Zoran Krušvar's Blog, page 3
January 24, 2013
Noć velikog čitanja je bila zakon
Gle, ja radim kao novinar i pratim književna zbivanja u Rijeci. Po mojoj slobodnoj procjeni, neka prosječna posjećenost književnog zbivanja u Ri je tridesetak ljudi.
Mislim, bio sam kad je na Matanovićku došlo DVOJE. Ono, a nije da je Matanovićka neki totalni anonimus.
Dakle, dvorana Filodrammatica ima oko 140 sjedećih mjesta.
Sva mjesta su bila popunjena.
Ljudi su stajali uz sve zidove. Ljudi su stajali pred vratima.
Na kraju večeri bilo je sigurno preko 150 ljudi, na početku ih je možda bilo i 200, al im je s vremenom dojadilo stajati pred vratima pa se dio pokupio.
Vlado Simcich Vava, ti si legenda, hvala ti što si ovo organizirao, od kako ja pamtim ovo je bio najveći književni događaj u Rijeci.
Mislim, bio sam kad je na Matanovićku došlo DVOJE. Ono, a nije da je Matanovićka neki totalni anonimus.
Dakle, dvorana Filodrammatica ima oko 140 sjedećih mjesta.
Sva mjesta su bila popunjena.
Ljudi su stajali uz sve zidove. Ljudi su stajali pred vratima.
Na kraju večeri bilo je sigurno preko 150 ljudi, na početku ih je možda bilo i 200, al im je s vremenom dojadilo stajati pred vratima pa se dio pokupio.
Vlado Simcich Vava, ti si legenda, hvala ti što si ovo organizirao, od kako ja pamtim ovo je bio najveći književni događaj u Rijeci.
January 21, 2013
Noć velikog čitanja
Štovano čitateljstvo,
raznim sam temama htio započeti pisanje ovog bloga u 2013. godini, međutim bio sam spriječen obavezama. Obavezno namjeravam napisati pregled stvari koje sam radio u 2012. te tužaljku o tome kako po prvi put u povijesti nisam poslao priču na istrakonski natječaj, ali to će sve morati pričekati neku malo veću rupu u rasporedu.
Ono što sad imam za reći ne može čekati, previše je veliko i važno.
Dakle, 24. siječnja 2013. godine u riječkoj Filodrammatici, s početkom u 20:00 održat će se "Noć velikog čitanja". Šuška se da bi to mogao biti najveći književni događaj u Rijeci, od kako se pamti (ili barem od kako pamte ljudi u svojim tridesetim, a koji nemaju pretjerano dobru memoriju :-p ).
Na "Noći velikog čitanja" publici će svoje prozne radove čitati Tea Tulić, Zoran Žmirić, Milan Zagorac, Alen Kapidžić, Enver Krivac,Moris Mateljan, Bojan Mušćet, vaš najdraži Zoran Krušvar i Vlado Simcich zvani Vava koji je ponajviše kriv za to sve skupa.
Eto, ja moram odabrati priču koju ću čitati u Filodrammatici, a vi ste svi pozvani doći (ukoliko ste u mogućnosti) i proširiti vijest o ovom događanju putem svojih društvenih mreža (a to svi jeste u mogućnosti, nemojte se sad izvlačiti).
Dakle, četvrtak, 24.01. u 20:00, Filodrammatica, Rijeka.
Vidimo se!
raznim sam temama htio započeti pisanje ovog bloga u 2013. godini, međutim bio sam spriječen obavezama. Obavezno namjeravam napisati pregled stvari koje sam radio u 2012. te tužaljku o tome kako po prvi put u povijesti nisam poslao priču na istrakonski natječaj, ali to će sve morati pričekati neku malo veću rupu u rasporedu.
Ono što sad imam za reći ne može čekati, previše je veliko i važno.
Dakle, 24. siječnja 2013. godine u riječkoj Filodrammatici, s početkom u 20:00 održat će se "Noć velikog čitanja". Šuška se da bi to mogao biti najveći književni događaj u Rijeci, od kako se pamti (ili barem od kako pamte ljudi u svojim tridesetim, a koji nemaju pretjerano dobru memoriju :-p ).
