Što je to 'normalna' veza

Ne znam više kako dalje. Ali da krenem od početka.

Imam preko 40 godina. Rastavljen sam dugi niz godina (no dobro...hrpu godina smo živjeli odvojeno ali nekoliko je godina od kako smo rastavljeni i na papiru). Prvi brak je pukao kad je bivša otišla (nije joj bilo prvi put) a u to vrijeme više nisam želio da se vrati. Koliko je trajao moj prvi brak? 4-5 godina. Sve te godine nakon toga sam više bježao od te aveti zvane 'žena' jer ostalo mi je previše ožiljaka od mog prvog braka - ostavljen, izigran i iskorišten. Ružan osjećaj i loša podloga za novi život.

Čini mi se uobičajena priča za Hrvatsku. Ne mogu reći da sam fin (mislim da nemam profinjene manire) ali nisam baraba – ne opijam se, ne pušim i ne kurvam se. Popijem tu i tamo ali rijetko...Radim k'o crv samo se u zadnje vrijeme pitam – zašto i čemu sve to.

Ali kao i kod svih normalnih ljudi i u meni je tinjala potreba da sretnem srodnu dušu.. još jednom. Zazirao sam od toga ali sam istovremeno i bježao i sakrivao se u poslu. Sve vrijeme imam potrebu biti u ozbiljnoj i stabilnoj vezi ali nije lako pronaći 'normalno' žensko a još je teže ostvariti jednostavnu i 'normalnu' vezu.

Bio sam na dužem službenom putu u tom gradu i pred malo više od godinu dana susreo sam NJU, ženu mog života. Moju novu šansu da budem sretan. Zapravo ženu mog drugog života jer sad sam u toj drugoj mladosti i to je tako lijep osjećaj....

Nakon nekog vremena popričali smo i odmah sam znao da nije razvedena ali po njezinim riječima - njezin brak je prošlo svršeno vrijeme. Tip se nije pojavio doma više od godinu dana a i prije je rijetko navraćao... živi negdje daleko - recimo na drugom kontinentu. Pored toga kćer joj je tada imala 15 godina, vrlo osjetljive godine. Učinilo mi se prihvatljivo. A što ću, moram priznati da su proradili hormoni i kemija. Godilo je i meni i njoj biti zajedno.

I tako je to krenulo. Zbog njezine situacije sa kćerkom, brakom ali i zbog zatucane sredine gdje živimo (veliki grad ali malo selo) ja sam se trebao strpiti dok ona to ne sredi i dok joj kćer ne ode na faks. Otprilike dvije godine a nakon toga će me pratiti na kraj svijeta. Ali te dvije godine se moram suzdržati i našu vezu držati u tajnosti. Shvatio sam da žena želi igrati na sigurno i da je to vjerojatno glavni razlog pa sam prihvatio taj uvjet.

Ubrzo je sve krenulo ok. Praktično smo živjeli zajedno ali vrlo stidljivo u javnosti. U naredno vrijeme smo proputovali pola svijeta (karikirano) i sve je to izgledalo dobro i lijepo.

A onda sam (oko 6 mjeseci od kako smo krenuli zajedno) morao otputovati na službeni put na neko vrijeme - mjesec dana u inozemstvo. Prije toga smo se i vjerili ....bla... bla... bla ...zablistao je i jedan mali dijamant... a što ću ... k'o i svako žensko voli to svjetlucavo kamenje (neću nikad shvatiti što je to tako posebno u tom staklu osim što je skup).

I tako ... otputovao sam. Kontakte smo redovito i učestalo održavali preko interneta ali nije to to. Vratio sam se i nastavili smo po starom . Ali nešto mi se činilo drugačije. Kao da je žena postala manje vatrena. objasnio sam si - pa nije to ništa strašno proći će.... vratit će se to.

Moram priznati da sam se trudio da se vatra vrati ... ali nekako mi baš ne ide za rukom. Malo se zapali pa se ugasi.

I tako su prolazili mjeseci ali nije prošlo...

