OTOK (priča za Noć vještica)
Zapravo, to je priča napisana za "Pričigin" pred dvije godine, ali kako bi prigodno trebalo staviti nešto povodom Noći vještica, onda mi se to činilo nekako prikladno. Ako potražite, među mojim video snimkama možete naći i snimku pričanja te iste priče na "Pričiginu". Ovdje je evo u pisanom obliku:
OTOK
Nebo je bilo crno i more je bilo crno i kiša ih je zašila jedno za drugo, kao vreću u kojoj su sa starih brodova bacali pokojnike. A njihova barka bila je usred te vreće i valovi su je bijesno valjali kroz tminu.
Od trenutka kad su isplovili, stari barkajol je naizmjence pio i glasno psovao.
Tek kad su se približili otoku, prestao je potezati iz boce i počeo tiho mrmljati. Ivan je bio siguran da se moli.
Da je znao kako i on bi se molio.
Ali nije znao.
Jebi ga.
Umjesto toga je jednom rukom čvršće stisnuo uznemirenog janjca, a drugom ručku velikog kofera tako da mu se plastika utisnula u dlan.
Kasnili su u polasku jer se diglo veliko jugo. Barkajol ga je poslao u tri pičke materine i rekao da ne plovi on nikamo po ovakvom vremenu, a pogotovo ne tamo. Ivan mu je morao u ruku ugurati četverostruko od ionako previsoke cijene. Onda je stari pristao, ali ipak su morali čekati da vjetar bar malo popusti. Kad su uspjeli krenuti već se bilo mračilo tako da su otoku prišli usred noći.
Životinja je, naravno, također bila na njegov trošak. Ali bez toga ga nitko ne bi pristao dovesti - janje se uvijek nosilo na otok. Bez jebene iznimke, kako je samo pred sedam godina mogao biti takav idiot!
"Evo ga. Ajde sad, biži... ja tu neću čekat!" stari je viknuo kroz kišu. Barka je pristala uz ostatke davno sagrađenog i napola urušenog mola, na kojeg je Ivan uspio najprije izbaciti prestravljeno janje, a onda i pažljivo položiti kofer. Bilo bi lakše da je barkajol privezao barku, ali to mu nije bilo na kraj pameti. Ovako se njegov putnik opasno zaljuljao i umalo srušio u more dok je iskakao. Stari se prekrižio i otplovio najvećom brzinom koja se iz malog motora mogla izvući. Janje, kofer i Ivan ostali su sami u mraku napuštenog otoka.
Jadna životinja je drhtala i glas joj je bio iskrivljen, ali on se nije mislio dalje njome baviti. Preplašeno blago nije ga pratilo, ostalo je na molu, kao da to nešto mijenja na stvari. Iz džepa je izvadio veliku baterijsku svjetiljku i blijedim snopom napipao cestu. Talijani su još tamo negdje četrdeset i prve betonirali stazu prema vrhu, prije nego što su odustali od baze na otoku. Iako oronula, bila je još dovoljno ravna pa je mogao upotrijebiti kotačiće na koferu i vući ga. Bio je težak, osamnaest kilograma po zadnjem vaganju, pomislio je Ivan. Znao je da na kraju više nema betona, ali kad tamo stigne onda je ionako blizu groblja.
Već je pomislio da su nekim čudom janje i on ipak sami, kad se kroz kišu i vjetar probilo zavijanje, jezivo poput jauka i plača u hodnicima dječjeg hospicija. Pred očima mu je sijevnula slika crne njuške, iskeženih zuba i žutih očiju. Mogao je čuti topot šapa i struganje oštrih pandži po stazi, osjetiti na licu vlažan, topli zadah. Ali sve očajnije kmečanje ostavljenog janjeta javljalo mu je da crni pas, jedini otočanin, ide prema obali, a ne prema njemu.