Na "Noći velikog čitanja" publici će svoje prozne radove čitati Tea Tulić, Zoran Žmirić, Milan Zagorac, Alen Kapidžić, Enver Krivac,Moris Mateljan, Bojan Mušćet, vaš najdraži Zoran Krušvar i Vlado Simcich zvani Vava koji je ponajviše kriv za to sve skupa.
Eto, ja moram odabrati priču koju ću čitati u Filodrammatici, a vi ste svi pozvani doći (ukoliko ste u mogućnosti) i proširiti vijest o ovom događanju putem svojih društvenih mreža (a to svi jeste u mogućnosti, nemojte se sad izvlačiti).
Dakle, četvrtak, 24.01. u 20:00, Filodrammatica, Rijeka.
Vidimo se!
December 21, 2012
Sretni praznici! / Happy Holidays
I sve najbolje u 2013. / and all the best in 2013.
November 27, 2012
Naivčina u svijetu e-formata
Danas sam si opet kreten. Zapravo sam kronično naivna osoba, u smislu da si volim tako stvoriti neko očekivanje (a bez temelja) i onda se poslije čudim kad se to uruši.
Bez brige, nije ništa tragično.
Uglavnom, ugovor za objavljivanje zbirke Najbolji na svijetu u elektronskom formatu na sajtu http://www.elektronickeknjige.com/ potpisan je prošli tjedan. I sad, naravno, ja sam već ljudima rekao: "evo, knjiga uskoro ide online, samo što nije, ugovor je potpisan."
I danas pitam Pintarića, onako čisto usput, kad će otprilike ta knjiga? I očekujem odgovor između "sutra" i "za jedno mjesec dana". Mislim, tekst je gotov, ugovor je potpisan, ne treba čekati tiskara... to ide sad odmah, jel?
Kaže Pintarić, oni dižu knjige online u tri paketa, moja je planirana za treći paket, to ide tamo negdje između 9. i 11. mjeseca. Dakle, za malo manje od godinu dana.
Eto. Pa ti radi račune bez krčmara. Izdavač je poslovni subjekt, on ima svoje planove i strategije, i to što knjiga MOŽE odmah onilne, ne znači da će to tako i ići.
Čak ni u svijetu besplatnih elektroničkih knjiga.
Bez brige, nije ništa tragično.
Uglavnom, ugovor za objavljivanje zbirke Najbolji na svijetu u elektronskom formatu na sajtu http://www.elektronickeknjige.com/ potpisan je prošli tjedan. I sad, naravno, ja sam već ljudima rekao: "evo, knjiga uskoro ide online, samo što nije, ugovor je potpisan."
I danas pitam Pintarića, onako čisto usput, kad će otprilike ta knjiga? I očekujem odgovor između "sutra" i "za jedno mjesec dana". Mislim, tekst je gotov, ugovor je potpisan, ne treba čekati tiskara... to ide sad odmah, jel?
Kaže Pintarić, oni dižu knjige online u tri paketa, moja je planirana za treći paket, to ide tamo negdje između 9. i 11. mjeseca. Dakle, za malo manje od godinu dana.
Eto. Pa ti radi račune bez krčmara. Izdavač je poslovni subjekt, on ima svoje planove i strategije, i to što knjiga MOŽE odmah onilne, ne znači da će to tako i ići.
Čak ni u svijetu besplatnih elektroničkih knjiga.
November 23, 2012
"Istromancer" besplatno na internetu
Ima li što ljepše od zbirke priča, a u svakoj priči kao lik i lajtmotiv Davor Šišović?
Ima, ta ista zbirka dostupna za džabe na internetu:
http://www.scribd.com/doc/114223617/I...
Autori priča u ovoj zbirci jesu razni rvacki (a i šire) pisci esefa, fentazija i srodnijeh žanrova, a svi skupa kad se zbroje dobili su brat bratu jedno dvajs nagrada "Sfera" i bar jedno pet nagrada "Artefakt".
Knjiga je izvorno izdana na papiru, u ekskluzivnoj nakladi od šeszdesetak primjeraka. To se, naravano, rasprodalo pa vam je ovo jedini način da dođete do vlastitog primjerka.
Inđoj.
(posebnu zahvalu zaslužio je Milan Zagorac koji je omogućio da se ova knjiga porodi)
Ima, ta ista zbirka dostupna za džabe na internetu:
http://www.scribd.com/doc/114223617/I...
