Samuel Gide Quotes

“There are people who see suffering without being disturbed as peace.”
― Ivan Baran, Samuel Gide

“I tu su se vratili tišini. Iako su posljednje njihove riječi govorile da su odgovor pronašli, a u tom odgovoru i mir svojih duša, uistinu su oni sami sve samo ne prestali biti mučeni, jer pitanja koja je svatko od njih postavljao, makar ih ne prevaljivajući preko usana, makar ih čak niti postavljajući u svojim umovima, nisu bila od onih pitanja na koja se lako daje odgovor, ili, ako ništa drugo, od kojih se barem lako bježi. Jer pitanja koja su se pojavljivala u njima bila su postavljana od samih njihovih bića, od principa njihovih života, i doista, ona i nisu bila toliko pitanja, koliko vapaji.”
― Ivan Baran, Samuel Gide

“I tu su se vratili tišini. Iako su posljednje njihove riječi govorile da su odgovor pronašli, a u tom odgovoru i mir svojih duša, uistinu su oni sami sve samo ne prestali biti mučeni, jer pitanja koja je svatko od njih postavljao, makar ih ne prevaljivajući preko usana, makar ih čak niti postavljajući u svojim umovima, nisu bila od onih pitanja na koja se lako daje odgovor, ili, ako ništa drugo, od kojih se barem lako bježi. Jer pitanja koja su se pojavljivala u njima bila su postavljana od samih njihovih bića, od principa njihovih života, i doista, ona i nisu bila toliko pitanja, koliko vapaj”
― Ivan Baran, Samuel Gide

“Ali spoznaja na kraju puta od usijane žari jednako je usijana, i zagrliti ju peći će jednako kao što je pekao i put, jer spoznaja ne znači odmor, već tek čestitanje što je čovjek do nje došao, i pokazivanje kojim bolnim putevima dalje.”
― Ivan Baran, Samuel Gide

“A sada, baš sada, dragi čitatelju, evo, Samuel Gide gleda u nebo, u zvijezde, i šapuće svojim ispucalim usnama: “Joanne, ja se ne bojim... jer niti jedna od zvijezda nije se pojavila sama od sebe, već je prvo tu bila magla. Prvo je bila magla, Joanne, a onda je došla zvijezda... Ne napuštaj me dok sam još magla...”
― Ivan Baran, Samuel Gide

“Idem kuda i drugi idu. Ne zato što mislim da je njihov put dobar, već zato što ne mislim, a ne mislim jer se bojim misliti. Bojim se utirati svoj put, i stoga idem njihovim, pa makar njihov put bio toliko izgažen da je od blata više i neprohodan.”
― Ivan Baran, Samuel Gide

“Poput gluhog djeteta kojeg pijani roditelj prebija jer ga ovaj ne čuje. Divljački. Istresajući se. Ne obazirući se na njegov šapat: “Ali želim te čuti! Želim te čuti...!” Tako se on osjećao pred svojim usudom, vremenom i čuvstvima, dok su ga oni svakoga dana tjerali da se na koljenima pogne još niže, izgubi još jedan dio sebe i postane manje živ.”
― Ivan Baran, Samuel Gide

“Okrutno je očekivati ljudskost od onih koji ju sami nisu dobili.”
― Ivan Baran, Samuel Gide