Obrisao je kišu iz očiju pa požurio prema groblju, na kojem nije bilo groba njegove pra-prabake. Pričalo se da je ona bila zadnja od onih koje su otočani potajno smaknuli zbog bluda s Nečastivim, a takve su pokapali u moru. Ivanovi su tada prešli na kopno, a pola stoljeća kasnije prešli su i ostali. I nitko se nikad nije vratio, samo je Ivanu i Jeleni pred sedam godina palo na pamet kako bi bilo super posjetiti Ivanove korijene i kampirati na plaži noć ili dvije. Smijali su se kad su im rekli za janje. Nisu im vjerovali za psa, dok ga nisu sami vidjeli. Dok nije bilo kasno.
A onda idućeg proljeća Jelene više nije bilo, umrla je donoseći na svijet njihovog Bornu.
Udaljeno blejanje zamijenio je hropac pa tišina. Čula se samo kiša koja je slabila i struganje kotačića. Drobljenje kostiju i deranje mesa bilo je samo u Ivanovoj glavi. Betona je nestalo, morao je ponijeti prtljagu zadnjih stotinjak metara do ulaza u suhozidom ograđeno groblje, a onda do malene crkvice na njemu. Vjetar ga je šamarao sve rjeđim kapima, noseći miris mora i otvarajući zvjezdane rane u oblacima.
Požurio je prema razvaljenim vratima crkvice. Uklonio je koprenu paučine i ušao, dok je svjetlost nošena drhtavom rukom skakala s naslikanog lica demona na prizore muka Isusovih. Prenuo se kad mu je nešto maleno protrčalo između nogu.
Budalo, to je samo štakor. Što ti on više može?
Crkvica je imala samo jedan uski prozor iznad ulaznih vrata, tako da je danju jedina svjetlost mogla padati na oltar. Smrdilo je po nekoj crkotini. Računao je da bi mu ovdje trebalo biti dobro - konačno, ovdje ih je pas prije sedam godina i sustigao. Čučnuo je pored kofera i okrenuo šifru: datum Borninog rođenja. Čuo se tihi škljocaj i kofer se otvorio.
Golo tijelo dječaka sklupčano u njegovoj unutrašnjosti nije se pomicalo. Kapci su mu bili sklopljeni, ali Ivan je dobro znao da su oči ispod njih vjerne kopije Jeleninih. Mršavo tijelo bez kose, bez dlake. Tanka, blijeda koža pod kojom se naziru žilice. Na njoj rane, ožiljci, dekubitusi, opekline... Čvrsto stisnute usne, pomalo izbačena čeljust i relativno šiljaste uši. Polegnuo ga je na pod.
Iza leđa je začuo tiho, ritmično dahtanje, onako kako je dahtao i onda, kad se Ivan ukočio u kutu, prestravljen i nemoćan. Sada je polako okrenuo glavu, znajući što će vidjeti.
Kroz oblake se probila mjesečina i obasjala siluetu crne zvijeri koja je sjedila na ulazu i tiho ih promatrala. Pseto je bilo veličine magarca i iz njuške mu je još uvijek kapala gusta, janjeća krv. Stajao je i čekao, izdišući oblačiće pare i zureći očima koje su se sablasno caklile.
Ivan je posegnuo u džep i rasklopio švicarski nožić. Položio je Borninu nepomičnu glavu u svoje krilo, razmaknuo nježne kosti njegovih vilica, poljubio hladne obraščiće i čelo pa odlučnim pokretom zabio oštricu u svoje zapešće. Bol je bila kratka i manje intenzivna nego što se bojao. Tijelo mu se treslo više zbog straha. Položio je svoju ranu na mališanove usnice i gledao kako mu krv curi niz bradu, niz grlo i gubi se u sjenama. Mislio je na Jelenu i pitao se, kad je sretne, hoće li mu oprostiti? Što ju je doveo i što se nije za nju borio s psom? Časak kasnije, osjetio je kako se zubići utiskuju u njegovu kožu i kako se djetinji jezik pomiče, ne bi li uhvatio svaku kap života. Maleni se budio i Ivan je ćutio nešto nalik sreći, znajući da će Borna sada biti dobro. Posljednji put je pogledao prema crnom psu, kao da traži potvrdu. Čudovište je podiglo glavu prema nebu i ispustilo urlik koji je dugo odjekivao kroz oglodane kosti, ruševine kuća i aleje nadgrobnih spomenika.
