“Da bi preživjeli, mi sebi pričamo priče koje ne uključuju bolest. Naši heroji umiru na bojišnici, ne od kronične boli. Dijareja nikada ne dospijeva u mit. U tragedijama nema menstrualnih grčeva. Sindrom iritabilnog crijeva je začudno odsutan iz žanra trilera. Patnja ima svrhu, slavodobitna je, plemenita, zaslužena, autoritativna – Ajax pada na svoj mač, Julija uzima otrov, Jane Eyre umire u vatri, Prometej plaća za svoje prijestupe jetrom. Nisu uzrokovane zemaljskim neugodnostima poput izostanka zdravstvenog osiguranja, krivim dijagnozama, dugim redovima u apotekama, prestanku protoka vremena u čekaonicama, ili simptomima koji zahtijevaju da ležimo u nepomičnom položaju dok sati i sati puze.”
―
Johanna Hedva,
How to Tell When We Will Die: On Pain, Disability, and Doom