Devojka je dosla kuci, ogrnuta crnim kaputom sa koga su jos padale kapljice kise, sutke se popela stepenicama i zatvorila u sobu. Nije zelela nikoga da vidi, mada je dobro cula zvuke koji su ukazivali da u dnevnoj sobi se opet vodi neka prepirka izmedju veciti ratnih neprijatelja, njenog tate i mame. Nije je bilo briga, a i zasto bi, nikada nisu prema njoj pokazali dovoljno ljubavi i neznosti kao drugi roditelji, uvek su bili previse zaokupljeni svojim problemima. Majku je brinula cinjenica da stari pa se oblacila poput napaljene tinejdzerke, a oca je mucila cinjenica da je niko i nista, i da u svom zivotu nije postigao nikakav uspeh, do da iskapi flasu rakije na eks.
Bila je zamisljena, nije joj izlazio iz glave zvuk tog glasa, taj zvuk koji je cula u svojoj glavi, taj zvuk tako stran, a opet tako znan. Mucila je cinjenica da nije kao druge tinejdzerke, da je ne zanimaju iste stvari kao i njih, da ne ludi za skolskim facama, i ne pada u nesvest kada ugleda neku novu markiranu krpicu, to nije bio njen krug interesovanja. Nije imala najbolju drugaricu ili druga, nije imala nikoga da poveri svoje probleme, sve je jednostavno dobro cuvala u sebi a tako bi rado volela da to nije tako.
Tu bas nedaleko od nje, u istoj sobi u onom tamnom kutku, stajao sam ja, moje tamne oci uokvirene gustim crnim trepavicama ljutito su je posmatrale. Mislio sam… mislio sam o tome kako ju natjerati na samoubojstvo. Ne može me vidjeti, ali nekada ipak pomislim da zna da sam tu. Obično bi na drugom kraju njene sobe stojao još jedan čovjek. Često smo se svađali zbog nje. Cijeli naš „život“ se vrtio oko nje, ja postojim samo zbog nje.. zato što sam joj potreban. Tako je bilo i sa njime, ali od njega je ona odustala. Sada sam tu samo ja. Još uvijek sam ljut na nju. I zbog toga i ona postaje ljuta. Gledam u nju.. moje oči prolaze kroz nju. Ona može čuti moje misli, moje osjećaje, samo misli da te misli pripadaju njoj. Naređujem joj da uzme jednu čašu sa vodom koja se nalazila na stolu kraj nje i da ju razbije od zid. Onda će se osjećati bolje. Prvo ona nikako ne reagira, ponavljam to više puta, galamim na nju i iznenada ona se stvarno ustaje i razbija tu čašu od zid. Baš tako kako sam ja zamislio. I sam sam se iznenadio. Nisam mislio da će moj utjecaj na nju sada odmah biti toliko jak. Obično se borila protiv toga. Kada je bila mlađa borba nije bila ni potrebna. Ignorirala me je posve. Pošto je njene dobre strane nestalo sve ostalo će biti lako. Napokon će živjeti život kakav ja želim i kakav potajno i ona želi. Možda je ipak neću natjerati na samoubojstvo iako bi me to oslobodilo. Možda sa njom mogu učiniti puno zanimljivijih stvari. Jeste li shvatili tko sam ja? Vjerujem da su svi od vas culi onu pricu da svako na svom rodjenju dobije andjela cuvara i djavola.. Jeste, zar ne..? E pa to je istina.. Da istina je, jer svako zasluzuje dovoljno dobre i lose srece, dovoljno da vidimo koliko je spreman da se bori za sebe i svoj zivot, koliko je povodljiv za drugima, a koliko ne.. Nego sad se svi vi pitate zasto vam to ja sve pricam, oduzimam vase i svoje vrijeme, pa mozda zato sto je to moj posao.. Da, ja sam pratioc jedne osobe od kada se rodila, ali nisam ja njen andjeo cuvar, ja cuvam onu njenu mracnu stranu, ja sam njen Demon, pa nije ni cudo da se zovem Lucio ( ime dobijeno skracivanjem imena Lucifer ) . A njen anđeo čuvar je zauvijek nestao. Sada ima samo mene.