Da, Ivan se više nije bojao dok mu je svijest gasnula, Borna će sada biti u redu.
Crni će pas dobro paziti na sina kojeg je stoljećima čekao.
OTOK
Nebo je bilo crno i more je bilo crno i kiša ih je zašila jedno za drugo, kao vreću u kojoj su sa starih brodova bacali pokojnike. A njihova barka bila je usred te vreće i valovi su je bijesno valjali kroz tminu.
Od trenutka kad su isplovili, stari barkajol je naizmjence pio i glasno psovao.
Tek kad su se približili otoku, prestao je potezati iz boce i počeo tiho mrmljati. Ivan je bio siguran da se moli.
Da je znao kako i on bi se molio.
Ali nije znao.
Jebi ga.
Umjesto toga je jednom rukom čvršće stisnuo uznemirenog janjca, a drugom ručku velikog kofera tako da mu se plastika utisnula u dlan.
Kasnili su u polasku jer se diglo veliko jugo. Barkajol ga je poslao u tri pičke materine i rekao da ne plovi on nikamo po ovakvom vremenu, a pogotovo ne tamo. Ivan mu je morao u ruku ugurati četverostruko od ionako previsoke cijene. Onda je stari pristao, ali ipak su morali čekati da vjetar bar malo popusti. Kad su uspjeli krenuti već se bilo mračilo tako da su otoku prišli usred noći.
Životinja je, naravno, također bila na njegov trošak. Ali bez toga ga nitko ne bi pristao dovesti - janje se uvijek nosilo na otok. Bez jebene iznimke, kako je samo pred sedam godina mogao biti takav idiot!
"Evo ga. Ajde sad, biži... ja tu neću čekat!" stari je viknuo kroz kišu. Barka je pristala uz ostatke davno sagrađenog i napola urušenog mola, na kojeg je Ivan uspio najprije izbaciti prestravljeno janje, a onda i pažljivo položiti kofer. Bilo bi lakše da je barkajol privezao barku, ali to mu nije bilo na kraj pameti. Ovako se njegov putnik opasno zaljuljao i umalo srušio u more dok je iskakao. Stari se prekrižio i otplovio najvećom brzinom koja se iz malog motora mogla izvući. Janje, kofer i Ivan ostali su sami u mraku napuštenog otoka.
Jadna životinja je drhtala i glas joj je bio iskrivljen, ali on se nije mislio dalje njome baviti. Preplašeno blago nije ga pratilo, ostalo je na molu, kao da to nešto mijenja na stvari. Iz džepa je izvadio veliku baterijsku svjetiljku i blijedim snopom napipao cestu. Talijani su još tamo negdje četrdeset i prve betonirali stazu prema vrhu, prije nego što su odustali od baze na otoku. Iako oronula, bila je još dovoljno ravna pa je mogao upotrijebiti kotačiće na koferu i vući ga. Bio je težak, osamnaest kilograma po zadnjem vaganju, pomislio je Ivan. Znao je da na kraju više nema betona, ali kad tamo stigne onda je ionako blizu groblja.
Već je pomislio da su nekim čudom janje i on ipak sami, kad se kroz kišu i vjetar probilo zavijanje, jezivo poput jauka i plača u hodnicima dječjeg hospicija. Pred očima mu je sijevnula slika crne njuške, iskeženih zuba i žutih očiju. Mogao je čuti topot šapa i struganje oštrih pandži po stazi, osjetiti na licu vlažan, topli zadah. Ali sve očajnije kmečanje ostavljenog janjeta javljalo mu je da crni pas, jedini otočanin, ide prema obali, a ne prema njemu.
Obrisao je kišu iz očiju pa požurio prema groblju, na kojem nije bilo groba njegove pra-prabake. Pričalo se da je ona bila zadnja od onih koje su otočani potajno smaknuli zbog bluda s Nečastivim, a takve su pokapali u moru. Ivanovi su tada prešli na kopno, a pola stoljeća kasnije prešli su i ostali. I nitko se nikad nije vratio, samo je Ivanu i Jeleni pred sedam godina palo na pamet kako bi bilo super posjetiti Ivanove korijene i kampirati na plaži noć ili dvije. Smijali su se kad su im rekli za janje. Nisu im vjerovali za psa, dok ga nisu sami vidjeli. Dok nije bilo kasno.
