Kako ću ja bez Istrakona?
Ne, nije da se Istrakon ukinuo ili tako nešto. Ali dogodio se povijesni presedan.
2001. godine, ako me pamćenje dobro služi, raspisan je prvi literarni natječaj za istrakonsku zbirku priča. Ta prva istrakonska zbirka izašla je na Istrakonu 2002. i u njoj su bile četiri moje priče.
Prije toga, bio sam objavljen isključivo u nultom broju (tada studentskog) časopisa "Re" i ulazak u zbirku mi je jako puno značio. Pogotovo mi je značilo što sam kroz kasnije recenzije te zbirke dobio promociju i zapravo sam time ušao na hrvatsku SF scenu.
Istrakonska zbirka od tad se objavljuje svake godine i ja svake godine šaljem priče.
Do sad sam u istrakonskim zbirkama, ako dobro brojim, objavio DVADESET priča.
No, ove godine, po prvi puta u povijesti tog natječaja, nisam poslao priču.
Već sam neko vrijeme razmišljao o tome kako postoje razlozi zašto ne poslati priču. Koliko mi je, kao anonimnom autoru, bio velik taj korak od ničeg do nečeg, toliko su se ti koraci od nečeg do nečeg drugog smanjili pa se već neko vrijeme čini da koračam u mjestu. Odnosno, izgubio sam dojam da objavama u istrakonskoj zbirci postižem nekakav napredak u afirmaciji vlastitog rada. Osim toga, visoka cijena zbirke u kombinaciji s vrlo lošom distribucijom, dovela je do toga da mi se čini kako jako malo ljudi uopće pročita tu zbirku te se pitam je li bolje priču objaviti ovako: http://www.youtube.com/watch?v=NGrFUI...
Razmišljajući o tim stvarima, nekako sam zaključio da možda više ne trebam osjećati potrebu slanja priča na Istrakon. Kao, ako se desi da baš imam nešto u tom formatu, onda ću poslati. Ako nemam - ništa. A znao sam da neću imati, jer nikad ne pišem u tom formatu 3-5 kartica, osim ako je ciljano za neku objavu. Tako sam se nekako pomirio s idejom da ove godine neću slati ništa na natječaj.
Međutim, kad se rok za slanje počeo približavati, mene je počelo gristi. Ja želim biti u toj zbirci, volim biti unutra pa makar bilo beskorisno. Na žalost, u tih zadnjih pet-šest dana kad me napala užasna potreba za pisanjem i slanjem, napao me je i rok za predaju magistarskog rada, koji mi je okupirao svo moguće vrijeme i još neko nemoguće.
I tako se, eto, desilo da prvi puta u povijesti nisam poslao priču na Istrakon.
Nije da Istrakon ne može bez mene, velik je on. Ali kako ću ja bez njega? :-p
2001. godine, ako me pamćenje dobro služi, raspisan je prvi literarni natječaj za istrakonsku zbirku priča. Ta prva istrakonska zbirka izašla je na Istrakonu 2002. i u njoj su bile četiri moje priče.
Prije toga, bio sam objavljen isključivo u nultom broju (tada studentskog) časopisa "Re" i ulazak u zbirku mi je jako puno značio. Pogotovo mi je značilo što sam kroz kasnije recenzije te zbirke dobio promociju i zapravo sam time ušao na hrvatsku SF scenu.
Istrakonska zbirka od tad se objavljuje svake godine i ja svake godine šaljem priče.
Do sad sam u istrakonskim zbirkama, ako dobro brojim, objavio DVADESET priča.
No, ove godine, po prvi puta u povijesti tog natječaja, nisam poslao priču.
Već sam neko vrijeme razmišljao o tome kako postoje razlozi zašto ne poslati priču. Koliko mi je, kao anonimnom autoru, bio velik taj korak od ničeg do nečeg, toliko su se ti koraci od nečeg do nečeg drugog smanjili pa se već neko vrijeme čini da koračam u mjestu. Odnosno, izgubio sam dojam da objavama u istrakonskoj zbirci postižem nekakav napredak u afirmaciji vlastitog rada. Osim toga, visoka cijena zbirke u kombinaciji s vrlo lošom distribucijom, dovela je do toga da mi se čini kako jako malo ljudi uopće pročita tu zbirku te se pitam je li bolje priču objaviti ovako: http://www.youtube.com/watch?v=NGrFUI...
