Karen Džoj Fauler je većini čitalaca poznata kao teta koja je napisala nekakav roman po kome je snimljen film "Čitalački klub Džejn Ostin". Onda ide jedan manji krug onih koji su čitali "Svi smo potpuno van sebe", roman o jednoj... specifičnoj... porodici i tome kako naučni eksperimenti u krugu familije možda i nisu dobra ideja (bilo šta više od ovoga pokvarilo bi foru) a tek onda i uz delimično preklapanje nailazimo na one koji je znaju kao SF autorku čiji prvi roman pokušava (i dobrim delom uspeva) da ostvari mađioničarski trik: da ga mejnstrim čitaoci čitaju kao mejnstrim a SF čitaoci kao SF i da funkcioniše i ovako i onako.
Ali. Mila majko. Ja sam ova tri romana čitala upravo navedenim redosledom i svaki put sam doživljavala priličan šok koji bi se dao opisati kao "uh, ovo je dobro, uh, očekivala sam nešto sasvim drugo". A iako sam Sari Keneri prišla znajući za poentu, svejedno me je iznenadio način na koji autorka sprovodi svoju ideju.
Naime, na početku romana se Sara pojavljuje niotkuda u nekoj severnoameričkoj nedođiji 1873: žena kratke kose, u crnoj haljini, sasvim nekoherentna, bez ikakve sposobnosti da komunicira s drugima, ne vlada nijednim poznatim jezikom, ne poznaje društvene konvencije, ništa. Jednom rečju: luda. I tu u priču ulazi Fuko ili makar (da ovo sad maksimalno uprostim i verovatno izgrešim pritom) njegova ideja da je moderno društvo pokušalo da ludilo odvoji od prethodne ideje o njegovom božanskom poreklu i da ga na sve moguće načine zauzda, omeđi, protumači, smesti u nekakav sebi razumljiv i prihvatljiv kontekst, a pre svega kontroliše, pre svega odvaja i izopštava.
Društvo u koje je Sara dospela pokušava da je smesti u takav okvir. Ali pošto se društvo (nažalost po njegove težnje ka monolitnosti) sastoji od pojedinaca, a među njima ima i drugih izopštenika sem ludaka, sticajem okolnosti i autorskim izborom Sara će nailaziti upravo na takve različite marginalce koji će, svako za sebe, pokušati da joj daju nekakav kontekst. Kinez Čin smatra je božanskim bićem koje je poslato njemu lično na brigu i staranje. Protuva i traumirani veteran Harold vidi u njoj osobu koja može da prođe kao primerak divljeg deteta, idealnu za pokazivanje na vašarima. Adelaida Dikson, putujuća sifražetkinja, ubeđena je da je Sara zapravo žena koja je ubila svog ljubavnika i sad se krije od zakona. Bezazleni ludak B. Dž. misli... e, on zapravo jedini ne pokušava da smesti Saru u neki unapred zadati okvir i stoga je možda vidi malčice bolje nego drugi, ali s druge strane, B. Dž je lud kao struja i njegov dar zapažanja mu nije od velike pomoći u životu.
Životi njih četvoro ukrštaju se oko Sare i dramatično menjaju, i tu možemo i da stanemo s prepričavanjem zapleta jer on, ma koliko promišljen, nije ono glavno u ovom romanu. Karen Džoj Fauler piše specifičnim stilom koji je, naročito u početku, srazmerno jednostavan, ali onda počinje da nam otvara mentalne krajolike svojih likova uz pomoć začudnih slika i kratkih spojeva u zaključivanju koji su me, neočekivano, najviše podsetili na Andreja Platonova a ne na često pešačko pripovedanje savremenog istorijskog romana. Tu skokovitost pojačava činjenica da su epigrafi svakog poglavlja pojedini odlomci Emili Dikinson koji su i u najlucidnijim trenucima skloni mistično-neshvatljivom. Dodatno je važno i zahteva izvesnu pažnju tokom čitanja to što se određeni lajtmotivi - ptica rođena s jednim krilom, leptiri itd. - ponavljaju u različitim kontekstima od strane različitih likova I NISU NEBITNI tj. autorka nas uporno gura prema jednom određenom zaključku koji, međutim, neće da nam eksplicitno saopšti.
Jedna od lepših i uspelijih lajtmotivskih struktura (? može li ovako da se kaže? može, moj GR nalog moja prćija) jeste više puta ponovljena situacija u kojoj neko B. Dž-u ispriča neku priču, a on onda kaže otprilike: "Ah, pa ja znam tu priču. Samo što u njoj nije bio kralj nego trgovac i nisu bili prestoli nego kavezi i nisu bile sirene nego kojot. Ali osim toga, bila je to ista priča" i što je najlepše, svaki put je u pravu: on prepoznaje dubinsku strukturu priče, ne njenu promenljivu i plutajuću ikonografiju. I kako je više čitalaca primetilo u komentarima (nikad mi to ne bi palo na pamet), dubinska struktura Sare Keneri je ista kao u Čarobnjaku iz Oza, s tim što se ne treba upinjati da se doslovno mapiraju likovi iz jedne knjige na likove iz druge.
I još jedan nagoveštaj za kraj: ako mene neko pita, ključ Sarine misterije može se prepoznati u jednoj od brojnih umetnutih priča, konkretno onoj koju B. Dž.-u priča indijansko ćebe dok leprša na vetru oko svoje vlasnice. Ali - i u tome je još jedna od lepota ove knjige i njen finalni okretaj zavrtnja - možda se zapravo radi o klasičnoj navlakuši u kojoj nas autorka mami da Saru smestimo u naš, savremeni kontekst, da je iz njega protumačimo i tako pogrešimo na isti način kao i njeni savremenici.
U stvari, za kraj još ovo: sem što pruža mnogo povoda za razmišljanje, Sara Keneri je i pedantan i često brutalan prikaz života u SAD toga doba, i melanholična studija mirenja sa sopstvenim nedostacima i gubitkom, i uopšte jedan pet plus od knjige kad se sve sabere.