Degustacija Slobode Quotes

“Zašto nas boravak u prirodi toliko ispunjava, zašto nas određeni krajolici nadahnjuju? More ima golemu biotropnu i antropičku snagu koja proizlazi iz osobitih vitalnih karakteristika. Znanstvenici kažu da more privlači urbano stanovništvo evocirajući i omogućujući praiskonski užitak fetalnog života u fluidnom elementu koji je duboko ukorijenjen u svakom čovjeku. Voda nas čini blagima i mekima. Ritam valova nas umiruje, a beskrajni horizont je savršen medij za sanjarenje. Beskrajnost pučine otvara puteve za naše misli da lutaju i podsjeća nas na beskrajnost mogućnosti, a dubina mora budi sjećanje na dubinu našeg vlastitog unutrašnjeg prostora. Veličanstveni otvoreni krajolici podsjećaju nas na silu koja je stvorila svemir i nas same. Promatranje zalaza sunca svojevrstan je ritual estetskog štovanja Prirode i dubinsko iskustvo mira i cjeline, osjećaj potpunog pripadanja i tihe ekstaze.”
― Davor Rostuhar, Degustacija Slobode

“Svako putovanje ima taj neki svoj poseban ritam koji nas poziva da se okrenemo sebi. Mene putovanje često samo prebacuje u neku vrst meditativnog stanja. U svakodnevnici se često osjećam kao da pokušavam zaroniti ali imam veliki zračni pojas oko struka. Koliko god snage uložio, taj me napuhanac drži na površini i ne da mi da zaronim u dubinu. Znam da su na površini oceana valovi, a u dubini mir, i tamo želim doći, ali nikako ne uspijevam zaroniti. Na putovanjima se taj napuhanac nekim čudom ispuhuje. Možda je razlog tome upravo prolaznost krajolika. Kad sjednem u vlaku ili autobus i gledam kroz prozor, put kao da me na neki način hipnotizira. Pogled mi se ni za što ne može uhvatiti pa se okreće u sebe. Krajolici koji prolaze pokraj mene kao da su naglašeno prolazni, pa jedino što mi preostaje je okrenuti se u sebe i zapitati ima li tu štogod čvrsto za što se mogu uhvatiti.”
― Davor Rostuhar, Degustacija Slobode

“Prvog samostalnog putovanja sjećam se kao da je bilo jučer. Imao sam šesnaest godina, bila je zima, a prijatelj i ja htjeli smo novogodišnje školske praznike provesti u jednom bečkom skvotu, a do tamo doći autostopom. Roditelji me, naravno, nisu pustili. Roditeljima su djeca uvijek premlada za to što žele učiniti. Bilo je tu moljakanja, suza, svađe i svega, ali nisam odustao. Toliko sam to želio, da sam bio spreman otići i bez njihovog blagoslova. Djeca uvijek misle da su dovoljno stara za ono što žele učiniti. Nikad nisam bježao od kuće i nije mi bila draga pomisao da to prvi put napravim, ali čuo sam srce onim jasnim, razgovjetnim tonom i znao sam da ga moram poslušati, da imam pravo na to. Stoga sam mirno objesnio roditeljima da idem. Ne znam jesu li iz odlučnosti moga glasa shvatili da sam dovoljno star za to što želim učiniti ili da jednostavno nemaju izbora, pa su popustili. Otac je mene i prijatelja odvezao do naplatnih kućica na autocesti i poželio nam sretan put. U trenutku kada smo na cestu spustili stare ruksake te prvi put ispružili palčeve, osjetio sam Beskraj u svojim plućima. Uopće mi nije bilo važno hoće li pasti novi snijeg ili sjekire, hoće li prvi auto koji stane voziti miss svijeta ili serijski ubojica. Mi smo bili na Cesti. Prepustili smo se njezinoj režiji.
Iako je do Beča samo 400 km, a iz priča smo znali da stoperi to riješe unutar jednog dana, nama se ta sreća nije nasmješila. Do popodneva smo jedva stigli do obilaznice oko Graza, a potom tamo opet zapeli. Pao je mrak, pa nije bilo više smisla stopirati. Našli smo komad suhog tla ispod jednog nadvožnjaka i tamo se zavukli u stare vojne vreće za spavanje. Padao je snijeg, vlaga je bila u zraku, autocesta je bila osvijetljena i bučna, a loše vojne vreće nisu nas nimalo grijale, ali ja sam bio sretan kao nikad dotad. Osjećao sam se kao da sam se upravo rodio. Došao sam na ovaj svijet nekim čudom šesnaest godina ranije, ali toga dana sam JA odlučio postojati. Taj miris vlažnog snijega, hladnog betona mosta i spaljenih guma na cesti, bio je miris koji me opijao. Bio je to miris slobode.
Isti taj miris zapuhne me kao dašak Beskraja svaki put kada sjednem u avion, na bicikl, u kajak, kad zakoračim svijetom, kada uzmem stvar u svoje ruke, kad donesem pravu odluku, kada slušam srce. Tada kao da se ponovno hvatam na taj kotač života i živim život kakav bih trebao biti. Taj miris slobode najčešće osjećam na putovanjima.
...
Zašto je sloboda tako blisko povezana s putovanjem? Zato što se na putu oslobađamo svih onih utega svakodnevnice. U našoj svakodnevnici zapravo se ponašamo po brojnim obrascima, kalupima. Rutina nas određuje. Iz dana u dan učvršćujemo kalupe i gradimo identitet. Kad jednom odemo na put, kad se izmjestimo, svi ti kalupi ostaju iza nas. Doma možemo biti predsjednik države ili rock-zvijezda, ali kada se nađemo u nekom selu u Africi gdje nas nitko ne zna, možemo se samo zapitati tko smo zaista. Naš dan u svakodnevnici često određuje niz nužnosti, a naše svakodnevne odluke nisu samo naše. Na putu, pak, svako jutro donosi novi start i novi paket mogućnosti, a mi svakim korakom i svakom odlukom kreiramo svoju sudbinu. Ta mogućnost biranja, ta mogućnost upravljanja svojim životom, zove se sloboda.
…
Sloboda je mogućnost izbora, a na Putu je možemo kudikamo intenzivnije i dublje doživjeti nego kod kuće. No, naši izbori mogu nas odvesti u pakao zatvora i u blaženstvo Beskraja. Razlika je ponajviše u tome da li prilikom prakticiranja vlastite slobode marimo i za slobodu drugih bića s kojima dijelimo planet.”
― Davor Rostuhar, Degustacija Slobode