Zajednička putovanja su trebala osvježiti našu vezu ali nakon putovanja opet po starom - sve mi je više nešto falilo u toj mojoj priči. Sve mi je manje pasala takva situacija. Ni dan danas nisam upoznao njezine kolege s posla a niti njezinu familiju. Osim na slikama ali ništa uživo ... jer što će reći selo ako se pročuje ... udata, a u aferi . S druge strane ona je upoznala cijelu moju familiju i klince (osim bivše žene koju ne spominjem ali ni ona ne spominje ovog svog 'bivšeg') - i gdje sam sada?

Ona me voli (tako se kune...). Planiramo zajednički život (kućenje...). Putujemo često (svakih nekoliko mjeseci neki izletić od tjedan dana - u dvoje, a ponekad jednodnevni izlet i u troje sa njezinom kćerkom). Kad smo zajedno sve je pet ali kad odem na službeni put (a to je često i traje po mjesec ili više) nastaju moji problemi.

Kakvi problemi? Pa evo: nekako mi se čini da sam joj u to vrijeme zadnja rupa na svirali. Sve je važnije i hitnije tako da sam ja taj koji naziva i gnjavi ...veli da ima puno obaveza na poslu i oko posla (najtočniji opis posla - animator u jednoj velikoj firmi) pa ne stigne me nazvati. S obzirom da ima dosta prijatelja (s posla i od školskih dana) često se ide na večere – rođendani, proslave, poslovne večere ....(recimo 1-2 puta mjesečno... no dobro možda nekad i koji put više) znam da nije dobro biti zatvoren u svoja 4 zida i u malom stanu, i treba se družiti...

Vježba tenis kako bi održala kondiciju. Znam, treba paziti na zdravlje, sad ju je ulovilo šetanje, kćer joj dolazi doma svaki vikend i tad je zatišje u komunikaciji. Znam da joj je kćer u osjetljivim godinama. Zatišje znači - zovi kratko i ne prečesto.

Raspituje se za rastavu ali to ide nekako kilavo – veli – kad kćer ode na fakultet onda će to na brzaka (?) ali do toga je daleko...do iduće jeseni...Roditelji su joj blizu i stari, itd.

Sve skupa ... Ne stigne poslati ni SMS ili mail, a i kad zovem sva je u nekom poslu. Rijetko me zove i ja sam najčešće taj koji zove. Ako se razgovori oduže, izmisli neku obavezu. Ako počnem neku tešku temu (recimo ja krenem da mi nešto fali .... i da nisam happy) postane umorna... Znam želi slušati o lijepim stvarima ali ... ja imam problem. I tako - nemam s kim popričat.

A ja se osjećam zapostavljen. Ne osjećam tu njezinu ljubav u koju se kune. Ne želim si priznati, ali ne ide na dobro. A opet kad smo skupa sve djeluje normalno i dobro...osim što je nešto manje zainteresirana za seks i ja sam taj koji se mora za sve pobrinuti (a možda je to danas normalno?).

I tako nekoliko dana dok sam doma ali nakon toga ja opet put pod noge .... posao zove.

Što je moj problem? Pa rekao sam da nisam ženskaroš i slabo se kužim u tu žensku psihologiju. Iako sam prešao 40-tu ali nisam se dovoljno trudio ući u te ženske glave i sad mi to fali. Ne kužim i gotovo.

Ne želim biti vječni ljubavnik u tajnosti. A opet možda mi je to jedino, ali još uvijek neprihvatljivo rješenje. Želim imati normalnu vezu, normalan život. Znam, odgovor je strpljen-spašen. Ma nije problem čekati kad znaš što čekaš, ali ja više nisam siguran ni u što. Svašta mi se mota po glavi. Kopa me crv sumnje...ne želim izgubiti još godinu dana i biti na istom mjestu .... u tajnosti. Ili još gore...možda već sutra saznam da se igra još jedna igra ......

Znam. Moralka će me popljuvati. Jer tako mi i treba kad grizem u zabranjeno voće...ali nije to tako izgledalo, barem ne u mojim očima. Ne bih ja ali ...hormoni i želja su napravili svoje.

Volio bih dobiti vaše mišljenje: što se to događa i kamo to vodi? Koja se to igra igra? Nemojte mi samo reći da je gotovo.... trebam savjet kako dalje a ne kako nazad.

