Visoke trave Quotes

“− Svi pričaju o ratu. Što je točno rat?
− Rat je štakor na engleskom. Pametna štetočina koja živi četiri, pet godina, ždere sve na što naiđe i širi razne boleštine.”
― Zoran Žmirić, Visoke trave

“Na nepokošenoj livadi koju od zasađenih polja i oranica dijeli, poput ravnala polegnut potok, u visokoj travi leži odbačen bicikl. Malo dalje, ispod mosta preko kojeg vozi rijedak promet prema Vojniću, zaklonjeni zavjesom od korova i opojnih trava, stoje Robert i Sofija. Razgovaraju zaneseno, povremeno se dotičući prstima, a onda se Robert ohrabri i primi je za ruku. Ona ga promatra kroz guste trepavice pogledom od kojeg Robertu drhte noge pa mu se čini kao da će se svakog časa srušiti. U njegovu izrazu zrcali se dječačka želja otežana osjećajima koje dotad nije iskusio. Sve emocije koje su djevojčice ikad pobudile u njemu stanu na vršak igle koja ga u ovom trenutku svom dužinom bjesomučno ubada u srce i ponire u želudac. U Sofijinim očima blista želja odrasle žene, odavno iskušana i jasna samosvijest koja ne ostavlja mjesta sumnjama. Robert iz sportske torbe izvlači trenirku dugih rukava, klekne na travu pa od nje napravi prostirku. Sofija se spusti, odbaci trenirku u stranu pa Roberta povuče na sebe. Zamršenih tijela ljube se i valjaju po travi koja se povija pod njima. Robertovo uzbuđenje u nekoliko navrata presiječe bojazan, pa kratko zastane i ogleda se pazeći da mu se uz tijelo ne uspne kakav mrav ili bubamara, no Sofija ga dlanovima prima za lice, gleda ga pogledom od kojeg mu se čini kako više ne postoje ni trava, ni insekti, ni promet koji povremeno zatrese most iznad njih. Ništa više ne postoji osim djevojčinog oblog tijela, istovremeno mekanog i čvrstog pod dodirom. Njegovi dlanovi isprva joj nježno i sporo zamiču pod haljinu i tamo istražuju njezinu kožu. Čini to oprezno dok ga istovremeno opsjeda zebnja da ne napravi nešto zbog čega će se djevojka predomisliti i pobjeći. No onda se ona iznenada nađe iznad Roberta i zarobi ga svojim bedrima. Njegov dodir postane grublji i čvršći, ona jednim potezom povuče haljinu koja joj preko ramena klizne do pojasa, hvata njegove dlanove i privija ih na svoje grudi. I odjednom, sve što je Robertu ikad bilo važno, ne znači mu više od prebijene pare. Dok sluša njezin dah i svoj usklađuje s njim, svud oko njih livada gori. S obzora sunce iz jantarnog vrča razlijeva suton tako da se visoke trave natapaju u zlatu. Večernji povjetarac ljulja crvene makove glave, a oni kao da odobravaju svu slobodu koju si je dvoje mladih ikad poželjelo, kimaju čaškama jedni prema drugima dok ugoda poput smole klizi naježenom kožom koja bridi. Miris mladih tijela miješa se s aromom bilja. Dalekovodi bacaju sve duže sjene. Žice pod naponom napete su, bruje i otimaju uzdahe pa ih nose do nakraj svijeta. Njih čuju zečevi koji bježe u vlažne rupe pod zemljom, pa tamo skutreni trepere do jutra.”
― Zoran Žmirić, Visoke trave

“Kad bi Facebook sad nestao, ljudima bi suočavanje sa stvarnošću bilo toliko bolno da bi istog časa porastao broj psihičkih rastrojstava i samoubojstava.”
― Zoran Žmirić, Visoke trave

“S tuđom srećom ljudi se nekako najteže nose, ne znaju što bi s njom i ako je namirišu na tebi, nikako ti je ne mogu oprostiti.”
― Zoran Žmirić, Visoke trave

