Дарина Гинева

“-¿Usted tiene hijos?
-No.
-¿Por qué?
El hombre respondió que, para tener hijos era necesario tener confianza en el mundo”
― Alessandro Baricco, Without Blood

“…how it would be nice if, for every sea waiting for us, there would be a river, for us.
And someone -a father, a lover, someone- able to take us by the hand and find that river -imagine it, invent it- and put us on its stream, with the lightness of one only word, goodbye. This, really, would be wonderful. It would be sweet, life, every life. And things wouldn’t hurt, but they would get near taken by stream, one could first shave and then touch them and only finally be touched. Be wounded, also. Die because of them. Doesn’t matter. But everything would be, finally, human. It would be enough someone’s fancy -a father, a lover, someone- could invent a way, here in the middle of the silence, in this land which don’t wanna talk. Clement way, and beautiful.
A way from here to the sea.”
― Alessandro Baricco, Ocean Sea

“Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može.
Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas.
Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj.
Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban,
što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno.
Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge.
Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.
Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, ono biva ko zna zbog čega kao ljubav.

A ništa ja nisam poklonio tebi već sebi.”
― Meša Selimović

“Почти всеки ден, от години вече, взема в ръка перото и пише. Няма имена и няма адреси, които да сложи на пликовете - но има един живот за разказване. И на кого, ако не на нея? Той мисли, че когато се срещнат, ще бъде хубаво да положи в скута ѝ кутия от махагон, пълна с писма и да ѝ каже
- Чаках те.
Тя ще отвори кутията и бавно, когато поиска, ще чете писмата едно по едно и проследявайки по обратния ѝ път километрова нишка синьо мастило, ще прегърне годините - дните, миговете, - които този мъж, преди още да я познава, вече ѝ е подарил.
Или може би просто ще обърне кутията и слисана пред смешния снеговалеж от писма, ще се усмихне, казвайки на този мъж
- Ти си луд.
И завинаги ще го обикне.”
― Alessandro Baricco, Ocean Sea