“Želja za promjenom ne mora biti usmjerena samo na odlazak u prirodu. Ono što nam doista treba je razlika. Zato i turistička industrija uvijek naglašava razliku. Meni je Sirija bila prva zemlja izvan Europe koja je imala drugačiji krajolik (pustinju), drugačiju vjeru (islam), drugačije ljude, zvukove, mirise.... To me toliko ispunilo i nadahnulo da promijenim život, da sam na gotovo svim potonjim putovanjima tražio što veću razliku krajolika i kultura. Još sam davno shvatio zašto to radim. Ono što sam tražio zapravo nije bila razlika, nego istost. Tražio sam univerzalne ljudske vrijednosti - a što je vanjska razlika bila veća, to su mi se te istosti snažnije uspostavljale kao temeljne i nužne ljudske vrijednosti. Primjerice, kada bih kod plemena u džungli koje živi stilom kamenog doba vidio prijateljsku ili roditeljsku ljubav - potvrdio bih spoznaju da su to neke od najvećih ljudskih vrijednosti, te da neke druge stvari možda nisu toliko bitne. Moj nabolji punjač za baterije je pronaći Osmijeh prepoznavanja u raznim licima. Što je različitiiji kontekst, što su udaljenije geografske širine, što su lica šarenija, a jezici kojima pričaju čudniji, to me više ispunjava kad prepoznam taj poseban osmijeh - taj čaroban jezik prepoznavanja koji ni vrijeme ne uspijeva uništiti.”
― Davor Rostuhar, Degustacija Slobode

“Uzvišeni krajolici veličanstveno ponavljaju pouku koju svakodnevni život poučava na svoj tipično pakostan način: da je svemir moćniji od nas, da smo mi krhki i prolazni i da nemamo drugog izbora doli prihvatiti ograničenja koja se nameću našoj volji; da se moramo pokloniti silama koje su veće od nas samih. (Alain De Botton)”
― Davor Rostuhar, Degustacija Slobode

“Uvijek je dobro pitati se zašto putujemo i prije nego što krenemo na put, ali ponekad to jednostavno ne znamo. Samo osjećamo da to želimo i slijedimo taj osjećaj.

...

Postoji pravo mnoštvo odgovora koji su me zatrpali kao što je snijeg zatrpao ovu kućicu u kojoj pišem ovu knjigu i oteretili moj um kao što su debele naslage snijega opteretile prazne grane stabla trešnje izpred moga prozora. A kada bih iz sveg tog mnoštva baš morao izabrati jedan, onda bih se složio s nizozemskim prijateljima Jurgenom i Saskiom koje sam upozano na njihovom petogodišnjem putovanju biciklom oko svijeta. Oni su platonovski ustvrdili: "Život na Zapadu je kao život u pećini. Pećina je prekrasna i možeš provesti cijeli život u njoj jer imaš sve što ti treba. Ali odi na put...putuj Azijom, Afrikom, južnom Amerikom. Osjećat ćeš se kao da si izašao iz pećine na danje svjetlo. Otkrit ćeš svijet kakav jest, život koji je čist i intenzivan!”
― Davor Rostuhar, Degustacija Slobode

“Zabilježeno je i nekoliko "obrnutih" primjera u povijesti. Jednom je u 19.stoljeću neki Inut s Grenlanda doveslao kajakom do Škotske, a početkom 20.stoljeća nekoliko je golih i bosih Aboridžina ušetalo u jedan australski grad. Koji su bili njihovi motivi, i što su točno razmišljali, ne možemo znati. Jesu li to bili hrabri istraživači ilisamo zalutali nesretnici? Možemo li reći da su oni otkrili nas ili ćemo i dalje misliti da je naša civilizacija nadmoćna?”
― Davor Rostuhar, Degustacija Slobode