Моника Нађ

“Jer, ma koliko to čudno zvučalo, ljubav se uvek može uporediti sa mačem sa dve oštrice. Prva oštrica, udaljenija, poput Eskalibura prividno budi najčistija osećanja, preplavljujući telo nekom začaranom energijom. Blagotvornom. Snažnom. Okrepljujućom. Ona je ta koja naše ciljeve načini ostvarljivim. Drugu oštricu ne vidimo. Ona jeste bliža, samo, od uprtih pogleda ka prvoj, mi se ne osvrćemo. Vidici su nam suženi. Tupi. Neretko, poneseni zaslepljenošću, ne upotrebljavamo svest, zdrav razum, pa tako nesvesni sami sebi nabijamo vrh oštrice u srce. Nakon toga, postajemo slabi, krhki, ranjivi… Tu ranjivost, taj neuspeh, ispoljavamo pogrešno. Kroz ljutnju. Bes. Trudimo se da prikrijemo stvarno stanje, sve više upadajući u vrtlog izgubljenosti, jer nas rđa i bezljubavna hladnoća oštrice sve više prlja Ipak, lek postoji. Ali se pametni leče. Oni drugi nastavljajući sa povređivanjem, ne primećuju da lek postoji u isto tako naoštrenom maču. Samo treba usmeriti pažnju na prvu oštricu. Tu se zapravo krije eliksir izlečenja. Ne u oštrici.Već u iskustvu. Svakom se dogodi.”
― Slavisa Pavlovic, Zavet heroja

“We play in twelve rounds. The present against me. I lost the previous eleven. Defeat after defeat. And now I am waiting for the last round. The key round. The fact that I did not fall so far gives me more strength. It’s only now that I hope to win, by knock-out, because the fate is too tired from punches that it will eventually fall by itself. And maybe it will fall on knees when it realizes that I am not going to fall.”
― Slaviša Pavlović

“Čudim se onome ko prodaje vino! Pitam se šta će bolje kupiti za te pare?”
― Momo Kapor, Una

“Nikada nisam voleo da budem deo igre, nego da otvoreno pokazujem misli i osećanja, jer igra, ma koliko zanimljiva bila, donosi pravila, koja čoveku oduzimaju jedan deo slobode, ali i prirodnu potrebu da igru završi pobedom. A u ljubavi, svaka pobeda je poraz, osim ako oboje ne pobedimo.”
― Slaviša Pavlović