Knjigom u glavu discussion
Kutak za članove
>
Jedna priča koju sam ja napisao ( zadnji dio )
date
newest »
newest »
Super. drago mi je da ti se sviđa. :) . nadam se da nisi jedina koja ju je pročitala do kraja.
evo i ja sam je dovršila...a da je idući put staviš na jedno mjesto i olakšaš nam potragu?;) Uglavnom, sviđa mi se.
Heh. kako misliš na jedno mjesto? Očito je bilo previše teksta pa sam zato morao priču podjeliti u četiri dijela. Ugl. drago mi je da ti se sviđa.
Prvi puta nakon par dana, ja sam se ustao i krenuo sam prema njoj. Ona je sjedila za stolom u kuhinji i jela je. Njena mama joj je bila okrenula leđa ( savršeno!) a dobri duh se odalji od mene da vidi kakav ću joj ja „savjet“ dati.:
„ Uzmi taj nož sa stola i ubij svoju mamu! Brzo! Znaš da to želiš! Ubij je!“
Neko sam joj vrijeme to ponavljao pokazujući prstom prema njenoj mami sve dok se Dobri Duh iza mene nje počeo smijati.
„ Jako duhovito. Dugo se nisam ovako smijao, ali nadam se da ćeš ovo počet shvaćati ozbiljno“ reče Dobri Duh „ Nisi se ovdje bez razloga pojavio, mora biti nešto što ti znaš a ja ne.“
„Ozbiljan sam“ rekoh ja „ Pa svatko želi ubiti svoje roditelje. Samo joj pomažem da ostvari svoje prave želje dok ju ti samo tjeraš da radi brdo stvari koje ona ne želi. Ali ok.. da možda krenemo od nečeg lakšeg? Govorit ću joj da sebi šestarom par puta probije ruku. To sam ja stalno radio kada sam bi njenih godina.“
„ Možeš pokušati“ reče Dobri Duh. Tužno me je gledao. Zamišljao sam kako će izgledati kada napokon shvati da sam ja u pravu a ne on. To se brzo moralo desiti. Tako sam barem mislio… ali dani, mjeseci i godine su prolazili a da me ona nijednom nije htjela poslušati.
„ NE mogu vjerovati!“ rekoh „ Šta si to radio s njom dok ja nisam bio tu? Ne želi se čak ni upucavati svojem bratu!“
„Pa ona ima tek osam godina!“ reče on „ I to je njen brat! A meni stalno govoriš da sam lud! Stvarno ne shvaćam zašto joj je Bog tebe poslao.“
Čak i nakon što sam postao duh ja još uvijek nisam mogao vjerovati u Boga
„ Pa to je vjerojatno zato što me Bog i nije poslao.“ Rekoh ja „ Možda Vrag. Hehe. Ili možda se to desilo zato što je ta moja želja ( da uvijek budem blizu nje) bila toliko jaka da se nakon moje smrti ostvarila. Ne čudim se što se ostvarila na ovakav način, i dok sam bio živ uvijek sam se ponašao kao duh. A i ti si dobio novu šansu da joj pomogneš jednostavno zato što si to godinama toliko jako želio. Možda se to dešava svim ljudima koji tijekom života imaju takvu želju. Dok sam bio živ ja o ničem drugom nisam razmišljao. Samo o njoj. I to je bilo tako i prije nego što sam ju upoznao. Ovaj moj novi život kao njen duh me uopće ne iznenađuje. Iako ovo naravno nije ona moja Amelie. Ali očito je riječ o osobi koja izgleda posve isto kao i ona. Vjerojatno je i po ponašanju posve ista inače ne bih bio ovdje. Taj dio tvoje priče barem ima smisla. Možda nam to nije pravi zadatak, ali vjerujem da joj stvarno možemo pomoći. Barem ja.
