“Ralph ga pogleda bez riječi. Načas mu izađe pred oči slika ovdašnjih žalova neobično ljepote. Ali otok je izgorio kao suha drva - Simon je poginuo - a Jack je... Poteku mu suze i strese se od jecaja. Prvi put je dao na volju suzama otkako je na ovom otoku; sav se tresao od snažnih, drhtavih, bolnih grčeva. Glas mu je zaorio pod crnim dimom, pred tim spaljenim, uništenim otokom. Pod utjecajem njegovih osjećaja, i ostali dječaci počnu se tresti i jecati. Usred njih, onako prljav, raščupan i balav, Ralph je plakao za krajem nevinosti, plakao je zbog tame u ljudskom srcu, plakao je za mudrim, pravim prijateljem Pajcekom koji je odletio u zrak.”