđeno ti je da padneš.To ti se čini neizbježno.Neminovno.Svaku stanicu tvog tijela pokreće ta univerzalna sila.Tvoje ipak nije da padneš.Tvoje je da poletiš.
Ali padat ćeš ponovno i ponovno.Sve dok ne pomisliš da je tlo koje te vuče tvoj dom,da je tlo sigurno i dobro.
Primjetit ćeš da nisi ptica,da nisi građen da letiš i pomislit ćeš da si stvoren da živiš na tlu.Ali na tlu nikad nećeš biti potpun.
Zato ćeš se,ni ne znajući zašto,svejedno ipak,uvijek dizati i ponovno skakati.Jer svaka stanica u tvom tijelu zna da neće ostvariti svoju svrhu i da neće biti potpuna dok ne poletiš.
Zato si ovdje,prijatelju,i to si oduvijek znao.Zato da ubiješ tog zmaja koji te drži na tlu,i poletiš.”
― Davor Rostuhar, Džungla

“Takav smijeh još nikad nisam čuo. Bio je to predivan,iskren smijeh,bez imalo sustezanja i srama,ali i bez poruge.Nisu se rugali meni i ismijavali moju nespretnost,nego su se iskreno i gromko smijali potaknuti grotesknim gegom mog nevještog penjanja.Pomislio sam kako bi svijet bio ljepše mjesto za život kad bi se svi znali tako smijati.”
― Davor Rostuhar, Džungla

“Bila je to slika raja koju sam tražio.Rajskoga vrta koji još uvijek postoji i nije prazan i pust,nego ga naseljavaju ljudi,posljednji čuvari uspomene na početak,na mitski poredak svijeta,na bezvremeno stanje uma i duha.”
― Davor Rostuhar, Džungla

“Nastavili smo čekati. Džungla je bila bučna i tiha istovremeno. U pijesku obale čitao sam, što svježe, što nekoliko dana stare tragove pume, jelena, tapira, divljih svinja, ptica i mravojeda. I čovjeka! Nas! Dok sam stajao tako u sjeni mjesečine, blatnih i bosih nogu u pijesku, osjećao sam svu snagu prirode. Osjećao sam se dijelom nje. Kao lovac. Kao životinja. Dio hranidbenog lanca. Njegov vrh. Možda nas je puška činila najjačom karikom tog lanca, ali bez nje bili bismo ispod mačaka. Srećom, nismo im omiljena hrana, ali u slučaju velike gladi, ne bi biarle. Dok mi je skoreno blato polako otpadalo s natopljene kože, osjećao sam se potpunim, ravnopravnim dijelom svijeta.”
― Davor Rostuhar, Džungla

“...Možda sam sve krivo činio. Ali kako? Mjesto gdje smo odustali tužno je i usamljeno. Nepristupačno. Nema čovjeka ni životinja, niti mrava nismo vidjeli. Šuma je klaustrofobična i pusta. Nije čudo, što kad ju nije nazivao paklom, Ladi ju je nazivao desierto - pustinja. Možda je prava divljina upravo tamo gdje nisam mogao prodrijeti, nametalo mi se kao logični zaključak. Možda je poanta upravo u tome da ta divljina tamo i ostane. Ja je mogu samo pokvariti. Oduzeti joj smisao. Barem sam se svojim očima uvjerio gdje je - iza granica mojih mogućnosti, iza zidova koje sam izgradio sam oko sebe. Uostalom, nisam li to i htio, pitao sam se. Zašto bih je sebično razdjevičio i oduzeo joj to svojstvo? Svakim mojim korakom dalje, divljina bi gubila svoje značenje. Htio sam se uvjeriti da postoji i da je nedostupna. Nisam je htio prisvojiti za sebe. Samo sam htio pouzdano znati, i svijetu reći, da ona još uvijek postoji i da je trebamo sačuvati. Znao sam da postoji apsolutna divljina, Raj na zemlji, preživio na izvoru Enataue. Da ga čuva pitomi jaguar koji nikada nije vidio čovjeka. Znao sam da je tamo...preko...tamo gdje nismo uspjeli doći. Tamo gdje još nitko nikad nije došao.”
― Davor Rostuhar, Džungla