Autori priča u ovoj zbirci jesu razni rvacki (a i šire) pisci esefa, fentazija i srodnijeh žanrova, a svi skupa kad se zbroje dobili su brat bratu jedno dvajs nagrada "Sfera" i bar jedno pet nagrada "Artefakt".
Knjiga je izvorno izdana na papiru, u ekskluzivnoj nakladi od šeszdesetak primjeraka. To se, naravano, rasprodalo pa vam je ovo jedini način da dođete do vlastitog primjerka.
Inđoj.
(posebnu zahvalu zaslužio je Milan Zagorac koji je omogućio da se ova knjiga porodi)
November 18, 2012
Otišlo sve džaba
U hrpi nekih svojih poslova, potpuno sam izgubio iz vida činjenicu da je u tijeku Interliber (iako mi je jučer netko čak i javio da je tamo kupio Zaljubljeni duhovi )
Ali nisam razmišljao o tome. Možda zato što VBZ-u nije palo na pamet da bi mogli organizirati predstavljanje te knjige negdje izvan Rijeke pa sam se podsvjesno trudio potisnuti činjenicu da je sajam.
Uglavnom, nazvala me Andrina Pušić s mobitela čiji je vlasnik Darko Macan, koji na Interliberu drži štand izdavačke kuće "Mentor". I Andrina (koja s njim radi na tom štandu) zove da bi javila kako su im knjige Kamovo novo ruho i Kamov se vraća kući totalni hit. Ono, otišle su im sve.
Naime, dijelili su ih za džabe.
Istina, ja sam honorar za uređivanje jedne i pisanje druge dobio i s te strane može izdavač radit s njima što hoće.
Istina, sto puta sam rekao "samo da mi društvo priskrbi neku za život dostatnu materijalnu kompenzaciju i spreman sam sva svoja dijela dati svima besplatno".
Istina, dogovoreno je da će i Najbolji na svijetu uskoro biti dostupna besplatno preko neta.
A i super je kad je besplatno, bar će je više ljudi dobiti, možda netko i pročita.
Al s druge strane, ima taj neki prvi impuls koji osjetim, dok još ne pokrenem procese racionalizacije i ostale obrambene mehanizme... pa zar nula? :-))
Taman prikladno uz Kamova.
Ali nisam razmišljao o tome. Možda zato što VBZ-u nije palo na pamet da bi mogli organizirati predstavljanje te knjige negdje izvan Rijeke pa sam se podsvjesno trudio potisnuti činjenicu da je sajam.
Uglavnom, nazvala me Andrina Pušić s mobitela čiji je vlasnik Darko Macan, koji na Interliberu drži štand izdavačke kuće "Mentor". I Andrina (koja s njim radi na tom štandu) zove da bi javila kako su im knjige Kamovo novo ruho i Kamov se vraća kući totalni hit. Ono, otišle su im sve.
Naime, dijelili su ih za džabe.
Istina, ja sam honorar za uređivanje jedne i pisanje druge dobio i s te strane može izdavač radit s njima što hoće.
Istina, sto puta sam rekao "samo da mi društvo priskrbi neku za život dostatnu materijalnu kompenzaciju i spreman sam sva svoja dijela dati svima besplatno".
Istina, dogovoreno je da će i Najbolji na svijetu uskoro biti dostupna besplatno preko neta.
A i super je kad je besplatno, bar će je više ljudi dobiti, možda netko i pročita.
Al s druge strane, ima taj neki prvi impuls koji osjetim, dok još ne pokrenem procese racionalizacije i ostale obrambene mehanizme... pa zar nula? :-))
Taman prikladno uz Kamova.
November 14, 2012
NJUZ FLEŠ
Trebao bih, kao, tu i tamo napisati nešto na ovaj blog pa onda 'ajmo probati u formi kratkih vijesti:
- Krešimir Pintarić potvrdio mi je da će moja zbirka priča Najbolji na svijetu biti objavljena u elektronskom obliku na stranici http://www.elektronickeknjige.com/
To će biti moja druga knjiga koja je online, a prva koja će biti dostupna za džabe. Točan datum nisam pitao, ali valjda ubrzo.
