Knjigom u glavu discussion
Kutak za članove
>
Jedna moja priča
date
newest »
newest »
Mod
oke. pokušat ću. mislio sam možda dodati stvaranja svijeta kao početak priče.Ali jainače pišem bez puno detalja. ta moja prijateljica dodaje detalje i osjećaje itd. :P
u zadnje vrijeme nije dostupna ( nez zašto) pa sma kraj priče sma završio. inače bi možda bila duža. ugl. još se radi na priči. hvala na savjetu ;)
Nekada davno ljudi nisu starjeli i nisu bili bolesni. Nisu imali nijednu brigu, sve dok im bogovi nisu poslali ženu koja je sa sobom ponijela sva zla svijeta. Ona sama je bila najveće zlo iako će ljudi uživati s njom i to zlo će svatko rado htjet prihvatiti.
Zvala se Pandora. svi bogovi su joj dali svoje darove, ali svaki dar će štetiti ljudima a i njoj. Ona je to znala ali ipak nije mogla utjecati na svoja djela. Čim je došla na svijet tužna srca je otvorila kutiju u kojoj su se nalazila sva zla. Znala je šta se nalazi u kutiji i koliko će nesreće stvoriti zbog toga, ali nije imala izbora. Bogovi su ju stvorili na taj način i kutija je morala biti otvorena.
Imala je izbora ali je sila koja ju je vukla bila jača od mogućnosti izbora pa je samu sebe naterala da poveruje da izbor ne postoji. Udahnula je duboko i laganim pokretom ruke otvorila kutiju. Napravila je nekoliko koraka unazad i videla jednu po jednu zlaćastu kuglicu kako izlaze iz mračne unutrašnjosti kutije.Kada je i poslednja izašla Pandora je prišla kutiji i zatvorila je. Obgrlila je rukama kutiju i čvrsto prislonila uz grudi. Okrenula se ka prozoru i u daljini na tamnom nebu ugledala šest zlaćanih kuglica koje su izgledale tako primamljivo i zanosno, nežno i lepršavo, isto kao i ona, isto kao i glas sirena koji mami i priziva da ga slušaš, opijajući te najlepšim glasom prelepe devojke iza koje se uvek krije neko zlo. Prišla je prozoru i zatvorila ga je dok je prstima druge ruke i dalje pripijala kutiju grudima, bila je zbunjena, bila izgubljena, zbog opčinjenosti zla koje konstanto vreba iz nje varajući sve ljude oko nje kao i nju samu.
Pandora je kutiju ostavila ne znajući da je u njoj bila još jedna kuglica u kojoj se nalazila Elpis boginja nade. Elpis je gledala kako sve njene sestre odlaze iz kutije ali prije nego što je i ona uspjela izaći opet je oko nje zavladao mrak i izlaz je nestao. Dugo je bila okružena tamom sve dok bog nije podigao kutiju s mjesta na kojoj ju je Pandora ostavila. On je sa kutijom posjetio sve ljude. Svaki puta bi otvorio kutiju i Elpis bi na kratko vidjela sunce ali oko nje bi brzo zavladao mrak. Bog bi joj izvadio oči i onda bi ju stavio u srce jednog čovjeka. To je ponavljao kod svih ljudi i zbog toga se u srcu svakog čovjeka nalazila slijepa nada.
Nada u očima je samo na kratko mogla videti svetlost i lepotu dana i onda bi ponovo oslepela baš na onom mestu gde se očni kapci nežno dodiruju . A sa svakim novim njihovim otvaranjem pogled na sliku stvarnog sveta bi se menjao. Jedino mesto i jedino konačno i stvarno stanje koje je svaki put isto, je tama onda kada osoba sa nadom u očima zažmuri. Osobe koje su bile privilegovane da osete nadu u sebi i da je ponesu u očima bili su najnesrecniji ljudi. Cela nesreća nade je bila jednaka svakoj nesreći njenih sestara i Pandore. A ta nesreća je zapravo samo prisvajanje lepote i nedostiznosti njihovih moći. Jer sve one blistaju i mame samo onda kada nisu zarobljene u osećaju pohlepe, požude i posedovanja.
Prvih sedam zala su nesvjesno počele stvarati nova zla. Tako je Elpis imala kći Famu. Fama je stalno pričala sa ostalim bogovima. Zanimala ju je svaka sitnica iz njihovih života. Uskoro joj bogovi nisu bili dovoljni i počela je pričati s ljudima. Ponavljala bi svaku novu zanimljivu stvar koju je čula od ljudi, ponavljala bi to toliko dugo sve dok je cijeli svijet ne bi saznao. Uskoro joj je nestalo zanimljivih priča pa ih je počela izmišljati.
Famina palača se nalazi u oblacima i ima tisuću prozora uz pomoć kojih ona može vidjeti i čuti sve šta se događa na svijetu. U palaci na samom vrhu se nalazio prozor koji je bio sav od ogledala. Ko bi mu prisao mogao bi videti sebe u njemu i cuti sve o sebi . Mnogi su pokusavali da otkriju i pronadju sebe gledajuci svoje odraze. Kada ne bi uspeli zvali bi Famu da im pomogne u tome. Ali ona je bila pod zakletvom da moze pomoci ljudima da sami dodju do zakljucka a ne da im ona kaze. Imala je uvek nove ideje i price koje bi ljude navodile da urade pravu stvar i spoznaju sebe ali retko ko bi razumeo poentu price. Vracali bi se po razne predmete, razlicito obuceni ili goli a retko ko bi shvatio da zapravo samo trebaju otvoriti prozore od ogledala i tamo bi našli sve odgovore.