“Jedan od najšugavijih odjećaja što ga iskreni putnik može doživjeti jest vraćanje nazad svojim stopama.”
― Davor Rostuhar, Džungla

“... Ja sam padao na rub očaja, tresao se u čučnju naslonjen na drvo i potiho puštao suze da se kotrljaju niz obraze. Dva sata prije zore, Ladi se digao i ponovno pokušao zapaliti vatru. Nedugo potom, ponovno je započeo pljusak. Kad se razdanilo, spakirali smo stvari, Ladi je znao da se borim s odlukom, ali ništa nije govorio. To me izluđivalo. Da je samo spomenuo povratak, vratio bih se, ali nije. Bio je spreman ići dalje ako ja to odlučim. To me ubijalo u pojam. Prvi puta sam se osjetio slab od manjka hrane. Na glad sam se bio navikao, ali nikad u životu nisam osjetio toliku glad da nemam snage pokrenuti se. Koliko god sam imao stotinu dobrih razloga za odustajanje i povratak, mučilo me samo jedno - to da unatoč svemu mogu ići dalje.
Ali odustao sam.”
― Davor Rostuhar, Džungla

“Krenuli smo vrlo dobre volje. Uz standardne zaprepaštene životinje, čuo sam i mnoge druge zvuke džungle. Neke su se ptice glasale kao SMS poruke, neke kao zvono, neke kao puštanje vode iz kotlića, a neke su urlikale kao Indijanci. Cijeli taj kaos zvukova iz krošanja izmiješan sa žuborenjem potoka i udaranjem vode u kamenje davao je neke čudne nusproizvode: ponekad sam kao dalek prigušen zvuk začuo grupe Indijanaca kako pjevaju uz pratnju tupih, podmuklih bubnjeva, ili pak neke dionizijske panonske svatove s harmonikama i zborom pijanih muškaraca. Ti su me udaljeni, jedva raspoznatljivi zvukovi podsjećali na nekakvu zvučnu fatamorganu. Sumnjao sam da haluciniram. Povrh toga, u teksturi drveta i kamena znao sam viđati stilizirane likove, u spletovima lijana i lišća priviđale su mi se one oznake od perja i strelica kojima su Toromone označavali granice svojeg teritorija. A te sam noći, sjedeći uz vatru i slušajući fućkanje tapira, u nestalnim linijama plamena i ponekim obrisima žara, vidio mnoge bezlične likove i neke duhove s tri puta manjim glavama polunalik lubanjama. Pitao sam se, je li ja to ludim ili možda džungla počinje komunicirati samnom jezikom koji uopće ne razumijem.”
― Davor Rostuhar, Džungla

“Naša kolona je šutjela. Čula se samo džungla i naše lupetanje mačetom po granju. Taj meditativan zvuk uz ritam naših koraka ponovno me je vratio u ono stanje koje toliko volim i zbog kojeg vjerojatno uvijek iznova odlazim na velika pješačenja. Međutim, to me podsjetilo i na to da dolazi vrijeme kada se opet refleksivno okrećem prema unutra. Kad um nema kamo pobjeći. Mi ljudi žurimo i jurimo kroz život jer tada nemamo vremena biti sami sa sobom, razmišljao sam. Vječito nastojimo zabaviti um čime god kako ne bismo stigli slušati sebe. Posao, druženje, televizija, radio, čitanje, razgovor... Tražimo ma kakav izgovor samo da ne budemo mirni i da ne osluhnemo sebe. A kad stanemo, vidimo da mozak radi i dalje, kao da je u praznome hodu, i uglavnom blebeće. Možda se toga i bojimo, zato šo se sami sebi činimo puno pametnijima kad bilo što radimo, nego kad stojimo i puštamo um da klopoće i blebeće. Hodajući, primjetio sam da sam se opet našao u zahtjevnoj situaciji u kojoj ću se morati suočiti s blebetanjem uma i nekako s time izaći na kraj.”
― Davor Rostuhar, Džungla

