Остановка в пустыне Quotes
Остановка в пустыне
by
Joseph Brodsky160 ratings, 4.26 average rating, 7 reviews
Остановка в пустыне Quotes
Showing 1-2 of 2
“Ведь если можно с кем-то жизнь делить,
то кто же с нами нашу смерть разделит?”
― Остановка в пустыне
то кто же с нами нашу смерть разделит?”
― Остановка в пустыне
“STANICA U PUSTINJI
Tako malo Grka u Lenjingradu je sada,
da smo porušili grčku crkvu
kako bismo na praznom mestu sazidali
koncertnu salu. U takvoj arhitekturi
ima nečeg beznadežnog. Uostalom,
koncertna dvorana sa hiljadu i više mesta
nije baš tako beznadežna: to je hram,
i to hram umetnosti. Ko je kriv
što vokalna umetnost okuplja
više ljudi no što mogu znamenja vere?
Šteta je jedino što sada nećemo
izdaleka videti uobičajenu kupolu,
već rugobno ravnu crtu.
Al što se rugobe proporcija tiče,
čovek ne zavisi od njih,
već češće od proporcija rugobnosti.
Odlično se sećam kako su je rušili.
Bilo je proleće, a ja sam
išao u goste jednoj tatarskoj porodici
koja je stanovala u blizini – kroz prozor
pogledavši, grčku sam crkvu video.
Sve je počelo od tatarskih razgovora,
a posle su se upleli zvuci,
koji su se prvo stapali s govorom,
a zatim ga ubrzo zaglušili.
U crkvenu baštu ušao je buldožer
sa tegom za vrh obešenim
i zidovi su počeli brzo da se predaju.
Smešno bi bilo ne predati se kad si
zid a pred tobom stoji rušilac.
Osim toga, buldožer ju je mogao smatrati
neživim predmetom
i, u izvesnom smislu, sebi
sličnim. A u neživom svetu
nije uobičajeno vraćanje udaraca.
Onda su doterali kamione,
i dizalice. Zatim sam kasno uveče
sedeo na ruševinama apside,
u rupama oltara zjapila je noć.
Tako sam kroz te rupe na oltaru
gledao zahuktale tramvaje
i niz mutnjikavih fenjera.
I tako sam kroz prizmu crkve video
ono što se u crkvi uopšte ne može sresti.
Jednom će, kad nas nestane,
tačnije – posle nas, na našem mestu
naći isto tako nešto
na šta će se užasnuti svako ko nas je znao.
Al neće biti mnogo onih koji su nas znali.
Tako, po navici, psi
dižu šapu na starom mestu;
ograda je davno srušena,
al njima se, verovatno, ona u snu pričinja.
Njihovi snovi javu potiru.
Il zemlja možda miris onaj čuva.
Šta li će im kuća nakazna!
Za njih je tu baštica, lepo vam kažem – baštica.
A ono što je očigledno za ljude,
potpuno je svejedno psima.
To se zove „pseća vernost“,
i ako se već dogodilo da govorim
ozbiljno o štafeti pokolenja,
onda verujem samo u tu štafetu;
tačnije, u one koji osećaju miris.
Tako je malo Grka sada u Lenjingradu,
i, uopšte, nema ih mnogo van Grčke.
Ili ih je, barem, premalo
da bi se sačuvala zdanja vere.
Od njih niko ne traži da veruju
da mi gradimo. Jedna je,
verovatno, stvar krstiti naciju,
dok je nositi krst već sasvim nešto drugo.
Oni su imali samo jednu dužnost.
Nisu umeli da je izvrše.
„Ti, sejaču, ralo svoje čuvaj,
a vreme za klasanje mi ćemo odraditi.“
Oni svoje ralo nisu sačuvali.
Noćas gledam kroz prozor
i mislim o tome gde smo došli.
I od čega smo dalje:
od pravoslavlja ili od helenizma?