Pandorina kći se zvala Pira. Bila je prvi smrtni čovjek. Njen muž Deukalion je i dalje bio besmrtan ali ona sama je starila, kao što će i njena djeca stariti. U to vrijeme je Bog odlučio uništiti sve ljude. ljudi su i dalje bili besmrtni i imali su znanja koja su ukrali od bogova, tako da su se brzo naučili nositi sa zlima koja su ih ipak stalno mučila. Fama je saznala za tu novost ali nitko joj nije vjerovao jer je do sada postala poznata po izmišljenim pričama koje su uvijek čudnije i ljepše od stvarnosti. Jedino joj je Pandora vjerovala pošto je ona sama povezana sa svim zlima svijeta i tu novost je prenijela Piri. Nakon toga je Pandora je pala na zemlju i nije se nikada probudila. Pira je uspjela nagovoriti njenog muža da zajedno grade arku koja će povesti samo njih. Ostale ljude oko sebe su posve zaboravili. Mislili su da samo trebaju jedan drugu i da su drugi ljudi nebitni.
Ali pri pravljenju barke prvu smetnju su im zadavala drva koja su bila vlažna i koje je bilo potrebno osušiti da bi se moglo sa njima nešto napraviti. Nisu imali ideju kako to da naprave dok nisu ugledali jednog prostog čoveka koji ih je uputio kako da to najjednostavnije urade. Moralo je proći dve večeri i dva jutra da bi se drva koja su našli potpuno osušila. Za to vreme oni su skupljali ostale stvari kako bi bili što bezbedniji na borci. Kako bi bilo šta počeli raditi uviđali su da im ljudi prilaze sa svih strana spremni da pomognu. Pira jedne noći reče mužu da nije pošteno da svim dobrim ljudima ćute o nesreći koja će ih snaći i da sada vidi da ma kolika njihova ljubav i pozrtvovanost bila oni ne mogu opstati bez drugih ljudi. Spusti glavu u svoje dlanove i poče plakati zbog bespomocnosti pri samoj pomisliti koliko dobrih ljudi može stradati samo zato što ne beše nikog da im to kaže.
Muž nije ozbiljno shvaćao njene suze. Nije mogao vjerovati da stvarno postoji osoba kojoj je stalo do sudbine drugih ljudi. Nije mogao vjerovati da uopće postoje dobri ljudi. Očito ni bogovi nisu vjerovali u to jer inače ne bi slali poplavu koja će sve ljude ubiti. Rekao joj je da bi im ljudi koji im sada pomažu vjerojatno oteli arku ako čuju za poplavu ili da im jednostavno ne bi vjerovali. Smislio je par takvih izgovora i to je bilo dovoljno da nestanu suze njegove žene. Ona je sada imala opravdanje da više ne misli o smrti drugih ljudi i mogla je sebi govoriti da im je htjela pomoći ali to jednostavno nije mogla.
Danima je kisa bez prestanka padala. Svake noci pre spavanja su se molili Bogovima da do jutra prestane kisa da bi mogli zavrsiti barku koju su danima pokusavali napraviti. Iz dana u dan kisa bi sve jace padala i cinila more besnim i velikim. Zastrasujuce je bilo gledati tu ogromnu vodenu povrsinu koja guta sve pred sobom. Vreme koje im je preostalo je stezalo svoj obruc i sve se cinilo kao da im zeli dati neku naznaku, neki znak da nesto ne rade kako treba. I onda je dosao taj spasonosni sedmi dan koga je obasjalo jutarnje sunce cija je refleksija blistala po povrsini mirnog mora. Barka je konacno bila spremna.
Na njihovom putovanju kroz beskrajno more su ih jedino pratila zla. Ali zla nisu htjela uništiti posljednja dva ljudska bića jer njihovo postojanje onda više ne bi imalo smisla.
Uskoro su došli do otoka koji je ličio na rajski otok koji su morali napustiti zbog potopa. Alli nije bilo ni životinja ni voća. Samo njih dvoje na pustom otoku. Osuđeni na smrt. Dok su o tome razmišljali ispred njih se pojavio bog. Isti bog koji je uništio ljude sada je Piri i Deukalionu govorio kako će ih ponovo stvoriti. U arci se nalazila Pandora koja se nikada nije probudila i koja je sada već davno bila mrtva. Pira i njen muž su morali uzeti njene kosti i bacati ih oko zemlje. Pira je bila šokirana tom naredbom ali Deukalion je boga brzo poslušao i od svakog komada Pandorine kosti koji je bačen u zemlju bi nastao novi čovjek koji je bio smrtan kao ona. Kada se oko Deukaliona nalazio veliki broj ljudi majka priroda mu se pridružila i počela je stvarati životinje, drveće i biljke. Sve šta je potrebo da se život nastavi. I svako od tih bića će biti smrtno. Dok je stvarao svijet Deukalion je i sam postao normalan čovjek. Smrtan i slab kao i svi ostali jer on nije bacao samo Pandorine kosti nego i male dijelove sebe. Pira i Deukalion su bili sretni, jer će život ponovo započeti.
Ali i bog je bio sretan jer sada ljudi više neće biti otporni na zla. Raj više nije postojao i sva zla kojima su se prije besmrtni ljudi mogli oduprijeti će novim ljudima stvarati bezbroj muka. Iako su postali smrtni ljudi će tek sada počet živjeti jer bez zla nije postojalo ni dobro..