“Postoje patnje koje čovjeku ne daju niti da poludi.”
― Ivan Baran, Samuel Gide

“Težina patnje težina je spoznaje.”
― Ivan Baran, Samuel Gide

“Patnja je besplatna, ali pad košta.”
― Ivan Baran, Samuel Gide

“Umjesto toga on je proveo sat vremena promatrajući portret nekog sveca. Sveca čijeg imena iako je bio siguran da je znao, on se nije mogao natjerati prisjetiti.
Ta slika, ona ga je rastuživala, dovodila kako je vrijeme protjecalo ne samo do ruba ekstaze, već gotovo i do emetičnosti, jer ona nije samo bila mračna, već su mračne bile i spoznaje do kojih je čovjek dolazio gledajući u nju. Naime, čovjek je u njoj vidio refleksiju svega onoga što su ljudi smatrali svetim, i što iako za života nisu, oni su se nadali da će nakon smrti moći voljeti: ćelavost, tmurnost, praznoća, dosada...
I Samuel nije mogao a da ne primijeti kako plamteći crni pogled sveca i sam to vidi, to sezanje za cijenjenjem njega umjesto onoga za što je dao život, i sve manje kako je vrijeme prolazilo činio mu se taj pogled svetim, a sve više gorkim. Ja ću uvijek biti ružan i moj pogled uvijek će biti upijen, oči sveca kao da su govorile. Što tražite u mome tijelu onda? Moja djela, ta moja djela gledajte i slijedite ih...! Ostavite se mog umornog tijela... Ali njegove riječi nitko nije mogao čuti, i svi su gledajući ga tek sklapali ruke.
Mora da je gadno biti svetac, Samuel je pomislio. Biti pljuvan umjesto slušan za života, i biti slavljen umjesto slušan nakon smrti...”
― Ivan Baran, Samuel Gide

“Zanimljivo je to, kako su sve ideologije zapravo krhke, i kako nestaju kao da ih nikada nije ni bilo jednom kad se pred čovjekom umjesto snova kojima je godinama bio okružen pojavi stvarnost. Kad stvarnost pritisne čovjekova prsa i izbije mu zrak iz pluća, malo slogana njegova usta mogu izreći.”
― Ivan Baran, Samuel Gide

“Jer mir sa sobom je opasan. Oprostiti sebi graniči sa sujetom. Barem u današnjem svijetu, gdje je sve sterilno ljubav, a sve iskreno opsesija...”
― Ivan Baran, Samuel Gide

“Njegova nutrina bila je zapaljena. Srce njegovo usijano.
To dakle bijaše ono što su ljudi nazivali rađanjem ljubavi.
To dakle bijaše, baš ta sekunda, ono čega će se godinama kasnije Samuel Gide sjećati kao početka svega najboljeg u njemu... i svega najgoreg.”
― Ivan Baran, Samuel Gide

“Jer postoje ljudi koji mirom smatraju patnju bez ometanja. Ima ljudi, da, koji mogu iskrvariti više od svih rijeka svijeta, ali ne boje se toga što krvare, već toga što bi im netko mogao oduzeti čak i to. Vjerojatno je vrhunac patnje pomisao: Pustite me barem da krvarim. Evo, neću umrijeti, ne idem nikuda, ali barem da krvarim... Barem to...”
― Ivan Baran, Samuel Gide

“Kad sam bio malo dijete, X, znao sam čitave noći provesti promatrajući zvijezde.”, gledajući u prljavi prozor oko kojega je visjela paučina Samuel je stao šaputati. “Ali o njima nisam ništa znao. Jer otac Maxime, moj tutor, učio me je filozofiji. Čitali smo knjige, knjige o životu... Hegela smo čitali, Roussaua smo čitali... i oni su nam govorili što je to svemir. Ali svemira naše oči nisu gledale... I sada ja promatram uz tebe ovo noćno nebo, X, i vidim da smo tu mi ali njih da ovdje nema. Oni su tek mrtvi ljudi mrtvih knjiga. Ono što jest veće je od njih, i uvijek će biti, i nikada neće biti zarobljeno papirom. Svemir nikada neće u lance čovjekove... Ja ne poznajem svemir. Ne mogu ti reći imena zvijezda... Ne znam koji su ono planeti. Ali i ne priznajem imena kojima su ih ljudi pokušali žigosati. Svemir je slobodan, X, i odbijajući da ga upoznam ja ga od hrđe svojih ljudskih lanaca čuvam.”
“Misliš li da će jednom doći taj dan, kada će ljudi moći pogledati u nebo i vidjeti sebe? I u tom gledanju ne činiti ništa. Ništa htjeti mijenjati, ništa proglašavati...”
“Mogu ti samo dati obmanu.” on šapnu.
Djevojčica na to kimne.
“Taj dan već je došao. Čitav tvoj život bio je taj dan...”
“Samuele...” konačno, ona šapne.
“Znam.”, on odgovori. “Ne brini se... Samo straha nemoj osjećati, i sve će biti dobro...”
― Ivan Baran, Samuel Gide

“Postoje ljudi koji mirom smatraju patnju bez ometanja.”
― Ivan Baran, Samuel Gide

“Svi mi tek smo djeca koja nose odjeću odraslih.”
― Ivan Baran, Samuel Gide