- Milan Zagoracnajavio je da će Istromancer, Zbirka priča o Davoru Šišoviću, dakle zbirka priča o ovom gospodinu:Davor Šišović (u kojoj se nalazi i jedno moje djelo) također uskoro biti objavljeno na netu, također za džaba, također ne znamo točno kad.
Budemo li dugo čekali, puknut ću svoju priču ovdje.
- isti taj Davor Šišović sprema za Glas Istre intervju sa skupinom pisaca iz Rijeke kojoj pripadam, a koja djeluje pod nazivom "Pokojni". U te vesele mrtvace spadaju još i: Zoran Žmirić, Tea Tulić, Alen Kapidžić, Enver Krivac, Kristina Posilović, Moris Mateljan i Petra Čargonja. Moćna gomilica ima i svoj blog pa ga možete čekirati: http://pokojni.blogspot.com
Steći nekakav dojam o "Pokojnima" najbolje je čitajući naša djela, ali ako baš hoćete na brzinu, možete baciti pogled ovdje: http://www.mojarijeka.hr/kultura/vrsn...
Za danas dosta. Navodno bih se uskoro trebao fotkati za jumbo plakat, što mi zvuči kao veća fantastika od one koju sam pisao, ali ako imate savjet kako da na fotki ispadnem lijep (a da ne uključuje kirurške zahvate i kartonske vrećice) slobodno dajte ovdje ;-)
- Krešimir Pintarić potvrdio mi je da će moja zbirka priča Najbolji na svijetu biti objavljena u elektronskom obliku na stranici http://www.elektronickeknjige.com/
To će biti moja druga knjiga koja je online, a prva koja će biti dostupna za džabe. Točan datum nisam pitao, ali valjda ubrzo.
- Milan Zagoracnajavio je da će Istromancer, Zbirka priča o Davoru Šišoviću, dakle zbirka priča o ovom gospodinu:Davor Šišović (u kojoj se nalazi i jedno moje djelo) također uskoro biti objavljeno na netu, također za džaba, također ne znamo točno kad.
Budemo li dugo čekali, puknut ću svoju priču ovdje.
- isti taj Davor Šišović sprema za Glas Istre intervju sa skupinom pisaca iz Rijeke kojoj pripadam, a koja djeluje pod nazivom "Pokojni". U te vesele mrtvace spadaju još i: Zoran Žmirić, Tea Tulić, Alen Kapidžić, Enver Krivac, Kristina Posilović, Moris Mateljan i Petra Čargonja. Moćna gomilica ima i svoj blog pa ga možete čekirati: http://pokojni.blogspot.com
Steći nekakav dojam o "Pokojnima" najbolje je čitajući naša djela, ali ako baš hoćete na brzinu, možete baciti pogled ovdje: http://www.mojarijeka.hr/kultura/vrsn...
Za danas dosta. Navodno bih se uskoro trebao fotkati za jumbo plakat, što mi zvuči kao veća fantastika od one koju sam pisao, ali ako imate savjet kako da na fotki ispadnem lijep (a da ne uključuje kirurške zahvate i kartonske vrećice) slobodno dajte ovdje ;-)
October 31, 2012
OTOK (priča za Noć vještica)
Zapravo, to je priča napisana za "Pričigin" pred dvije godine, ali kako bi prigodno trebalo staviti nešto povodom Noći vještica, onda mi se to činilo nekako prikladno. Ako potražite, među mojim video snimkama možete naći i snimku pričanja te iste priče na "Pričiginu". Ovdje je evo u pisanom obliku:
OTOK
Nebo je bilo crno i more je bilo crno i kiša ih je zašila jedno za drugo, kao vreću u kojoj su sa starih brodova bacali pokojnike. A njihova barka bila je usred te vreće i valovi su je bijesno valjali kroz tminu.
Od trenutka kad su isplovili, stari barkajol je naizmjence pio i glasno psovao.
Tek kad su se približili otoku, prestao je potezati iz boce i počeo tiho mrmljati. Ivan je bio siguran da se moli.
Da je znao kako i on bi se molio.
Ali nije znao.
Jebi ga.
Umjesto toga je jednom rukom čvršće stisnuo uznemirenog janjca, a drugom ručku velikog kofera tako da mu se plastika utisnula u dlan.