Ne želim prekinuti, želim se boriti, ali ispucao sam se sa idejama i municijom.

Zašto je toliko teško imati normalnu i stabilnu vezu? Što je to u tim vašim ženskim glavama? Što zapravo hoćete i zašto uvijek imate hrpu malih tajni?

A možda je problem u meni i nekim mojim stavovima i ponašanju? Što bi ja to trebao napraviti, promijeniti?

Puno pozdrava

od razočaranog u ljubav i ženski rod.



Uf što volim kada netko traži savjet, ali ne želi čuti istinu i već, unaprijed zna odgovor. Ali ajde, Razočarani, kužim da ti nije lako, pa ti opraštam te 'sitnice' ;)

Znači, sve u svemu, za kćerku si samo mamin poznanik, dok svi ostali (prijatelji, porodica) ne znaju da postojiš…Bez obzira na to što je njezin muž na drugom kontinentu, unatoč svemu najprije moraš prihvatiti činjenicu da si (barem do daljnjega) običan (i da, tajni) – ljubavnik. Ti si samo jedan od kutova toga trokuta, što sam sebi nikako ne želiš priznati.

Ona je u braku, očito joj je stalo do mišljenja okoline i na prvom joj je mjestu kćerka, zatim očito ona sama sebi, a onda eventualno tek tada dolaziš i ti na red. Opisuješ je kao aktivnu osobu s puno interesa i hobija, koja se voli družiti (što tebe dovodi do ludila od ljubomore), dok si sebe sveo na nekoga tko osim posla u životu jedino ima nju…ne možeš živjeti tako sav usmjeren na drugoga, to je preveliko opterećenje za tu osobu, a osim toga nije dobro niti za tebe. Nemoj se nadati da će ti ona (jednom kada i ako se rastane) ispuniti baš sva životna očekivanja.

Uostalom, ljudi su različito baždareni – nekome je dosta pola sata razgovora ili vođenja ljubavi ili druženja, dok su drugi crne rupe kojima nikada i ničega nije dosta. Na žalost ili sreću, ne postoji odgovarajući mjerni sistem kojim možeš izmjeriti njezine, svoje, niti bilo čije osjećaje.

Može biti da ima ljubavnika, ali isto tako može biti da se potpuno ohladila od tebe, no također može biti da je ovo što sada imate njezin osobni maksimum. Nakon one početne faze zaljubljivanja veze ili prežive ili propadnu, ali rijetko ostaju baš jednakog intenziteta – obično se pretvore u neku malo 'smireniju' varijantu. Znači, nakon zaljubljenosti slijedi ljubav&poštovanje& prijateljstvo, odnosno sveto trojstvo dugih i uspješnih veza.

Ti želiš imati 'normalnu vezu' s 'normalnom ženom', što god to značilo. Međutim, tvoja draga očigledno to ne želi na isti način na koji ti želiš (što ne znači da uopće ne želi), kužiš?

Zato ne traži ono što od nje ne možeš dobiti. Naime, ja zaista iskreno sumnjam da će vaša veza izdržati do tog famoznog razvoda zbog kojeg se čeka da kćerka upiše fakultet, kao da već i sama možda ne konta da nisi samo mamin dobar prijatelj….

I nakon svih problema koje si gore nabrojao i svih (generalnih, te kao takvih posve bezveznih) pitanja o ženskoj psihi – imam ja jedno pitanje za tebe; zašto ti nju uopće još uvijek želiš? Ionako joj ne vjeruješ, ljubomoran si i nesretan, nisi spreman čekati, seks je spao na tebe, a i sam si izjavio kako to više nije - to.

Moje je mišljenje da se ti naprosto želiš skrasiti, a ona ti se učinila idealnom. Međutim, ispada da nije. I što sad?

Zašto to doživljavaš kao neki svoj promašaj, grešku ili katastrofu?

Ima još žena, nije propao svijet, nemoj biti s nekim samo zato da ne bi bio sam. Možda si prevalio četrdesetu, ali kao što sam kažeš – ušao si u drugu mladost, možda sada još nije kasno da počneš proučavati žensku psihologiju. Čovjek uči dok je živ.