Razmišljajući o tim stvarima, nekako sam zaključio da možda više ne trebam osjećati potrebu slanja priča na Istrakon. Kao, ako se desi da baš imam nešto u tom formatu, onda ću poslati. Ako nemam - ništa. A znao sam da neću imati, jer nikad ne pišem u tom formatu 3-5 kartica, osim ako je ciljano za neku objavu. Tako sam se nekako pomirio s idejom da ove godine neću slati ništa na natječaj.
Međutim, kad se rok za slanje počeo približavati, mene je počelo gristi. Ja želim biti u toj zbirci, volim biti unutra pa makar bilo beskorisno. Na žalost, u tih zadnjih pet-šest dana kad me napala užasna potreba za pisanjem i slanjem, napao me je i rok za predaju magistarskog rada, koji mi je okupirao svo moguće vrijeme i još neko nemoguće.
I tako se, eto, desilo da prvi puta u povijesti nisam poslao priču na Istrakon.
Nije da Istrakon ne može bez mene, velik je on. Ali kako ću ja bez njega? :-p
date
newest »
newest »
message 1:
by
Nermin
(new)
Feb 05, 2013 02:14AM
Does Ulica Helen Keller mean Helen Keller street?
reply
|
flag
Narmin wrote: "Does Ulica Helen Keller mean Helen Keller street?"Yes it does :-)) And you could read a small part of it, because there is this chapter where one of the main characters meets Jack Nicholson. Like, Jack is a tourist in Croatia, and this girl recognises him, and they have a long conversation. Since Jack doesn't speak Croatian, they speak English. And it's not translated to Croatian :-))
Dvadeset priča, bogami dobar je to broj.Što se tiče cijene+distribucije Istrakonske, u potpunosti se slažem. Zbirka je to koju sam nekako uvijek gledao kao ulaznu točku za žanrovsko pisanje u nas* jer je imala najblaže kriterije i u njoj su se dugi niz godina pojavljivala imena koje nikad prije (ali nažalost vrlo često i nakon toga) nisi vidio igdje drugdje. I meni je to bilo prvo objavljivanje i potaklo me da pišem dalje i potražim i druge natječaje. Ali možda bi bolje bilo da se dijeli uz ulaznicu - doduše, to bi vjerojatno značajno podiglo cijenu upada na Istrakon i time odbilo dobar dio ljudi (koji ne čitaju ili ne čitaju hrvatske autore) tj. napravilo više štete nego koristi.
A što se tiče toga da Istrakon može bez nekog, to stoji (znaš kako se kaže 'Koga nema bez tog se može') :D...meeeeđutim, vidjet ćemo može li (zbirka) bez malo većeg broja ljudi, pošto je ove godine (kaže Šišović) stiglo tek malo više od trideset priča. Pa ako je više ljudi slalo po dvije ili tri, ti sad računaj koliko je *pisaca* ove godine sudjelovalo.
Već se prošle godine spominjao pad u kvantiteti (zbirke se teže pune a bogme i Ubiq), izgleda da je spisateljski dio fandoma uhvatila neka letargija :D ali se očito smanjio i broj ljudi koji po prvi put šalju.
-------------------------------------------------------------
*(no da, postoje i fanzini ali oni još više ispod radara prođu a i stvarno će svašta objaviti :D)
Baj d vej Igore, pozvao sam ti curu na kavu sutra, poziv se i na tebe proteže. Ono, gikovske spike i to. Ogovarat ćemo korisnike goodreadsa i slično.
Where can I read it? I'll try to read this blog post when i'm back home, some of it really looks similar to Russian, I'll see if I can understand it, croatian alptabet is really weird, is "č" pronounced like 'ch' in children?
yup, č is ch. And there is "ć", sounds allmost like "č", only a bit softer, and most Croatians pronounce them the same :-))I don't think you can read that book, because it's not published online.
But the author, Enver Krivac, has one other story translated to English. This story might be somewhere online, I can look into it. And, I can give you a link to the video of Enver Krivac reading this story... but in Croatian :-)) So you can play with that a bit: http://www.youtube.com/watch?v=HuO4jH...
Ok, I'm at work now, so I can't watch it now, but I'll watch it later.
Očekujem zbirku priča s naslovom "Svi moji Istrakoni".
Hahaha, dobro da nisi poslao tu priču na natječaj o anđelima :D Zapravo, kad bolje razmislim, šteta šta je nisi poslao, bio bi to pravi MasterCard trenutak:- kutija papira za printanje: 30kn
- poštarina do Varaždina: 10kn
- Izraz na licima članova žirija dok čitaju priču: neprocjenjivo