“Fiona ga gleda i smije se ukočeno, gotovo mrtvo, kao preparirana rajska ptica. Iz nje istovremeno zrači otmjenost i odbojnost i teško je reći što će u toj mrtvoj trci prevladati.
Onda joj glava lijeno klone na grudi i umiri se kao mehanička igračka čija se zavojnica odmotala do kraja. Neko vrijeme sporo diše kao da je usnula, a onda se trzne, pogleda u Roberta i stane mumljati, pa se opet opusti i bezbrižno klone utonuvši u sjedalo.
Robert gleda liniju njezinog tijela kako se napinje ispod bijele koktel haljine. Gola noga se ukočeno, elegantno pruža ispod zadignute svile, bradavice na malim grudima napinju tkaninu, naramenica joj je skliznula s ramena otkrivajući bijelu kožu prošaranu sitnim pjegama koje su se rastrčale duž tankih ruku. Usnula, Fiona se pomakne i nasloni obraz na zaglavlje sjedala.
Pod novim kutom Robertu se učini da žena pokraj njega postaje sjena koja se povlači iz stvarnog svijeta, kao zadnji bljesak svjetla što se gasi i za sobom ostavlja zebnju. Izgužvana i presavijena kao suha, slomljena trska, blijedi i povlači se u neprivlačnost koja se preobražava sve dok ne izgubi svaku šansu za povratkom u stvarnost. Odjednom, sve postane neopisivo tužno, čak i skliznula naramenica s njenog ramena na Roberta ostavi dojam kao da kraj njega spava neka sirota žena, prosjakinja, iskorištena i odbačena od svijeta, kao nezačinjen i bljutav zalogaj, sažvakana i ispljunuta od života, prezrena od svih, od same sebe možda i ponajviše.
Nagne se nad nju kako bi joj popravio naramenicu i time pokuša umanjiti taj iznenadni gubitak normalnosti, kao da će ta tanka traka na haljini, vraćena na mjesto ispraviti sve pogrešno što se odjednom tu dogodilo i uspostaviti neku novu ravnotežu.
Kad joj se približio, Robert osjeti kako posljednji velovi parfema bubnjaju s njezinih vratnih žila prije nego ishlape i iznova u njemu pobude nešto neizrecivo, nešto što jest i nije strast. Dok je promatra kako diše, na tren mu se učini kao da je sišla s neke renesanse slike. Svjetlost je obasjava i naglašava njezinu gracioznost zbog koje u njemu krene rasti želja da je dodirne, možda i nedolično. No tada, usnula Fiona se iznenada prene, naglo udahne, pogleda u Roberta i strastveno ga poljubi. Robert se zbuni, ali ne uzmakne, te prihvati poljubac. Na tren ga omami zadah vina i nikotina, žestoko ga protrese bizaran osjećaj ugode i raspadnutosti, kao da se pod njim odjednom otvorio bezdan, ali mu to ne smeta pa ne želi misliti na to koliko dugo će trajati pad ni s kakvim će posljedicama završiti. ʺPad ili let, to sami biramo što jeʺ, prođe mu misao glavom u trenu kad Fiona položi dlan na njegovo lice i privuče ga na sebe. Robert uzdahne i ispreplete prste s njezinima. Osjeti njezin majušni dlan u svome pa ga snažno stisne na što ona odgovori uzdahom. Vrelina u trbuhu do kraja mu probudi nagon pa gladno navali na nju, no onda nasluti da nešto nije kako treba. Kao da se svijet zaustavio i postao slika, ulje na platnu na kojem dvoje oživjelih likova pokušava osluhnuti jesu li sami. Robert se odmakne i shvati da Fiona čvrsto spava.
Vrati se na svoju sjedalo, prođe rukom kroz kosu, pa se u nevjerici stane smijati. Onda osjeti kako je i dalje uzbuđen. Dodirne Fionu kažiprstom, klizne joj mekano preko ramena niz ruku pa se vrati preko ramena na vrat. Odmakne joj kosu, dodire ušnu školjku pa se opet primakne i stane iščekivati hoće li se probuditi. Kad shvati da od toga neće biti ništa, pomisli kako bi je mogao iskoristiti tu kraj drvoreda, skriven od pogleda u rano dublinsko jutro, no istog trena se namršti kao da se sam sebi zgadio, prezre svoju pomisao i odmakne se na svoje sjedalo.”
― Zoran Žmirić, Visoke trave