Sedila sam u svojoj sobi, i kao i uvek razmisljala o uobicajenim stvarima, kada sam cula taj glas.. Bio je to onaj glas, onaj dobro poznati glas, onaj isti koji sam cula na stajalistu za bus. U pocetku me je paralizovao, prestala sam da disem na nekoliko sekundi, jer ovo nije bilo kao pre kada se taj glas tiho oblikovao u mojoj glavi, i kada nisam dobro cula reci.. Ne, ovo je bilo drugacije, cula sam ga jasno i glasno, i bio je snazniji nego ikad pre, sad nije bilo drugog glasa da ga utisa.. I znala sam da necu, niti mogu da mu se oduprem, osetila sam tako bes i tu zelju da uradim bas to sto mi je rekao, uzela sam tu casu sa vodom, ustala sam i razbila je od zid.. I .. I bilo je sjajno, osetila sam olaksanje, osetila sam slobodu, bio je to dobar osecaj. I tada sam znala, znala sam da je ovo tek pocetak, i da ja, vise nikad necu biti ona stara ja.
I tako je počeo njen novi život. Neće dugo trajati. Dok sam gledao u nju sjetio sam se početka svojeg „novog života“. :
Bilo je to prije deset godina. Probudio sam se i osjećao sam se kao da lebdim. Ali nisam .. Ležao sam na podu u nekoj sobi koja je očito pripadala jednoj maloj djevojčici. Na drugom kraju sobe stajao je jedan čovjek. Izgledao je divno.Dok je hodao prema meni na par trenutaka sam mogao gledati kroz njega.. i vidio sam jedan ljepši svijet. Okruživala ga je svjetlost. „ Jesi ti anđeo?“ upitah ga. „Jesam. I ti si.“ Reče on. Podigao je ruku i pokazao prema jednom krevetu. Prešao sam sobu,i usput baš kao pravi duh prošao kroz jedan stol i stao kraj kreveta. Vidio sam jednu malu djevojčicu.Spavala je. Dugo sam ju gledao i pokušavao shvatiti tko je. Bio sam siguran da ona mora biti netko koga poznajem, ili barem netko tko je povezan sa mnom. Vidio sam da me i on promatra sa velikim zanimanjem. „ Tko je ona?“ . „Zove se Ameli.“ Reče on. „ Ja sam njen anđeo čuvar. Već godinama ju pratim. Pazim na nju... uvijek. Kad god je izgubljena, zbunjena tužna, kad god je u bilo kakvoj opasnosti ja sam tu za nju. Ali ne mogu ju izravno kontrolirati… niti bih to želio. mogu joj samo davati savjete i ako joj se moji savjeti svide ona će ih poslušati… njeni roditelji ne mare za nju… ali ja sam tu i uvijek me sluša. Nije mi jasno zašto si se ti ovdje pojavio. Do sada mi nije trebala pomoć.. ali nije mi žao. Ti si puno mlađi od mene. Možda ćeš joj moć pomoći u situacijama o kojima ja manje znam.“
Već mi je počeo ići na živce. Znači trebam desetljeća provesti zajedno sa nekim starim luđakom i nekom glupom prosječnom djevojkom. Nisam ovako zamišljao pakao ali ideja mu nije loša. Vrag je stvarno maštovit. Ali taj čovjek me je i dalje uvjeravao da nisam u paklu i čak govori da sam postao anđeo. Ja anđeo? „Vjeruj mi, ja stvarno nisam prava osoba za ovaj zadatak. Na svijetu ne postoji osoba koju ne mrzim, uključujući i sebe. Nisam mogao samom sebi pomoći kako onda da pomognem njoj?Zašto bih joj baš ja morao pomoći? I zašto bih to uopće želio? Ne znam ni tko je ona niti me zanima.“
