Vrijeme badema Quotes

“...Ako sam ikad igdje i stigla, bilo je to do mjesta u meni koje je dugo spavalo, koje se možda nikad prije nije ni probudilo, mjesto koje svi nosimo u sebi, ali mu se nikad ne utječemo, utopljeni u svijetu, okruženi s previše glasova, previše buke, gužve, obveza. Ako sam ikada igdje i stigla, bilo je to do vrta duboko u mom srcu gdje ću odsad uvijek moći doći i odmoriti se.
Sve je bilo kako je trebalo biti i sve što se dogodilo moralo se dogoditi, svako skretanje s puta, svaka naoko kriva procjena, svaka svađa i prepirka, jednako kao i sve lijepe stvari. Sve što smo doživjeli, sve što smo naučili, o sebi, o putu, o svijetu, sve što je boljelo i što nas je nasmijavalo, sve se dogodilo s razlogom, da budemo sad ono što smo danas, malo bolji nego jučer, malo spremniji za sutra.
Sve što se dogodilo trebalo se dogoditi da bismo bili tu gdje smo sad: vječno izgubljeni na Caminu.
Ne čudim se više nikome od ljudi koje smo upoznali po putu a koji se godinama nisu mogli odvojiti od Camina, koji su "zapeli" na njemu, kojisu još uvijek tamo, zarobljeni u vremenu i prostoru Camina, u nepostojanju vremena i prostora na Caminu, u jednom trenutku vječno zaustavljenom na cesti koji se rasteže koliko se rasteže i ona i kojemu se ne nazire kraj.”
― Maja Klarić, Vrijeme badema

“Uistinu je teško zapisati koliko je lijepo sunce koje potiho zalazi, a da pritom ne pribjegnemo patetici. Ali ono se uvijek iznova rađa i ja ću svaki dan pokušavati.”
― Maja Klarić, Vrijeme badema

“Na um mi pada rečenica koju sam zapisala prošle godine kad smo Goran i ja putovali prema Istoku: "Mi ćemo se možda i vratiti za nekoliko mjeseci, ali ti i ja krećemo na put bez povratka." Zbog tolikih priča koje čujemo, zbog tolikih savršenih prizora koje nećemo moći zaboraviti, zato što ćemo se promijeniti zauvijek, čak i ako toga ne budemo uvijek svjesni.”
― Maja Klarić, Vrijeme badema

“Pivo nema isti okus subotom navečer u Zagrebu ili nakon cjelodnevnog hodanja, u selu Larrasoana usred Navarre gdje pijemo naiskap naprije Estrellu Galiciu pa San Miguel. Hrana ima veću vrijednost, svaki zalogaj je - korak više. San je važniji. Svaka pa i najmanja usluga znači mnogo više nego doma.
Miris omekšivača za rublje najugodniji je miris na svijetu. Topla soba za kišnog dana mami osmijeh na lice. Naše nosnice postaju sve osjetljivije na mirise, naše tijelo se cijelo prepušta svakoj pa i najmanjoj udobnosti i trenucima odmora.
Dugo hodanje djeluje kao pojačivač okusa i sve odjednom postaje ukusnije i dragocijenije, svaka šalica kave, svaka kockica tamne čokolade. Hodanje nas uči cijenitit sitnice i osjećati beskrajnu zahvalnost na njima. Uči nas gledati zalazak sunca, strpljivo promatrati mijenjanje boja na horizontu.
Dok u prizemlju prenoćišta u Puente la Reina perem zube, Goran kradomice slaže moju vreću za spavanje znajući da su mi zglobovi prstiju ranjeni vjetrom i da me bole dok pakiram vreću. Prešutno mu zahvaljujem pogledom jer znam da zna što mislim. Na Caminu svim malim stvarima munjevito poraste vrijednost.”
― Maja Klarić, Vrijeme badema