“Ne znam, svi žele da im bude što lakše i da se što brže razviju i što prije dosegnu blagostanje. Vi bjelci ste daleko ispred nas, nama će trebati još dugo da vas dostignemo. Nas sada ne zanima sačuvati svoje običaje i tradicije, jer samo želimo postati kao i vi. A tek kada postanemo kao i vi, žalit ćemo za izgubljenom kulturom isto kao što i vi žalite za svojom. I zato što ste izgubili vlastitu kulturu, vi putujete u zemlje poput naše da vidite tuđe kulture koje su još žive!”
― Davor Rostuhar, Džungla

“Svi smo bili na broju, i ljudi i stvari, samo se novi, puni barel benzina prevrnuo, a prije no što ga je Titus uspio podignuti natrag, u stražnji dio čamca se izlilo nekoliko galona goriva. I dok smo se Mare i ja još zabavljali hitnim spremanjem opreme u nepromočivu torbu, Rick je viknuo:
"O moj Bože, Titus ima cigaretu u zubima!"
Digao sam pogled i vidio Titusa kako diže bačvu, kako je sav uprljan benzinom, a čik je držao čvrsto u zubima, možda tridesetak centimetara od bačve s gotovo dvjesto litara zapaljive tekućine. Nisam bio sto posto siguran da li je istina da bačva benzina eksplodira u doticaju sa žarom cigarete, kako se to obično prikazuje u filmovima, ali nisam nipošto želio isprobavati pa sam se zaderao iz sveg glasa na pidginu koji sam odjednom nekim čudom progovorio:
"Baci cigaretu, seljačino!"
Titus se nije obazirao na mene. Skočio sam prema njemu, istrgnuo mu čik iz usta i bacio ga u vodu.
"Nema tih zmija, ljudoždera i tropskih bolesti koje su opasnije od ljudske gluposti" rekao je Rick, nakon što smo svi malo odahnuli.”
― Davor Rostuhar, Džungla

“Prije prvog kontakta s civilizacijom, oni nisu računali vrijeme. Pitao sam i druge ljude oko vatre znaju li koliko imaju godina. Nisu znali. Prema mojim podacima, u ovaj dio močvare vladine snage stigle su 1952. godine. Prema tome, Agan Devi morao je imati oko šezdeset godina.
"Kada su došli stranci, naučili su nas brojati" objasnio mi je Agan Devi. "Sad brojimo godine prema kišnim sezonama, ali ne pratimo koliko tko od nas ima godina. Što će nam to?”
― Davor Rostuhar, Džungla

“Sjedio sam na pramcu, na rubu čamca, s nogama prema van, piljio naprijed dok je čamac jurio i praznih misli mantrao "om", pogađajući glasom frekvenciju motora, čija je buka rastvarala podnevnu močvarnu tišinu. Krajolik se podosta promijenio kad smo sa Sepika skrenuli na jug u močvare. Prvo smo uzvodno slijedili rijeku Korosameri koja je bila nevjerojatno mala i uska s obzirom na svu vodu uokolo. Na horizontu su se pojavile planine središnje Papue, zavijene u vječne oblake, a potom smo upali u splet močvara koji se nazivao Crna Voda. Na sve strane oko nas protezala se plitka voda ponegdje ispresijecana gustišima šaša i trstike. Vjetrovi su njenom površinom nosili ploveće travnate otoke, ponekad i toliko velike da na sebi drže nekoliko izraslih stabala. Ta je voda bila poput treseta, obojena smeđim biljem pa joj se površina činila crnom. Kad ju vjetar nije mreškao niti su zalutali lokalci, polako veslajući u čunovima stvarali male valove, ta je golema površina vode funkcionirala kao zrcalo u kojem se odražavaju nebesa. Gdjegdje su na površini vode bile razasute tisuće ružičastih i bijelih lopoča, između kojih su gacale čaplje. Gustiše su nadlijetali orlovi štekavci, a unutra u njima su se zasigurno krili krokodili i legla insekata. Uopće nisam mogao pojmiti silnu količinu vode oko nas, niti sav taj manjak čvrstog tla, niti činjenicu da u tom paklu insekata, u tom ishodištu svih svjetskih komaraca malaričara, već tisućljećima žive ljudi.”
― Davor Rostuhar, Džungla