„ Još to nisi shvatio?“ Reče on „Meni je sve bilo odmah jasno. Čim sam ju vidio. Imao sam kći koja je bila posve ista kao ona… Polako.. jako polako život joj je postao sve ružniji i ružniji sve dok se nije ubila. Ništa nisam shvaćao iako je ona bila stalno oko mene… Nakon njene smrti razmišljao sam samo o njoj. Rekonstruirao sam svaki dan, svaki sat, svaku sekundu njenog života. Tako sam joj lako mogao pomoći… da je samo imala nekoga tko će joj reći par riječi u pravim trenucima sve bi bilo drugačije.. da mi netko može ponovo dati šansu da sve popravim… ili još bolje: da sve promijenim.. razmišljao sam samo o tome… prestao sam jesti, spavati, možda i disati. Ništa od toga mi više nije bilo potrebno. I odjednom se soba u kojoj sam se nalazio počela mijenjati. Stvorio sam se na posve istom mjestu kao i ti sada. Došao sam do ovog kreveta i iako je sada puno mlađa odmah sam ju prepoznao.“
Bio je jako sretan dok je to govorio. Iako je priča bila tužna. Ali…. Ta zadnja rečenica… Pokušao sam zamisliti kako će ta djevojčica izgledati kada bude starija…. I shvatio sam o kome je riječ. Ali ja nisam zbog toga bio veseo… naprotiv. Iz sanjarenja me je probudio njegov glas:
„Poznaješ ju ipak? Kako si ti umro?“ upita on.
„ Na još gluplji način od tvojeg.“ Počeo sam mu pričati o zadnjih par dana mojeg života.
Išao sam u isti razred kao ta tvoja Ameli. Četiri godine smo zajedno išli u školu. ja sam stalno gledao u nju, uvijek je bila nasmijana, vesela , sretna itd. Stalno je bila okružena prijateljicama, ili nekim muškarcima. Bila je točna suprotnost meni. Jednog dana ju je ostavio njen tadašnji momak ( neki glupi metalac). Prevario ju je sa njenom najboljom prijateljicom ( neka darkerica) . hehe. Ne šalim se. Uglavnom .. nakon tog događaja „Amelie“ se promijenila. Svakim danom je postajala sve tužnija, sve više ljuta, i jednog dana je iznenada došla do mene i počela je pričati sa mnom. Činilo se da zna sve o meni i bez obzira što sam uvijek mislio da smo posve različite osobe mi smo mogli pričati o svemu. Čak je opet postala nasmijana dok je pričala sa mnom. Počeli smo pričati o meni, o tome zašto sam uvijek tako usamljen i zašto ne pričam sa drugim ljudima. Rekla mi je da sebi samo umišljam da drugi ljudi imaju loše mišljenje o meni. Govorila mi je da i ja lagano mogu biti sretan. Da jednostavno stanem kraj par mojih kolega iz razreda i da se priključim njihovom razgovoru, da neku curu koja mi se sviđa odmah pozovem na kafu itd. Odmah sam poslušao njen savjet i pozvao sam ju na kafu. Rekla je da ne pije kafu, pobjegla je od mene i onda je sa svojim prijateljicama otišla na kafu. Sljedeći dan više nije došla da priča sa mnom. Nije me ni pogledala. Treći dan nisam uopće došao u školu. Ostao sam kod kuće, čekao da moji roditelji otiđu na posao i onda sam uzeo jedan veliki kuhinjski nož i prerezao sam sebi vrat. Rezao sam jako dugo. bilo je jako bolno. Mislim da sam na kraju zbog boli pao u nesvijest a ne zbog gubitka krvi. Probudio sam se u bolnici. Saznao sam da više nikada