Kasnili su u polasku jer se diglo veliko jugo. Barkajol ga je poslao u tri pičke materine i rekao da ne plovi on nikamo po ovakvom vremenu, a pogotovo ne tamo. Ivan mu je morao u ruku ugurati četverostruko od ionako previsoke cijene. Onda je stari pristao, ali ipak su morali čekati da vjetar bar malo popusti. Kad su uspjeli krenuti već se bilo mračilo tako da su otoku prišli usred noći.
Životinja je, naravno, također bila na njegov trošak. Ali bez toga ga nitko ne bi pristao dovesti - janje se uvijek nosilo na otok. Bez jebene iznimke, kako je samo pred sedam godina mogao biti takav idiot!
"Evo ga. Ajde sad, biži... ja tu neću čekat!" stari je viknuo kroz kišu. Barka je pristala uz ostatke davno sagrađenog i napola urušenog mola, na kojeg je Ivan uspio najprije izbaciti prestravljeno janje, a onda i pažljivo položiti kofer. Bilo bi lakše da je barkajol privezao barku, ali to mu nije bilo na kraj pameti. Ovako se njegov putnik opasno zaljuljao i umalo srušio u more dok je iskakao. Stari se prekrižio i otplovio najvećom brzinom koja se iz malog motora mogla izvući. Janje, kofer i Ivan ostali su sami u mraku napuštenog otoka.
Jadna životinja je drhtala i glas joj je bio iskrivljen, ali on se nije mislio dalje njome baviti. Preplašeno blago nije ga pratilo, ostalo je na molu, kao da to nešto mijenja na stvari. Iz džepa je izvadio veliku baterijsku svjetiljku i blijedim snopom napipao cestu. Talijani su još tamo negdje četrdeset i prve betonirali stazu prema vrhu, prije nego što su odustali od baze na otoku. Iako oronula, bila je još dovoljno ravna pa je mogao upotrijebiti kotačiće na koferu i vući ga. Bio je težak, osamnaest kilograma po zadnjem vaganju, pomislio je Ivan. Znao je da na kraju više nema betona, ali kad tamo stigne onda je ionako blizu groblja.
Već je pomislio da su nekim čudom janje i on ipak sami, kad se kroz kišu i vjetar probilo zavijanje, jezivo poput jauka i plača u hodnicima dječjeg hospicija. Pred očima mu je sijevnula slika crne njuške, iskeženih zuba i žutih očiju. Mogao je čuti topot šapa i struganje oštrih pandži po stazi, osjetiti na licu vlažan, topli zadah. Ali sve očajnije kmečanje ostavljenog janjeta javljalo mu je da crni pas, jedini otočanin, ide prema obali, a ne prema njemu.
Obrisao je kišu iz očiju pa požurio prema groblju, na kojem nije bilo groba njegove pra-prabake. Pričalo se da je ona bila zadnja od onih koje su otočani potajno smaknuli zbog bluda s Nečastivim, a takve su pokapali u moru. Ivanovi su tada prešli na kopno, a pola stoljeća kasnije prešli su i ostali. I nitko se nikad nije vratio, samo je Ivanu i Jeleni pred sedam godina palo na pamet kako bi bilo super posjetiti Ivanove korijene i kampirati na plaži noć ili dvije. Smijali su se kad su im rekli za janje. Nisu im vjerovali za psa, dok ga nisu sami vidjeli. Dok nije bilo kasno.
A onda idućeg proljeća Jelene više nije bilo, umrla je donoseći na svijet njihovog Bornu.
Udaljeno blejanje zamijenio je hropac pa tišina. Čula se samo kiša koja je slabila i struganje kotačića. Drobljenje kostiju i deranje mesa bilo je samo u Ivanovoj glavi. Betona je nestalo, morao je ponijeti prtljagu zadnjih stotinjak metara do ulaza u suhozidom ograđeno groblje, a onda do malene crkvice na njemu. Vjetar ga je šamarao sve rjeđim kapima, noseći miris mora i otvarajući zvjezdane rane u oblacima.
Požurio je prema razvaljenim vratima crkvice. Uklonio je koprenu paučine i ušao, dok je svjetlost nošena drhtavom rukom skakala s naslikanog lica demona na prizore muka Isusovih. Prenuo se kad mu je nešto maleno protrčalo između nogu.