A onda idućeg proljeća Jelene više nije bilo, umrla je donoseći na svijet njihovog Bornu.
Udaljeno blejanje zamijenio je hropac pa tišina. Čula se samo kiša koja je slabila i struganje kotačića. Drobljenje kostiju i deranje mesa bilo je samo u Ivanovoj glavi. Betona je nestalo, morao je ponijeti prtljagu zadnjih stotinjak metara do ulaza u suhozidom ograđeno groblje, a onda do malene crkvice na njemu. Vjetar ga je šamarao sve rjeđim kapima, noseći miris mora i otvarajući zvjezdane rane u oblacima.
Požurio je prema razvaljenim vratima crkvice. Uklonio je koprenu paučine i ušao, dok je svjetlost nošena drhtavom rukom skakala s naslikanog lica demona na prizore muka Isusovih. Prenuo se kad mu je nešto maleno protrčalo između nogu.
Budalo, to je samo štakor. Što ti on više može?
Crkvica je imala samo jedan uski prozor iznad ulaznih vrata, tako da je danju jedina svjetlost mogla padati na oltar. Smrdilo je po nekoj crkotini. Računao je da bi mu ovdje trebalo biti dobro - konačno, ovdje ih je pas prije sedam godina i sustigao. Čučnuo je pored kofera i okrenuo šifru: datum Borninog rođenja. Čuo se tihi škljocaj i kofer se otvorio.
Golo tijelo dječaka sklupčano u njegovoj unutrašnjosti nije se pomicalo. Kapci su mu bili sklopljeni, ali Ivan je dobro znao da su oči ispod njih vjerne kopije Jeleninih. Mršavo tijelo bez kose, bez dlake. Tanka, blijeda koža pod kojom se naziru žilice. Na njoj rane, ožiljci, dekubitusi, opekline... Čvrsto stisnute usne, pomalo izbačena čeljust i relativno šiljaste uši. Polegnuo ga je na pod.
Iza leđa je začuo tiho, ritmično dahtanje, onako kako je dahtao i onda, kad se Ivan ukočio u kutu, prestravljen i nemoćan. Sada je polako okrenuo glavu, znajući što će vidjeti.
Kroz oblake se probila mjesečina i obasjala siluetu crne zvijeri koja je sjedila na ulazu i tiho ih promatrala. Pseto je bilo veličine magarca i iz njuške mu je još uvijek kapala gusta, janjeća krv. Stajao je i čekao, izdišući oblačiće pare i zureći očima koje su se sablasno caklile.
Ivan je posegnuo u džep i rasklopio švicarski nožić. Položio je Borninu nepomičnu glavu u svoje krilo, razmaknuo nježne kosti njegovih vilica, poljubio hladne obraščiće i čelo pa odlučnim pokretom zabio oštricu u svoje zapešće. Bol je bila kratka i manje intenzivna nego što se bojao. Tijelo mu se treslo više zbog straha. Položio je svoju ranu na mališanove usnice i gledao kako mu krv curi niz bradu, niz grlo i gubi se u sjenama. Mislio je na Jelenu i pitao se, kad je sretne, hoće li mu oprostiti? Što ju je doveo i što se nije za nju borio s psom? Časak kasnije, osjetio je kako se zubići utiskuju u njegovu kožu i kako se djetinji jezik pomiče, ne bi li uhvatio svaku kap života. Maleni se budio i Ivan je ćutio nešto nalik sreći, znajući da će Borna sada biti dobro. Posljednji put je pogledao prema crnom psu, kao da traži potvrdu. Čudovište je podiglo glavu prema nebu i ispustilo urlik koji je dugo odjekivao kroz oglodane kosti, ruševine kuća i aleje nadgrobnih spomenika.
Da, Ivan se više nije bojao dok mu je svijest gasnula, Borna će sada biti u redu.
Crni će pas dobro paziti na sina kojeg je stoljećima čekao.
No comments have been added yet.
