Kiklop Quotes

“I tako uđe u naš život neko lice - nepoznanica. Ukrca se u našu mirnu (hm, mirnu?) plovidbu, zagonetni putnik koji nam odjednom oduzme svaki smisao za zbilju. Isiše naprosto svu volju i počinju naša slatka lutanja. Po iluzijama.”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Pijanstvo je u početku poetično, kasnije je slično idiotizmu.”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Ja ne mrzim ništa. Odbacujem suvišno.”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Naivno je i glupo u ovom svijetu biti dobar.”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam ŽIV ZAUVIJEK. Ali probudit će se tada Polifem-kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera...”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Postojati znači otresati tugu sa sebe.”
― Ranko Marinković, Kiklop

“I to je bio način mučenja: beskonačnost i vječnost. Jer mi smo navikli gledati stvari ukroćene oblicima, upregnute u naše ograničene potrebe, izrezane u zalogaje prema našem apetitu. Kostmirane stvari, izbrijane, uređene za paradu, za predstavu; poniženje materije, svođenje na rekvizit, na motiku, na četku. A stvari su ćudnovato nadmoćne i bezobzirne. Nedimenzionirane. Beskrajne. I svi simboli što su narasli iznad stvari, oblaci što su se isparili iznad beskrajnih voda, putuju po našim glavama kao misli, brige, želje, maštanja. Mučenja.”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Vučemo se kao bolesni psi uz plotove tuđih sreća, tuđeg smijeha… Zalajemo sami u noći. Gledamo sumnjičavo, razroko, na obje strane života, oprezno. Otrovani. Osakaćeni za toplinu nekog dodira, za mirise cvijeća, za proljeća, za jutra, za buđenja, za smisao hodanja, gibanja… Kamo? Otrovani. Otrovani. Otrovani.”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Rekoh ti, tu je devet fakulteta! (...) Vještina življenja.”
― Ranko Marinković, Kiklop

“On je sretan, jer ništa ne zna.”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Nisam ratnik da bih vjerovao u pobjedu. Nisam državnik da bih vjerovao u silu.
Nisam pjesnik da bih vjerovao u slavu.
Nisam vjernik da bih vjerovao u trublje anđeoske na posljednjem sudu. Nisam pokajnik da bih očekivao milost. Nisam očajnik da bih priželjkivao smrt. Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam živ zauvijek. Ali probudit će se tada Polifem-kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera...”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Sve ima svog đavla. Na nama i u nama. Patrona pokreta i funkcija. Đavo mi sada pokreće noge i vodi me... kamo? To je on već predvidio.”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Tragedija pretpostavlja vjerovanje u dobrotu.”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Odricanje, moj sinko, znači pravu veličinu.”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Samo, ja sam strpljiv. A to je snaga - strpljivost.”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Kako zatajiti svoje postojanje, ukrasti od ljudi svoje izdajničko tijelo, odnijeti ga u neku beskrajnu samoću, sakriti ga u čahuru straha, uvući se u privremenu smrt?”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Ne, sudbina je nesreće da sama sebi grze prste, s uživanjem.”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Nek osjeti hulja strah za vlastitu zadnjicu! To je uvijek poučno!”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Kretenu ne bje dosta muke i on se pjesme maši. Neuspjela ljubav. Ima nešto trulo u korijenju poezije. I cvijeće raste iz gnoja.”
― Ranko Marinković, Kiklop

“O, Veliki Gotama, kako da se odlijepim od proklete želje za postojanjem? Ja znam svetu istinu o boli, ali ja volim svoju bol. Bol mi kaže da ja jesam i dok jesam jesi i ti. (...) Daj mi boli, o Veliki Gotama! Jer sve je tako jasno sračunato na mučenje postojanja.”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Ja mogu da riskiram. Nemam više što da izgubim, jer ništa više nemam. Čak ni ovo tijelo nije više moje. Svoj kadaver sam prodao medicinskom fakultetu. I zapio ga odavno. Ja sam čovjek koji je progutao svoj leš - fućkam na sve finese.”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Rakija je kurvinsko piće, drolja-zavodnica, vamp s modrim podočnjacima i s promuklim altom...”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Ja poštujem uspravnost, ljudsko dostojanstvo! Zgrčeni kreten u limenoj kanti šro juri ulicama - zar je to još čovjek? Pilji preda se, oči su mu iskočile iz duplja kao ludom vjerniku, ne smije se osvrtati jer će se pretvoriti ne u biblijski stup već u hrpu željeza i govana... A žuri mu se u budućnost, ha-ha...”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Estetsko sutra: kad je čovjek otkrio rugobu materije, umjetnici postadoše obrtnici ružnoga.”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Odvratna smrt. Odvratnu smrt nosiš u sebi kao rodni kraj, dragi zavičaj. Zavičaju, mili kraju, tko te ne bi ljubio. Tamo, tamo da putujem. I duša se rastaje od tijela. Odlazi.”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Ah, kako je teško postići tu prokletu Sreću!”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Kako postoji Budućnost? Postoji li već ono što će se dogoditi? Ako ne posotji, kako se može desiti ono čega nema? Postoji li već metak koji će prosvirati moju glavu?”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Eto to je moj san, bio i ostao. I ostao, što je najgore. (...) Neostvareni san. A gdje se tu kod nas može ostvariti neki san a da čovjek ostane čist i svečan? Gdje se ja tu mogu izgubiti, nestati, kad me svi poznaju?”
― Ranko Marinković, Kiklop

“Kako se čuva, duša nemirna!”
― Ranko Marinković, Kiklop

“...Ali i njegaje dohvtila don Kuzmina ruka. Kad je prošla fizička bol osjećao je stid pred katehetom, tražio je svoj dio krivnje.”
― Ranko Marinković, Kiklop