Ема

“Izgleda da nije nigdje. To nije mjesto već praznina. Razapeta je između tuđih određenja, a nijedno ne priznaje. Grčevito se drži onog što nije u vremenu, bojeći se uznemirujućih promjena. Igra se života, a vjeruje da je ta igra jedina stvarnost koja vrijedi. Nema ništa, sve joj izmiče, a misli da zadržava sve, odriče se sreće čuvajući njen privid, živi pomalo avetinjski uobraziljom, dajući stvarima značaj koji one nemaju, zadovoljavajući se znakovima, simbolima, maštom, stihovima, hartijom, bijegom, kratkotrajnim žaljenem nečije suzne sudbinice, osjećanjem potrebe da bude pravedna u svom malom svijetu, osakaćeno i tužno obezbijeđenom od života.”
― Meša Selimović, Tišine