neću moć pričati. Prerezao sam taj neki „glasni kanal“ ili šta već. Nemam pojma kako se to zove. Nije mi bilo žao zbog toga. Svejedno nikada ne pričam, i nije postojao čovjek s kojim bih želio pričati. Osim naravno „Amelie“ ali ona nije želila pričati sa mnom. Ne znam zašto su me tako dugo zadržali u bolnici.. ili možda mi se samo činilo da je bilo dugo. Moja mama je stalno sjedila kraj mojeg kreveta , plakala je i govorila je neke histerične gluposti : „Zašto si to uradio sine?“ „ Ne možeš više pričati. Šta ću sada?“ „ I ja ću se ubiti ako se ti ubješ!“ „Bla bla bla“. Ali ni to nije bilo najgore. Stalno su neki nepoznati ljudi dolazili do mene da vide kako sam. Odvratni licemjerni idioti… Obično bi stajali kraj mene i vodili 30o minutni histerični razgovor sa mojom mamom, pričali bi o meni kao da nisam tu, često bi me i kritizirali: kako sam samo to mogao uraditi mojoj mami? Za nju je to sve jako stresno.. samo problemi sa mnom…. Ali najgore je tek dolazilo… Odjednom se u mojoj sobi pojavio cijeli moj razred. Bilo ih je više od dvadeset i nekako su opet svi mogli stati u tu malu bolničku sobu. Okružili su me njihovi lažni osmjesi. Iako nikada nisu pričali sa mnom sada su govorili da im ko biva nedostajem i da jedva čekaju da se vratim u školu. I „Amelie“ je bila među njima.. Imala je posve isti osmjeh kao i ostali. Bilo bi bolje da joj je drago što mi se ovo desilo, ili da mi je rekla da joj je žao što nisam umro… ali njoj je jednostavno bilo posve svejedno šta će se desiti sa mnom. I zašto i ne bi? Pričali smo samo par sati, nemamo ništa zajedničko, ne poznajemo se… Ali ja ju opet toliko volim…. Shvatio sam koliko sam smiješan. Zatvorio sam oči i prvi puta u životu sam počeo plakati. Kada sam otvorio oči nalazio sam se ovdje kraj tebe.
Nije zelela nikoga da vidi, mada je dobro cula zvuke koji su ukazivali da u dnevnoj sobi se opet vodi neka prepirka izmedju veciti ratnih neprijatelja, njenog tate i mame.
Nije je bilo briga, a i zasto bi, nikada nisu prema njoj pokazali dovoljno ljubavi i neznosti kao drugi roditelji, uvek su bili previse zaokupljeni svojim problemima.
Majku je brinula cinjenica da stari pa se oblacila poput napaljene tinejdzerke, a oca je mucila cinjenica da je niko i nista, i da u svom zivotu nije postigao nikakav uspeh, do da iskapi flasu rakije na eks.
Bila je zamisljena, nije joj izlazio iz glave zvuk tog glasa, taj zvuk koji je cula u svojoj glavi, taj zvuk tako stran, a opet tako znan.
Mucila je cinjenica da nije kao druge tinejdzerke, da je ne zanimaju iste stvari kao i njih, da ne ludi za skolskim facama, i ne pada u nesvest kada ugleda neku novu markiranu krpicu, to nije bio njen krug interesovanja.
Nije imala najbolju drugaricu ili druga, nije imala nikoga da poveri svoje probleme, sve je jednostavno dobro cuvala u sebi a tako bi rado volela da to nije tako.
Tu bas nedaleko od nje, u istoj sobi u onom tamnom kutku, stajao sam ja, moje tamne oci uokvirene gustim crnim trepavicama ljutito su je posmatrale.
