Ivan

“Počnite osvjetljavanjem kutka u kojem se nalazite - poboljšavanjem jedne ljudske jedinke, sebe, i pomaganjem svojem bližnjemu. Ne morate biti bogati ili slavni kako biste sudjelovali u iskupljenju vremena: za taj zadatak potrebni su vam samo moralna mašta i pravi razum. Vjerojatno nećete biti nagrađeni bogatstvom ili slavom, nego vječnim trenucima: onim pojavama u vlastitom postojanju kada se, kako T. S. Eliot kaže, vrijeme i bezvremenost presijecaju... Sve ovo stvaranje oko nas je vrt je namijenjen nama pogrešivim ljudima da se o njemu brinemo. Ako možete, posadite cvijeće ili stabla u njemu i iščupajte korov.”
― Russell Kirk, Politics of Prudence

“Kako ljudi pretrpavaju svoj bijedni brodić do vrha jarbola skupocjenom odjećom i velikim kućama, nepotrebnom poslugom i gomilom nazoviprijatelja, kojima nimalo nije stalo do njih a za koje ni sami ne mare naročito, skupim zabavama u kojima nitko ne uživa, konvencionalnostima i modom, pretvaranjem i nadutošću i - oh, najtežim, najglupljim od svih tereta! - strahom što će o njima misliti susjedi, luksuzom koji samo zasićuje, uživanjima koja samo izazivaju dosadu, praznim šepurenjem koje, kao željezna kruna kojom su nekad krunili zločince, oblijeva krvlju i prožima bolom izmučenu glavu koja je nosi! Sve je to nepotreban teret, čovječe, nepotreban teret! Baci ga preko ruba čamca u vodu! Od njega čamac postaje tako težak da ga jedva vučeš, padaš u nesvijest veslajući. Postaje nezgrapan, opasan i težak za upravljanje tako da ni na trenutak nisi slobodan od strepnje i brige, nikad se ne možeš opustiti i ljenčareći sanjariti... Nikad nemaš vremena da promatraš kako lepršave sjenke lako prelijeću preko plićina, kako se svjetlucave sunčane zrake ljeskaju na naborima vode, kako velika stabla kraj obale zure u svoju sliku... Ne vidiš zlatnozelene šume, bijele i žute vodene ljiljane, trsku koja ti sjetno maše, kaćune ili plave spomenke. Baci taj teret u vodu, čovječe! Neka čamac tvog života bude lagan, ukrcaj samo ono što ti je zaista potrebno - skroman dom i jednostavna zadovoljstva, jednog ili dvojicu prijatelja koji to zaista jesu, nekog koga voliš i tko tebe voli, jednu mačku, jednog psa, jednu ili dvije lule, dovoljno hrane i dovoljno odjeće, i malo više nego dovoljno pića, jer žeđ je opasna stvar. Vidjet ćeš, tada, da je takvim čamcem lakše upravljati i da se neće tako lako prevrnuti, a ako se i prevrne, šteta neće biti tako velika; jednostavna solidna roba podnosi vodu. Imat ćeš vremena za razmišljanje i za rad. Imat ćeš vremena da upiješ sunčanu svjetlost života, da slušaš eolsku glazbu koju Božji vjetar izvlači iz struna ljudskih srca oko nas”
― Jerome K. Jerome, Three Men in a Boat