Šta nam je blisko? I šta je pred nama?
Ne očekuje li nas druga sad era?
I ako je tako, šta nam je zajednička dužnost?
I šta treba da joj prinesemo na žrtvu?”
― Остановка в пустыне
Tako malo Grka u Lenjingradu je sada,
da smo porušili grčku crkvu
kako bismo na praznom mestu sazidali
koncertnu salu. U takvoj arhitekturi
ima nečeg beznadežnog. Uostalom,
koncertna dvorana sa hiljadu i više mesta
nije baš tako beznadežna: to je hram,
i to hram umetnosti. Ko je kriv
što vokalna umetnost okuplja
više ljudi no što mogu znamenja vere?
Šteta je jedino što sada nećemo
izdaleka videti uobičajenu kupolu,
već rugobno ravnu crtu.
Al što se rugobe proporcija tiče,
čovek ne zavisi od njih,
već češće od proporcija rugobnosti.
Odlično se sećam kako su je rušili.
Bilo je proleće, a ja sam
išao u goste jednoj tatarskoj porodici
koja je stanovala u blizini – kroz prozor
pogledavši, grčku sam crkvu video.
Sve je počelo od tatarskih razgovora,
a posle su se upleli zvuci,
koji su se prvo stapali s govorom,
a zatim ga ubrzo zaglušili.
U crkvenu baštu ušao je buldožer
sa tegom za vrh obešenim
i zidovi su počeli brzo da se predaju.
Smešno bi bilo ne predati se kad si
zid a pred tobom stoji rušilac.
Osim toga, buldožer ju je mogao smatrati
neživim predmetom
i, u izvesnom smislu, sebi
sličnim. A u neživom svetu
nije uobičajeno vraćanje udaraca.
Onda su doterali kamione,
i dizalice. Zatim sam kasno uveče
sedeo na ruševinama apside,
u rupama oltara zjapila je noć.
Tako sam kroz te rupe na oltaru
gledao zahuktale tramvaje
i niz mutnjikavih fenjera.
I tako sam kroz prizmu crkve video
ono što se u crkvi uopšte ne može sresti.
Jednom će, kad nas nestane,
tačnije – posle nas, na našem mestu
naći isto tako nešto
na šta će se užasnuti svako ko nas je znao.
Al neće biti mnogo onih koji su nas znali.
Tako, po navici, psi
dižu šapu na starom mestu;
ograda je davno srušena,
al njima se, verovatno, ona u snu pričinja.
Njihovi snovi javu potiru.
Il zemlja možda miris onaj čuva.
Šta li će im kuća nakazna!
Za njih je tu baštica, lepo vam kažem – baštica.
A ono što je očigledno za ljude,
potpuno je svejedno psima.
To se zove „pseća vernost“,
i ako se već dogodilo da govorim
ozbiljno o štafeti pokolenja,
onda verujem samo u tu štafetu;
tačnije, u one koji osećaju miris.
Tako je malo Grka sada u Lenjingradu,
i, uopšte, nema ih mnogo van Grčke.
Ili ih je, barem, premalo
da bi se sačuvala zdanja vere.
Od njih niko ne traži da veruju
da mi gradimo. Jedna je,
verovatno, stvar krstiti naciju,
dok je nositi krst već sasvim nešto drugo.
Oni su imali samo jednu dužnost.
Nisu umeli da je izvrše.
„Ti, sejaču, ralo svoje čuvaj,
a vreme za klasanje mi ćemo odraditi.“
Oni svoje ralo nisu sačuvali.
Noćas gledam kroz prozor
i mislim o tome gde smo došli.
I od čega smo dalje:
od pravoslavlja ili od helenizma?
Šta nam je blisko? I šta je pred nama?
Ne očekuje li nas druga sad era?
I ako je tako, šta nam je zajednička dužnost?
I šta treba da joj prinesemo na žrtvu?”
― Остановка в пустыне
