Lucy in the Sky with Diamonds

Draga Rujana,

mada rado pratim tvoj blog, nisam mislila da ću ti ikad poslati pismo. Jer, svoje probleme, činilo mi se, uspješno mogu sama riješiti.

No, evo. Imam taj neki problem - veze mi umru u roku tri mjeseca. Tako je barem bilo u posljednjim slučajevima. U zadnje dvije godine imala sam ravno dvije blic veze. Oba puta slična priča - upoznam se s ok momkom, površno se družimo par mjeseci - ili u većim društvima ili na radnom mjestu. Onda se situacija intenzivira i počnemo ozbiljnije izlaziti. Zbližavamo se. Sve je lako i jednostavno. Mjesec ili dva. I onda se sve sruši.

U prvom slučaju, ja sam vrlo brzo sabotirala odnos - živjeli smo u susjednim gradovima i dečko mi je rekao da mu u izvjesnom smislu, zbog količine posla koju obavlja preko dana, odgovara što živimo tako udaljeni. Meni se to činilo problematičnim, jer sam zaključila da njemu nisam bitna previše ja, nego udobnost tj. količina obaveza koju u ovom slučaju nema. Iako me uvjeravao da mu se sviđam, postala sam nervozna i raskinula. On je našao ubrzo djevojku - na drugom kraju Hrvatske.

Dvije godine kasnije, našla sam se u vezi s kolegom s posla. Oboje smo bili u sličnoj situaciji. Premoreni od ubitačnog tempa koji smo godinama tjerali radeći za velike tvrtke, završili smo u rodnom gradu u provinciji u puno manjoj i nezahtjevnijoj tvrtki. Oboje bi trebali biti na vrhuncu karijere ili napredovati, ali zbog krize i pustih otpuštanja, sretni smo što uopće imamo posao. Međutim, htjeli smo svoje živote natrag i bliskost.

U početku nam je bilo odlično, opušteno i romantično. Bilo je možda preintenzivno, jer se mjesec i pol dana doslovno nismo odvajali jedno od drugog. Isplivale su prve poteškoće - počeo mi je prigovarati da previše unosim posao u našu vezu. Naime, nisam dobila očekivanu povišicu, pa sam imala potrebu o tome razgovarati.

Onda sam ja imala problem - zbog njegove bivše djevojke koja mu je ujedno i najbolja frendica. Riječ je o jednom od onih kliznih odnosa u kojem postoje emocije zbog kojih svako toliko pokušavate ući u vezu, ali iz nekog razloga to uvijek završi fijaskom. I onda većinu vremena provedete kao prijatelji, a kada ste usamljeni - završite znate gdje. Dakle, njihov odnos nije bio izričito prijateljski neposredno prije našeg izlaženja, ali obećao mi je da će to riješiti. Međutim, usred egzistencijalno-poslovne nervoze, on je zaključio da mora otići na vikend na odmor i to baš - s njom.

Bila sam povrijeđena i ljubomorna, a on me uvjeravao da nemam razloga biti. Nisu tada bili zajedno, stalno mi se javljao smsom i uvjeravao da se nimalo ne moram brinuti, da joj je pričao o meni sve nabolje itd. Proveo se sjajno, ali je pri povratku bio hladan i čudan prema meni, te mi je prigovorio da mu svojom ljubomorom kvarim doživljaj. I onda smo se idućih dana počeli sve ozbiljnije svađati. Oko izlazaka, života, posla, besperspektivnosti. Njega je sve češće spopadala tjeskoba, mene ukočenost i nervoza. Na kraju se sve svelo na to da sam ja stalno ljuta, a on uvrijeđen. I da me on isključuje kad god ima neki problem jer smatra da se parovi u početku moraju - opušteno zabavljati? Dodajmo u cijelu priču to da smo oboje u tridesetima, živimo u malom gradu bez sadržaja i perspektive. On to podnosi teže nego ja, ali oboje želimo nešto više. Volim zabavu, ali sam svjesna da je u ovim uvjetima nemoguće imati stalno potpuno ispunjen, ako ikakav društveni život.

Sad se pitam, jesam li sebična, nesigurna i nepovjerljiva? Da li mi je ta želja za većim (iskrenom ljubavlju, prihvaćanjem i razumijevanjem) dotukla obje veze? Ili ih je prosto dotukao (ne)život?

Pozdrav od Lucy In The Sky With Diamonds


Draga Lucy,

Meni se čini da si u te dvije veze možda trebala postupiti upravo obrnuto – onom prvom tipu si uletjela sa 'hoću sad/hoću sve/odmah' stavom, a kod ovoga drugoga si već odavno trebala vidjeti da nešto smrducka….odnosno, njemu očito paše baš takva veza kakvu ima sa tom bivšom – rekla bih da i nije spreman za više od toga. Neki ljudi imaju problema kod davanja ljubavi, a neki i kod primanja. U njegovim postupcima baš ne vidim neku ludu ljubav…barem ne prema tebi. Rekla bih da je i njemu najvažnija njegova - udobnost.

Veza vam je zamrla nakon početne zaljubljenosti, to nije ništa strašno, dešava se.

Mislim da su tvoji kriteriji i principi u redu, samo se ti njih drži. U kompromise treba ulaziti samo kada imaš konkretnog nekoga tko je to svojim ponašanjem zaslužio. Ovaj tvoj sadašnji svakako nije.

Dakle, nemoj rasipati energiju na tipa koji nalazi za shodno s drugom otići na vikend, ma u što te uvjeravao – u krajnjoj liniji, mogli ste svi skupa otići na neki izlet, ako su oni zbilja samo frendovi.

Radije gledaj kako da se iščupaš iz sredine koja te guši i ne obaziri se na pritisak okoline koji vjerojatno osjećaš kao žena s karijerom koja je zašla u tridesete… nije važno da se 'skućiš' i živiš onako kako to društvo od tebe očekuje, niti je važno kada. Važno je jedino da to učiniš ako i kada tebi paše, s kim ti paše i pod uvjetima pod kojima ti to želiš.

I da, kod prvog si možda previše brzo puhala na hladno, jer nakon mjesec-dva veze, samo u holivudskim filmovima ljudi odlučuju sve odbaciti radi ljubavi i seliti u novi grad/zemlju/planetu….čovjek je očito bio prezaposlen i odgovarala mu je veza na daljinu, kakvu je kasnije i ostvario s nekom drugom. Iako, naravno, ne treba isključiti mogućnost da je za to imao i nekog drugog razloga.

Ne mislim da si sebična, da nisi nesigurna to ne bi niti spominjala, ali vjeruj mi – većina ljudi je nesigurna, pogotovo kada se radi o ljubavi. A što se nepovjerljivosti tiče, već sam ti rekla, u prvom slučaj u vjerojatno da. Ali u drugom ti je radar zbilja zakazao.

Sve u svemu, ništa strašno. Mislim da si pomalo brzopleto zaključila da ti ne uspijevaju veze – na osnovu samo dva primjera bilo bi glupo bilo što zaključivati. Furaj svoj film i opusti se – život ti neće pobjeći. Ali je previše kratak da bi ga protratila ljuta i ogorčena.