Mislio sam… mislio sam o tome kako ju natjerati na samoubojstvo. Ne može me vidjeti, ali nekada ipak pomislim da zna da sam tu. Obično bi na drugom kraju njene sobe stojao još jedan čovjek. Često smo se svađali zbog nje. Cijeli naš „život“ se vrtio oko nje, ja postojim samo zbog nje.. zato što sam joj potreban. Tako je bilo i sa njime, ali od njega je ona odustala. Sada sam tu samo ja. Još uvijek sam ljut na nju. I zbog toga i ona postaje ljuta. Gledam u nju.. moje oči prolaze kroz nju. Ona može čuti moje misli, moje osjećaje, samo misli da te misli pripadaju njoj. Naređujem joj da uzme jednu čašu sa vodom koja se nalazila na stolu kraj nje i da ju razbije od zid. Onda će se osjećati bolje. Prvo ona nikako ne reagira, ponavljam to više puta, galamim na nju i iznenada ona se stvarno ustaje i razbija tu čašu od zid. Baš tako kako sam ja zamislio. I sam sam se iznenadio. Nisam mislio da će moj utjecaj na nju sada odmah biti toliko jak. Obično se borila protiv toga. Kada je bila mlađa borba nije bila ni potrebna. Ignorirala me je posve. Pošto je njene dobre strane nestalo sve ostalo će biti lako. Napokon će živjeti život kakav ja želim i kakav potajno i ona želi. Možda je ipak neću natjerati na samoubojstvo iako bi me to oslobodilo. Možda sa njom mogu učiniti puno zanimljivijih stvari.
Jeste li shvatili tko sam ja?
Vjerujem da su svi od vas culi onu pricu da svako na svom rodjenju dobije andjela cuvara i djavola..
Jeste, zar ne..? E pa to je istina..
Da istina je, jer svako zasluzuje dovoljno dobre i lose srece, dovoljno da vidimo koliko je spreman da se bori za sebe i svoj zivot, koliko je povodljiv za drugima, a koliko ne..
Nego sad se svi vi pitate zasto vam to ja sve pricam, oduzimam vase i svoje vrijeme, pa mozda zato sto je to moj posao..
Da, ja sam pratioc jedne osobe od kada se rodila, ali nisam ja njen andjeo cuvar, ja cuvam onu njenu mracnu stranu, ja sam njen Demon, pa nije ni cudo da se zovem Lucio ( ime dobijeno skracivanjem imena Lucifer ) . A njen anđeo čuvar je zauvijek nestao. Sada ima samo mene.
Sedila sam u svojoj sobi, i kao i uvek razmisljala o uobicajenim stvarima, kada sam cula taj glas..
Bio je to onaj glas, onaj dobro poznati glas, onaj isti koji sam cula na stajalistu za bus.
U pocetku me je paralizovao, prestala sam da disem na nekoliko sekundi, jer ovo nije bilo kao pre kada se taj glas tiho oblikovao u mojoj glavi, i kada nisam dobro cula reci..
Ne, ovo je bilo drugacije, cula sam ga jasno i glasno, i bio je snazniji nego ikad pre, sad nije bilo drugog glasa da ga utisa..
I znala sam da necu, niti mogu da mu se oduprem, osetila sam tako bes i tu zelju da uradim bas to sto mi je rekao, uzela sam tu casu sa vodom, ustala sam i razbila je od zid..
I ..
I bilo je sjajno, osetila sam olaksanje, osetila sam slobodu, bio je to dobar osecaj.
I tada sam znala, znala sam da je ovo tek pocetak, i da ja, vise nikad necu biti ona stara ja.
I tako je počeo njen novi život. Neće dugo trajati. Dok sam gledao u nju sjetio sam se početka svojeg „novog života“. :
Bilo je to prije deset godina. Probudio sam se i osjećao sam se kao da lebdim. Ali nisam .. Ležao sam na podu u nekoj sobi koja je očito pripadala jednoj maloj djevojčici. Na drugom kraju sobe stajao je jedan čovjek. Izgledao je divno.Dok je hodao prema meni na par trenutaka sam mogao gledati kroz njega.. i vidio sam jedan ljepši svijet. Okruživala ga je svjetlost.
„ Jesi ti anđeo?“ upitah ga.
„Jesam. I ti si.“ Reče on.