„To još uvijek misliš?“ reče Dobri Duh „ Bez obzira što te u zadnjih par godina nikada nije htjela slušati? I bez obzira što mene stalno sluša? I dalje tvrdiš da si ti u pravu a ne ja?“
„ Da.“ rekoh „ Shvatio sam napokon zašto me još uvijek ne želi slušati. Zato što joj se u životu još ništa loše nije desilo. Zato još ne shvaća kako se ja osjećam i zašto joj sve te stvari govorim. Ali neću prestati. I dalje ću joj davati moje savjete. Neće me slušati ali zapamtit će moj glas. Možda će se to desiti sutra, a možda tek za deset godina, ali kada joj se napokon desi nešto loše sjetit će se mojeg glasa i shvatit će da sam ja uvijek imao pravo. Onda ću ja biti taj kojeg će stalno slušati a tebe će ignorirati.“
„ Čak i ako se to stvarno desi vjerujem da ćeš joj ti pomoći kada ja više ne budem tu. Znam da joj želiš samo dobro.“ reče Dobri Duh.
Šta god uradio, nisam ga nikada mogao izbaciti iz takta. Nije se čak uplašio ni kada se Amelie zaljubila u nekakvog blesavog metalca. Odmah sam se počeo smijati kao lud i govorio sam Dobrom Duhu da moje vrijeme uskoro stiže. Nije bilo nikako moguće da će on s njom biti duže od mjesec dana u vezi. Počeo sam odbrojavati dane i stalno sam se smijao jadnom Dobrom Duhu koji joj je pokušavao govoriti nešto protiv tog metalca. Ali ona ga je voljela i Dobri Duh joj nikako nije mogao pomoći. Ovaj puta ga nije htjela slušati. Nije trebalo proći ni mjesec dana. Brzo ga je uhvatila kako ju vara sa njenom najboljom prijateljicom. Dok je ona plakala i dok sam se ja smijao Dobri Duh je počeo nestajati. „ Znam da ćeš joj pomoći.“
To je bilo posljednje šta mi je rekao.
Gledam sada u tu novu Amelie. Znam da ona neće dobro završiti ako tako nastavi, ali šta sam ja mogao uraditi protiv toga?
Ja koji nikada ni samom sebi nisam mogao pomoći sada trebam pomoći njoj.
*****************************************
Lucio je zapravo volio biti duh. Bio je puno sretniji nego dok je bio živ. Nitko ga nije mogao mučiti i stalno je bio kraj osobe koju najviše voli. Najljepše vrijeme mu je bilo navečer dok je ona spavala. Nekada bi legao kraj nje i pokušao je zagrliti ( ali ruka bi samo prošla kroz nju) i stalno je gledao njeno lice koje je njemu izgledalo najljepše dok ona spava. Tako da su mu tih osam sati dok je ona spavala uvijek jako brzo prošli i nikada mu nije dosadno. Osim toga volio se s njom voziti autom. Pošto je on bio duh koji se nikada nije mogao odvojiti od nje on bi letio iznad auta dok se ona vozi, istom brzinom kojom je i auto vozio. A to inače ne bi mogao raditi. Sada pošto nije više bilo Dobrog Duha mogao je i razne smiješne poze praviti dok leti jer ga nitko ne bi gledao.
