Doba nevinosti Quotes

“Mnogo je među nama ostalo nedorečenog. Neka, to je dobro, to je lijepo. Ništa tako ne boli kao dorečenost.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Doba nevinosti

“Bože, daj mi snage da mirno podnesem stvari koje ne mogu promijeniti, podaj mi hrabrosti da promijenim stvari koje mogu promijeniti, i daj mi mudrosti da razlikujem to dvoje.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Doba nevinosti

“Snovi su se raspršili, ostala je gola, opora realnost. Ipak, osjećam da bez obzira gdje sada bio, šta radio, bio pijan ili trijezan, pričljiv ili šutljiv, misliš isto što i ja - da na kraju svijeta, u beskraju svemira, postojimo samo nas dvoje, da smo nas dvoje zapravo cio jedan kosmos. Tako će i ostati.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Doba nevinosti

“Makar se nikad više ne vidjeli, ostat ćemo bliži jedno drugome od velikog, možda najvećeg broja ljudi koji dijele bračnu postelju iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, a svaki novi dan produbljuje jaz među njima.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Doba nevinosti

“- Ženo previše pričaš. Čuj, inovjerci. Bog je jedan. Vazda su ljudi bili ljudi, a neljudi - neljudi. To nema veze s vjerom, samo šta kome more u obraz stati, eto, to ti je.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Doba nevinosti

“Dugo je trebalo da spozna kako ljudi vrijedni uvažavanja i istinskog poštovanja, jako, mudri, samosvjesni ljudi, nastoje nekakvom naglašenom jednostavnošću ublažiti bljesak kojim sjaje.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Doba nevinosti

“Kaže da nikoga više nema. Morala bi znati da mene ima više nego iko na ovom prokletom svijetu. Zar je zamislivo živjeti a nju ne voljeti?”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Doba nevinosti

“Svako je mogao vidjeti da s tim rukama nešto nije uredu. Grčile su se, uzajamno davile, drhtale. Zar tijelo, zar ruke mogu biti mirni dok duša drhti?”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Doba nevinosti

“Na licu je uvijek nosila dobro uvježbani smiješak, tajanstven, zagonetan, smiješak umjesto krinke, smiješak koji ju je čuvao kao plastični kolut neplivača.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Doba nevinosti

“Na Mirnu bijaše gotovo prestao misliti. Velovi zaborava polako su maglili jedno ovalno lice, kosu. Ponekad, noću, kao nejako svjetlo iz duboke tame zaiskrile bi oči sa zlaćanim tačkicama na dužicama, dušom se zakotrljali biseri nekog davnog smijeha. Nasmiješio bi se u mraku, ni sretno ni tužno, s gotovo zaboravljenom sjetom. Ne dopuštajući mislima da se otmu i pohrle zaraslim stazama, promijenio bi položaj, ponekad pomislio- laku noć, uspomeno, i nastavio spavati.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Doba nevinosti

“Pustoš, beznađe, beizlaz. Moj je život kao razbijeno zrcalo. Jesi li zadovoljio svoj sadizam? Hoćeš li me bar sebe osloboditi, makar malo ću mirnije disati.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Doba nevinosti