Budalo, to je samo štakor. Što ti on više može?
Crkvica je imala samo jedan uski prozor iznad ulaznih vrata, tako da je danju jedina svjetlost mogla padati na oltar. Smrdilo je po nekoj crkotini. Računao je da bi mu ovdje trebalo biti dobro - konačno, ovdje ih je pas prije sedam godina i sustigao. Čučnuo je pored kofera i okrenuo šifru: datum Borninog rođenja. Čuo se tihi škljocaj i kofer se otvorio.
Golo tijelo dječaka sklupčano u njegovoj unutrašnjosti nije se pomicalo. Kapci su mu bili sklopljeni, ali Ivan je dobro znao da su oči ispod njih vjerne kopije Jeleninih. Mršavo tijelo bez kose, bez dlake. Tanka, blijeda koža pod kojom se naziru žilice. Na njoj rane, ožiljci, dekubitusi, opekline... Čvrsto stisnute usne, pomalo izbačena čeljust i relativno šiljaste uši. Polegnuo ga je na pod.
Iza leđa je začuo tiho, ritmično dahtanje, onako kako je dahtao i onda, kad se Ivan ukočio u kutu, prestravljen i nemoćan. Sada je polako okrenuo glavu, znajući što će vidjeti.
Kroz oblake se probila mjesečina i obasjala siluetu crne zvijeri koja je sjedila na ulazu i tiho ih promatrala. Pseto je bilo veličine magarca i iz njuške mu je još uvijek kapala gusta, janjeća krv. Stajao je i čekao, izdišući oblačiće pare i zureći očima koje su se sablasno caklile.
Ivan je posegnuo u džep i rasklopio švicarski nožić. Položio je Borninu nepomičnu glavu u svoje krilo, razmaknuo nježne kosti njegovih vilica, poljubio hladne obraščiće i čelo pa odlučnim pokretom zabio oštricu u svoje zapešće. Bol je bila kratka i manje intenzivna nego što se bojao. Tijelo mu se treslo više zbog straha. Položio je svoju ranu na mališanove usnice i gledao kako mu krv curi niz bradu, niz grlo i gubi se u sjenama. Mislio je na Jelenu i pitao se, kad je sretne, hoće li mu oprostiti? Što ju je doveo i što se nije za nju borio s psom? Časak kasnije, osjetio je kako se zubići utiskuju u njegovu kožu i kako se djetinji jezik pomiče, ne bi li uhvatio svaku kap života. Maleni se budio i Ivan je ćutio nešto nalik sreći, znajući da će Borna sada biti dobro. Posljednji put je pogledao prema crnom psu, kao da traži potvrdu. Čudovište je podiglo glavu prema nebu i ispustilo urlik koji je dugo odjekivao kroz oglodane kosti, ruševine kuća i aleje nadgrobnih spomenika.
Da, Ivan se više nije bojao dok mu je svijest gasnula, Borna će sada biti u redu.
Crni će pas dobro paziti na sina kojeg je stoljećima čekao.
OTOK
Nebo je bilo crno i more je bilo crno i kiša ih je zašila jedno za drugo, kao vreću u kojoj su sa starih brodova bacali pokojnike. A njihova barka bila je usred te vreće i valovi su je bijesno valjali kroz tminu.
Od trenutka kad su isplovili, stari barkajol je naizmjence pio i glasno psovao.
Tek kad su se približili otoku, prestao je potezati iz boce i počeo tiho mrmljati. Ivan je bio siguran da se moli.
Da je znao kako i on bi se molio.
Ali nije znao.
Jebi ga.
Umjesto toga je jednom rukom čvršće stisnuo uznemirenog janjca, a drugom ručku velikog kofera tako da mu se plastika utisnula u dlan.
Kasnili su u polasku jer se diglo veliko jugo. Barkajol ga je poslao u tri pičke materine i rekao da ne plovi on nikamo po ovakvom vremenu, a pogotovo ne tamo. Ivan mu je morao u ruku ugurati četverostruko od ionako previsoke cijene. Onda je stari pristao, ali ipak su morali čekati da vjetar bar malo popusti. Kad su uspjeli krenuti već se bilo mračilo tako da su otoku prišli usred noći.