I ovaj puta se Ameli vozila autom, ali Lucio nipošto nije bio sretan. Da se duhovi mogu ubiti on bi to sigurno opet pokušao, da duhovi mogu stariti on bi u ovih zadnjih par mjeseci ostario najmanje sedamdeset godina. Vozač tog auta je bio Amelijin 27-o godišnji momak. Pošto njeni roditelji nisu nikada obraćali pažnju na nju ona je mogla raditi šta god je željela. Opet je prenoćila kod svojeg momka i on ju je sada vozio u školu. Pošto nisu da ih netko u školi vidi on ju je izbacio vani prije nego što bi došli do škole pa je ona preostali put prelazila pješke. Na putu do svoje škole prolazila je kraj osnovne škole u koju je i ona nekad davno išla. Jedan auto se parkirao kraj škole i iz njega je izašla stara Amelie i njenih dvoje djece. Lucio ju je odmah prepoznao iako je izgledala najmanje dvadeset godina starije. U zadnjih par mjeseci nije više ni pokušavao pričati sa novom ali ovaj puta je zagalamio na nju :Rekao joj je da stane i ona ga je odmah poslušala. Gledala je oko sebe i tražila je taj glas koji joj je toliko nedostajao, ali on je gledao samo staru Amelie u koju je prije deset godina bio zaljubljen. Vidio je da auto nije vozila ona. Za volanom je sjedio njen muž, ili njen otac… Nije bio ni debeo ni ružan, nije izgledao ni glupo. Bio je začuđujuće normalan, samo je izgledao jako staro ( oko četrdeset godina) i imao je mrk pogled na licu. Svoju ženu i svoju djecu nije uopće gledao. Nevjerojatno je koliko je ona ostarila, ali i djeca su joj izgledala puno starije nego što bi to trebalo biti moguće. Jedan njen sin je bio poprilično visok. Luciu je izgledao kao da ima najmanje deset godina a to je bilo nemoguće jer bi to značilo da ga je ona rodila kada je imala 15 godina, a čak ni ova nova Amelie nije toliko luda. Dok je Lucio o tome razmišljao Amelie se ( opet) ljubila sa nekim momkom kojeg je sada prvi puta vidjela.
Došla je u školu i polako je išla do svoje učionice. Usput je pozdravila jednog dječaka ( s kojim je prije bila u vezi) , pa jednu curu ( s kojom je prije bila u vezi), pa profesora geografije ( s kojim je prije bila u vezi ) i ona je napokon došla do svoje učionice. U zadnje vrijeme ona rijetko i dolazi u školu ali ovaj dan će imat dva sata bosanskog jezika a ona je trenutačno u vezi sa tim profesorom. Možda vam zvuči kao da to ne paše uz nju ali ona ga nevjerojatno voli. Puno više nego što ćete vi ikada nekoga moć voljeti. Sve bi uradila za njega i stvarno će se iznenaditi kada ju on za dva dana ostavi ili ju prevari sa nekom drugom. Bez obzira koliko se to puta ponovilo uvijek bi se šokirala i nikada ne bi ništa naučila iz toga. Kad god bi bila tužna ili kad bi joj bilo dosadno, našla bi na brzinu još jednog momka, ali to bi ju uvijek samo nakratko spasilo, ili bi joj bilo još gore zbog toga. Duh koji je lebdio iznad nje nije joj pokušavao pomoći.Dan je prošao. Ona je ovaj puta spavala kod kuće a on ju je ponovo gledao. Kao i svaku noć. Njegova želja je bila da ju opet može vidjeti. Zbog toga je postao duh. Ali sada se toga počeo bojati. Volio ju je ali mislio je da za nju ništa ne može uraditi i da samo može gledati njenu sporu propast, a to bi za njega bilo gore od bilo kojeg pakla. Zatvorio je oči ( a to u zadnjih deset godina nije nikada uradio jer ju je stalno želio gledati). Nakon par sekundi mu je već nedostajala. Pokušao je otvoriti oči i shvatio je da to više ne može. Postao je slijep. To je trajalo jako dugo i pomislio je da je napokon stvarno umro ali onda je čuo nju kako kašlje. Kasnije ju je čuo kako galami na mamu i još kasnije je prepoznao buku škole. Postao je slijep ali još uvijek je bio „živ“. I dalje je razmišljao o njoj. Shvatio je da joj nikada nije htio pomoći. Samo je htio biti blizu nje. I sada kada ga je napokon trebala on shvaća da joj nikada neće moć pomoći i da joj može samo štetiti.
Nakon dugog vremena oko njega je opet zavladala tišina. Mogao je samo čuti nju kako glasno diše. Spavala je opet. Ovaj puta je zaželio da ponovo umre i da ju zauvijek napusti.
Više ju nikada nije čuo. Mogao je samo okružen tamom sanjariti o njoj i to će zauvijek raditi. Napokon je bio stvarno mrtav.