Podigao je ruku i pokazao prema jednom krevetu. Prešao sam sobu,i usput baš kao pravi duh prošao kroz jedan stol i stao kraj kreveta. Vidio sam jednu malu djevojčicu.Spavala je. Dugo sam ju gledao i pokušavao shvatiti tko je. Bio sam siguran da ona mora biti netko koga poznajem, ili barem netko tko je povezan sa mnom. Vidio sam da me i on promatra sa velikim zanimanjem.
„ Tko je ona?“ .
„Zove se Ameli.“ Reče on. „ Ja sam njen anđeo čuvar. Već godinama ju pratim. Pazim na nju... uvijek. Kad god je izgubljena, zbunjena tužna, kad god je u bilo kakvoj opasnosti ja sam tu za nju. Ali ne mogu ju izravno kontrolirati… niti bih to želio. mogu joj samo davati savjete i ako joj se moji savjeti svide ona će ih poslušati… njeni roditelji ne mare za nju… ali ja sam tu i uvijek me sluša. Nije mi jasno zašto si se ti ovdje pojavio. Do sada mi nije trebala pomoć.. ali nije mi žao. Ti si puno mlađi od mene. Možda ćeš joj moć pomoći u situacijama o kojima ja manje znam.“
Već mi je počeo ići na živce. Znači trebam desetljeća provesti zajedno sa nekim starim luđakom i nekom glupom prosječnom djevojkom. Nisam ovako zamišljao pakao ali ideja mu nije loša. Vrag je stvarno maštovit.
Ali taj čovjek me je i dalje uvjeravao da nisam u paklu i čak govori da sam postao anđeo. Ja anđeo?
„Vjeruj mi, ja stvarno nisam prava osoba za ovaj zadatak. Na svijetu ne postoji osoba koju ne mrzim, uključujući i sebe. Nisam mogao samom sebi pomoći kako onda da pomognem njoj?Zašto bih joj baš ja morao pomoći? I zašto bih to uopće želio? Ne znam ni tko je ona niti me zanima.“
„ Još to nisi shvatio?“ Reče on „Meni je sve bilo odmah jasno. Čim sam ju vidio. Imao sam kći koja je bila posve ista kao ona… Polako.. jako polako život joj je postao sve ružniji i ružniji sve dok se nije ubila. Ništa nisam shvaćao iako je ona bila stalno oko mene… Nakon njene smrti razmišljao sam samo o njoj. Rekonstruirao sam svaki dan, svaki sat, svaku sekundu njenog života. Tako sam joj lako mogao pomoći… da je samo imala nekoga tko će joj reći par riječi u pravim trenucima sve bi bilo drugačije.. da mi netko može ponovo dati šansu da sve popravim… ili još bolje: da sve promijenim.. razmišljao sam samo o tome… prestao sam jesti, spavati, možda i disati. Ništa od toga mi više nije bilo potrebno. I odjednom se soba u kojoj sam se nalazio počela mijenjati. Stvorio sam se na posve istom mjestu kao i ti sada. Došao sam do ovog kreveta i iako je sada puno mlađa odmah sam ju prepoznao.“
Bio je jako sretan dok je to govorio. Iako je priča bila tužna. Ali…. Ta zadnja rečenica… Pokušao sam zamisliti kako će ta djevojčica izgledati kada bude starija…. I shvatio sam o kome je riječ. Ali ja nisam zbog toga bio veseo… naprotiv. Iz sanjarenja me je probudio njegov glas:
„Poznaješ ju ipak? Kako si ti umro?“ upita on.
„ Na još gluplji način od tvojeg.“ Počeo sam mu pričati o zadnjih par dana mojeg života.