“- Neisporučena sreća, kao sreća koja ti je namijenjena i treba se dogoditi, ali još nije stigla do tebe jer je zapela na putu i sad stoji, neisporučena. I ti znaš da je u dolasku, osjetiš je i čekaš. Ta neizvjesnost je slatko bolna i miriše na kraj ljeta. Na prazan, osunčan grad u koji si se vratio s mora, dok je tvoje društvo još na ljetovanju. A novo društvo koje si upoznao na moru i s kojim si proveo ljeto, ostavio si iza sebe ma koliko ga želio povesti sa sobom. I onda shvatiš da si sam, iako si dijelom i tamo i tu. A zapravo si nigdje. I čekaš sreću da se pojavi. Niotkud. Da dođe s kišom i donese olakšanje, ispere samoću i napuni te snagom. Ali ona ne dolazi. Ostala je posvuda, u tim ljudima koji su ti važni i koji su je, kao vjetar raznijeli na sve strane, bez šanse da je ikad više sastave i donesu ti je, nagonski. Onako kako bi ti mačka donijela mrtvu pticu i spustila ti je pred noge. I onda odjednom, ta je sreća konačno tu. Nemam pojma kako, ali tu je. Osjetim je kako mi bubnja u venama. Živa je. Diše sa mnom. Zapravo znam kako i zašto. Zbog tebe. Sve to što godinama nosim u sebi, sad sjeda na mjesto. Znaš ono... kao lišće kad otpadne s grana pa u nepravilnim linijama pada i prekriva tlo. Ali to uvijek na koncu ispadne u nekom pravilnom rasporedu, tako da ne ostane ni pedalj gole zemlje. Tako se neisporučena sreća pojavi i prekrije te.
Oona ga gleda širokim pogledom i sporo kima, kao da hvata i upija svaku riječ pa je polako probavlja. Onda trepne i ispali:
− Ja tebe ništa nisam razumjela.
Robert se slatko nasmije.
− Nema veze. Važno je da sam ja to izgovorio, da sam čuo svoj glas kako sve te riječi smješta na mjesto.”
― Zoran Žmirić, Visoke trave

“Što su ljudi dalje, to su ti bliži.”
― Zoran Žmirić, Visoke trave

“Pod novim kutom Robertu se učini da žena pokraj njega postaje sjena koja se povlači iz stvarnog svijeta, kao zadnji bljesak svjetla što se gasi i za sobom ostavlja zebnju. Izgužvana i presavijena kao suha, slomljena trska, blijedi i povlači se u neprivlačnost koja se preobražava sve dok ne izgubi svaku šansu za povratak u stvarnost. Odjednom, sve postane neopisivo tužno, čak i naramenica koja je skliznula s njezina ramena na Roberta ostavi dojam kao da kraj njega spava neka sirota žena, prosjakinja, iskorištena i odbačena od svijeta, kao nezačinjen i bljutav zalogaj, sažvakana i ispljunuta od života, prezrena od svih, od same sebe možda i ponajviše.”
― Zoran Žmirić, Visoke trave

“Ranjen čovjek najlakše se tješi uz jednako ranjenog. Bol se lijepi na bol, prodiru jedna u drugu, spajaju se i tako se same zacjeljuju.”
― Zoran Žmirić, Visoke trave

“Karma je kurva? A ne, prijatelju. Ako postoji zakon uzroka i posljedica i ako se dobro vraća dobrim, a zlo zlim, od karme nema poštenije stvari. Daleko je to od bilo kakvog kurvarluka.”
― Zoran Žmirić, Visoke trave

“Neku noć dugo nisam mogao zaspati i ozbiljno sam razmišljao o tome kako bi bilo u redu umrijeti. Jer, čemu uopće služim ovakav na svijetu? Ljudi valjda i umiru onog trena kad krenu odustajati, kad ničemu više ne koriste. Bog ih uzme da napravi mjesta za neke druge, bolje, za one koji će imati svrhu.”
― Zoran Žmirić, Visoke trave

“Kad bi bila napisana, knjiga zločina Katoličke crkve bila bi deset puta deblja od Biblije.”
― Zoran Žmirić, Visoke trave