Mor Quotes

“- A kako, molim vas, mi drugi ne možemo razgovarati tako s drvećem kao vi?
- Ne znam!
- ?
- Možda zato, što ga volim kao samog sebe. Možda i zato, što ga volim više nego ljude!?”
― Đuro Sudeta, Mor

“Prolaze vode, oblaci prolaze i dani ispod njih prolaze. Dolaze — prolaze. Provuku se plave sutonove sjenke, prokaplju mračci kroz prozore, provuku se, pritaje, pa ih nestane. Nestane sunca, boja nestane i dan se za danom ugasi i ode nekuda u daljine. Tamo su već prošli vjekovi, životi i godine.”
― Đuro Sudeta, Mor

“A sad? On bi htio da se nešto vrati, da nešto bude - što nije bilo, čega uopće nema. Kriv je on. Tko je zapravo kriv? Duša? Ona se ne pokorava logici i razumu. Bure se lamaju i prolaze, gromovi udare i utihnu, ali bol ostaje, jer je duša vječna. Nju nitko neće pobijediti. Vuk je drhtao u brlogu, on je pjevao i kričao u oblake, ali mu se nitko nije mogao narugati.
Na rukama je podizao klade i teret koje drugi ne bi podigao, razgovarao je sa suncem i drvećem, krotio je zvijeri i životinje, pa mu se nitko nije narugao.
I onda kad je plakao za mrtvim sunovratima i s novembarskim lišćem kisnuo ispod pustih zvijezda, ni onda mu se nitko nije rugao.
A sad?”
― Đuro Sudeta, Mor

“Šutnja je najbolji drug. Ona se šulja alejama i sobama, drijema uz kamin, pada po salonu i tapetama. Kao zlo predosjećanje, kao zao nemir. Svi bi htjeli dane koji će doći. Htjeli bi da su već prošli. Da vide kako će se sve svršiti. Težina lebdi u zraku. Sad kao sunce. Sad kao ptica koja podsjeti na ovo i ono. Prostre se preko duša, pa ih ispija i mori. I svi tada ćute nešto sa sobom. Sjenu koja se vuče i ne ostavlja nas. Njezin podmukli korak i suvereni smiješak. A kad prođe noć i novi dan, i ona je opet tu i nitko ne može da je makne, da je presječe i da se riješi sjene svoje... I bude nemiran i jedan i drugi. Svi budu nemirni i nezadovoljni i svi šute.”
― Đuro Sudeta, Mor

“Što ona to govori? Njezin je govor nestvaran, samotan. On ga osjeća. Osjeća kako ga boli... A njezin je govor milovanje, spokojno prolaženje kroz tminu večernjih soba. Kad boje u depresijama gasnu i umiru. Ona je tu. U jednom atomu zraka. On je ćuti kako mu šapće. Ona se smije. Tako ona prolazi. Prolazi kao ovaj dan iznad dvorca. Čas pun sunca, čas opet sjena i tišine. U svim nijansama boli i radosti. Tako prolazi sjena njezina, dah njezin. A on je tu sam i ne može da dokuči, da joj išta rekne, da joj bude bliz.”
― Đuro Sudeta, Mor

“To ga još jače rastuži, pa okrene putem na drugu stranu prema staroj sumornoj šumi koja je gorjela u ranim večernjim bojama. Iz livada i vinograda dopirala je pjesma zričaka i miris rane jeseni koja se kao šapat dozrelih usana širila krošnjama drveća i naličjem dozrelog voća i otave. Uza svu ljepotu prirode ostade ovaj put potpuno tup, tuđ samom sebi - hladan bez osjećaja.”
― Đuro Sudeta, Mor