Prvi put se susrećem sa Lavkraftovim književnim radom i iskreno, nisam očekivala da će mi se toliko dopasti. Ova zbirka priča prepuna je mistične atmosfere koja ispunjava um ali i prostor izvan same knjige. Iako ne mogu da kažem da sam duboki poznavalac horor literature, mogu da kažem da stil pisanja odudara od svakog s kojim sam se do sada susretala. Lavkraft svojim pisanjem nekako postavlja celu mračnu, čudnu i mističnu situaciju u okrilje realnosti i to je ono što je čini izuzetno stvarnom. Čitajući ove kratke priče, imala sam utisak da su se događaji zaista desili.
Izdvojila bih priče ,,Šaptač u tami'' koji ukazuje na jednu perspektivu vanzemaljske inteligencije i prilično mi se dopada način na koji je to ostvareno u ovoj priči. Nakon toga, ,,Slika u kući'', koja me je svojim kratkim sadržajem i samom idejom oduševila. Ipak, ,,Ljubav prema mrtvima'' je najstrašnija, jer je karakteriše odsustvo bilo kakve natprirodne pojave, već je u centar pažnje postavljen sam čovek i njegov psihopatski um.
Ove priče odaju utisak piščevog dubokog interesovanja za sve mistično i ,,neizrecivo''. On je smatrao da je život užasna stvar i da užas ne dolazi, nego nas već uveliko okružuje. Ta ideja se provlači kroz njegove priče i iako možda nije direktno iskazana, svakako nas navodi da se zapitamo ko smo zapravo mi, šta nas okružuje i kakav nas užas može dočekati u sopstvenom okruženju a ponekad i u sopstvenom umu.
Lavkraft u svojim pričama ne daje nikakvo rešenje na koji način se užas može izbeći ( osim možda samoubistvom i ludilom) i to je ono što ga toliko odvaja od drugih priča ovog žanra.
Ono što bih izdvojila iz pogovora urednika dr Dejana Ognjanovića, a što nekako opisuje Lavkraftovo pesništvo je:
,,U svetu koji je mnogima snošljiv samo zbog nade da negde tamo gore postoji neki drugi, bolji svet - ima li većeg užasa nego aludirati da je ovaj čemer dole samo odraz još većeg čemera tamo gore?''