Išao sam u isti razred kao ta tvoja Ameli. Četiri godine smo zajedno išli u školu. ja sam stalno gledao u nju, uvijek je bila nasmijana, vesela , sretna itd. Stalno je bila okružena prijateljicama, ili nekim muškarcima. Bila je točna suprotnost meni. Jednog dana ju je ostavio njen tadašnji momak ( neki glupi metalac). Prevario ju je sa njenom najboljom prijateljicom ( neka darkerica) . hehe. Ne šalim se. Uglavnom .. nakon tog događaja „Amelie“ se promijenila. Svakim danom je postajala sve tužnija, sve više ljuta, i jednog dana je iznenada došla do mene i počela je pričati sa mnom. Činilo se da zna sve o meni i bez obzira što sam uvijek mislio da smo posve različite osobe mi smo mogli pričati o svemu. Čak je opet postala nasmijana dok je pričala sa mnom. Počeli smo pričati o meni, o tome zašto sam uvijek tako usamljen i zašto ne pričam sa drugim ljudima. Rekla mi je da sebi samo umišljam da drugi ljudi imaju loše mišljenje o meni. Govorila mi je da i ja lagano mogu biti sretan. Da jednostavno stanem kraj par mojih kolega iz razreda i da se priključim njihovom razgovoru, da neku curu koja mi se sviđa odmah pozovem na kafu itd.
Odmah sam poslušao njen savjet i pozvao sam ju na kafu. Rekla je da ne pije kafu, pobjegla je od mene i onda je sa svojim prijateljicama otišla na kafu. Sljedeći dan više nije došla da priča sa mnom. Nije me ni pogledala. Treći dan nisam uopće došao u školu. Ostao sam kod kuće, čekao da moji roditelji otiđu na posao i onda sam uzeo jedan veliki kuhinjski nož i prerezao sam sebi vrat. Rezao sam jako dugo. bilo je jako bolno. Mislim da sam na kraju zbog boli pao u nesvijest a ne zbog gubitka krvi. Probudio sam se u bolnici. Saznao sam da više nikada neću moć pričati. Prerezao sam taj neki „glasni kanal“ ili šta već. Nemam pojma kako se to zove. Nije mi bilo žao zbog toga. Svejedno nikada ne pričam, i nije postojao čovjek s kojim bih želio pričati. Osim naravno „Amelie“ ali ona nije želila pričati sa mnom. Ne znam zašto su me tako dugo zadržali u bolnici.. ili možda mi se samo činilo da je bilo dugo. Moja mama je stalno sjedila kraj mojeg kreveta , plakala je i govorila je neke histerične gluposti : „Zašto si to uradio sine?“ „ Ne možeš više pričati. Šta ću sada?“ „ I ja ću se ubiti ako se ti ubješ!“ „Bla bla bla“. Ali ni to nije bilo najgore. Stalno su neki nepoznati ljudi dolazili do mene da vide kako sam. Odvratni licemjerni idioti… Obično bi stajali kraj mene i vodili 30o minutni histerični razgovor sa mojom mamom, pričali bi o meni kao da nisam tu, često bi me i kritizirali: kako sam samo to mogao uraditi mojoj mami? Za nju je to sve jako stresno.. samo problemi sa mnom….
Ali najgore je tek dolazilo… Odjednom se u mojoj sobi pojavio cijeli moj razred. Bilo ih je više od dvadeset i nekako su opet svi mogli stati u tu malu bolničku sobu. Okružili su me njihovi lažni osmjesi. Iako nikada nisu pričali sa mnom sada su govorili da im ko biva nedostajem i da jedva čekaju da se vratim u školu. I „Amelie“ je bila među njima.. Imala je posve isti osmjeh kao i ostali. Bilo bi bolje da joj je drago što mi se ovo desilo, ili da mi je rekla da joj je žao što nisam umro… ali njoj je jednostavno bilo posve svejedno šta će se desiti sa mnom. I zašto i ne bi?
Pričali smo samo par sati, nemamo ništa zajedničko, ne poznajemo se…
Ali ja ju opet toliko volim….
Shvatio sam koliko sam smiješan.
Zatvorio sam oči i prvi puta u životu sam počeo plakati.
Kada sam otvorio oči nalazio sam se ovdje kraj tebe.