Životinja je, naravno, također bila na njegov trošak. Ali bez toga ga nitko ne bi pristao dovesti - janje se uvijek nosilo na otok. Bez jebene iznimke, kako je samo pred sedam godina mogao biti takav idiot!
"Evo ga. Ajde sad, biži... ja tu neću čekat!" stari je viknuo kroz kišu. Barka je pristala uz ostatke davno sagrađenog i napola urušenog mola, na kojeg je Ivan uspio najprije izbaciti prestravljeno janje, a onda i pažljivo položiti kofer. Bilo bi lakše da je barkajol privezao barku, ali to mu nije bilo na kraj pameti. Ovako se njegov putnik opasno zaljuljao i umalo srušio u more dok je iskakao. Stari se prekrižio i otplovio najvećom brzinom koja se iz malog motora mogla izvući. Janje, kofer i Ivan ostali su sami u mraku napuštenog otoka.
Jadna životinja je drhtala i glas joj je bio iskrivljen, ali on se nije mislio dalje njome baviti. Preplašeno blago nije ga pratilo, ostalo je na molu, kao da to nešto mijenja na stvari. Iz džepa je izvadio veliku baterijsku svjetiljku i blijedim snopom napipao cestu. Talijani su još tamo negdje četrdeset i prve betonirali stazu prema vrhu, prije nego što su odustali od baze na otoku. Iako oronula, bila je još dovoljno ravna pa je mogao upotrijebiti kotačiće na koferu i vući ga. Bio je težak, osamnaest kilograma po zadnjem vaganju, pomislio je Ivan. Znao je da na kraju više nema betona, ali kad tamo stigne onda je ionako blizu groblja.
Već je pomislio da su nekim čudom janje i on ipak sami, kad se kroz kišu i vjetar probilo zavijanje, jezivo poput jauka i plača u hodnicima dječjeg hospicija. Pred očima mu je sijevnula slika crne njuške, iskeženih zuba i žutih očiju. Mogao je čuti topot šapa i struganje oštrih pandži po stazi, osjetiti na licu vlažan, topli zadah. Ali sve očajnije kmečanje ostavljenog janjeta javljalo mu je da crni pas, jedini otočanin, ide prema obali, a ne prema njemu.
Obrisao je kišu iz očiju pa požurio prema groblju, na kojem nije bilo groba njegove pra-prabake. Pričalo se da je ona bila zadnja od onih koje su otočani potajno smaknuli zbog bluda s Nečastivim, a takve su pokapali u moru. Ivanovi su tada prešli na kopno, a pola stoljeća kasnije prešli su i ostali. I nitko se nikad nije vratio, samo je Ivanu i Jeleni pred sedam godina palo na pamet kako bi bilo super posjetiti Ivanove korijene i kampirati na plaži noć ili dvije. Smijali su se kad su im rekli za janje. Nisu im vjerovali za psa, dok ga nisu sami vidjeli. Dok nije bilo kasno.
A onda idućeg proljeća Jelene više nije bilo, umrla je donoseći na svijet njihovog Bornu.
Udaljeno blejanje zamijenio je hropac pa tišina. Čula se samo kiša koja je slabila i struganje kotačića. Drobljenje kostiju i deranje mesa bilo je samo u Ivanovoj glavi. Betona je nestalo, morao je ponijeti prtljagu zadnjih stotinjak metara do ulaza u suhozidom ograđeno groblje, a onda do malene crkvice na njemu. Vjetar ga je šamarao sve rjeđim kapima, noseći miris mora i otvarajući zvjezdane rane u oblacima.
Požurio je prema razvaljenim vratima crkvice. Uklonio je koprenu paučine i ušao, dok je svjetlost nošena drhtavom rukom skakala s naslikanog lica demona na prizore muka Isusovih. Prenuo se kad mu je nešto maleno protrčalo između nogu.
Budalo, to je samo štakor. Što ti on više može?
Crkvica je imala samo jedan uski prozor iznad ulaznih vrata, tako da je danju jedina svjetlost mogla padati na oltar. Smrdilo je po nekoj crkotini. Računao je da bi mu ovdje trebalo biti dobro - konačno, ovdje ih je pas prije sedam godina i sustigao. Čučnuo je pored kofera i okrenuo šifru: datum Borninog rođenja. Čuo se tihi škljocaj i kofer se otvorio.
Golo tijelo dječaka sklupčano u njegovoj unutrašnjosti nije se pomicalo. Kapci su mu bili sklopljeni, ali Ivan je dobro znao da su oči ispod njih vjerne kopije Jeleninih. Mršavo tijelo bez kose, bez dlake. Tanka, blijeda koža pod kojom se naziru žilice. Na njoj rane, ožiljci, dekubitusi, opekline... Čvrsto stisnute usne, pomalo izbačena čeljust i relativno šiljaste uši. Polegnuo ga je na pod.
Iza leđa je začuo tiho, ritmično dahtanje, onako kako je dahtao i onda, kad se Ivan ukočio u kutu, prestravljen i nemoćan. Sada je polako okrenuo glavu, znajući što će vidjeti.
Kroz oblake se probila mjesečina i obasjala siluetu crne zvijeri koja je sjedila na ulazu i tiho ih promatrala. Pseto je bilo veličine magarca i iz njuške mu je još uvijek kapala gusta, janjeća krv. Stajao je i čekao, izdišući oblačiće pare i zureći očima koje su se sablasno caklile.
Ivan je posegnuo u džep i rasklopio švicarski nožić. Položio je Borninu nepomičnu glavu u svoje krilo, razmaknuo nježne kosti njegovih vilica, poljubio hladne obraščiće i čelo pa odlučnim pokretom zabio oštricu u svoje zapešće. Bol je bila kratka i manje intenzivna nego što se bojao. Tijelo mu se treslo više zbog straha. Položio je svoju ranu na mališanove usnice i gledao kako mu krv curi niz bradu, niz grlo i gubi se u sjenama. Mislio je na Jelenu i pitao se, kad je sretne, hoće li mu oprostiti? Što ju je doveo i što se nije za nju borio s psom? Časak kasnije, osjetio je kako se zubići utiskuju u njegovu kožu i kako se djetinji jezik pomiče, ne bi li uhvatio svaku kap života. Maleni se budio i Ivan je ćutio nešto nalik sreći, znajući da će Borna sada biti dobro. Posljednji put je pogledao prema crnom psu, kao da traži potvrdu. Čudovište je podiglo glavu prema nebu i ispustilo urlik koji je dugo odjekivao kroz oglodane kosti, ruševine kuća i aleje nadgrobnih spomenika.
Da, Ivan se više nije bojao dok mu je svijest gasnula, Borna će sada biti u redu.
Crni će pas dobro paziti na sina kojeg je stoljećima čekao.
October 30, 2012
Prvi post i odmah digitalna knjiga
Zapravo sam radoznao kako funkcionira ovaj segment goodreadsa, a i goodreads tvrdi da je pisanje bloga sjajno za autore koji žele promovirati svoje knjige. Ništa ja to njima ne vjerujem, sve je to urota.
Ali dobro.
Danas me je Alen Kapidžić ljubazno informirao kako je našao moju knjigu na internetu Zaljubljeni duhovi
u elektronskom formatu, dostupnu za kupnju.
Nabrusite kartice, evo je ovdje: http://tookbook.com/Zoran-Kru%C5%A1va...
Ja o tome do sad nisam imao pojma, ali eto... ušao sam u digitalno doba pa je onda valjda prikladno da to objavim putem bloga na goodreadsu.
Snimku s predstavljanja te iste knjige u Rijeci možete vidjeti negdje među ovim snimkama na mom autorskom profilu ili kako se to već zove.
Javite mi jeste li se snašli ili se gubite kao ja :-))
Ali dobro.
Danas me je Alen Kapidžić ljubazno informirao kako je našao moju knjigu na internetu Zaljubljeni duhovi
u elektronskom formatu, dostupnu za kupnju. Nabrusite kartice, evo je ovdje: http://tookbook.com/Zoran-Kru%C5%A1va...
Ja o tome do sad nisam imao pojma, ali eto... ušao sam u digitalno doba pa je onda valjda prikladno da to objavim putem bloga na goodreadsu.
Snimku s predstavljanja te iste knjige u Rijeci možete vidjeti negdje među ovim snimkama na mom autorskom profilu ili kako se to već zove.
Javite mi jeste li se snašli ili se gubite kao ja :-))
