Atila je za knjigu Spokoj dobio književnu nagradu koja ponosno nosi ime mađarskog književnika Šandor Maraija. Simbolički?
"Sada bi trebalo da pustim korenje, kao hrastovi, pomislio sam, radije kao kedar, pomislila je, on duže živi, pomislio sam, volim te, pomislila je, ćuti, pomislio sam, samo sam pomislila, pomislila je, tu češ sigurno propasti, pomislio sam, nije me briga, pomislila je, ovako se ne može živeti, pomislio sam, ja tako želim, pomislila je, ćuti, pomislio sam, neću da ćutim, pomislila je (...)"
Postoje li vrata za izlaz ili bekstvo od sudbine, od porodice, genetskog koda, političke represije nesrećnog doba, nesrećnih praznih očiju na stajalištu neke stanice ili šetalištu pokraj nekog budimpeštanskog dunavskog mosta, ima li bekstva od majčinog otvorenog groba koji uvlači sve u sebe, poput crne rupe ili vira? Rebeka Vest, atraktivna pozorišna glumica, ona kojoj se svi dive, za kojom se okreću brojne oči, ona kojoj se dive i ona koju tako lako mogu da sruše. Komunizam u Mađarskoj i Rumuniji nosio je sa sobom i disidente, one koji su bežali u slobodu i spokoj u susedni Beograd, koji je predstavljao put ka Evropi, koji je predstavljao Evropu. Njegova sestra bliznakinja spakovala je sve što ima sa sobom, violinu i dobru volju, i sa takmičenja u Beogradu nije se vratila. Život pod svetlima pozornice zamenjen je svetlima za saslušanje, potrebom da se odbegli deo stada vrati, bez posledica i uz minimalno izvinjenje ili društveno koristan rad. I čemer ljudskog roda prilazi njoj kojoj nikada prišli ne bi, sa uslovima i bez molbe i kopa raku za živu ćerku i kopa raku za sebe, samoizolaciju i stid i bekstvo od taloga i čemera ljudskog roda. Nezatvorena raka vuče sa sobom sve, a ponajviše njega, sina, brata blizanca odbegle violinistkinje, uspešnog pisca koji svoj život posvećuje majci, svojoj obavezi i sidru koje ne da da se rašire krila. U sumrak komunizma, stazom tranzicije korača jedan nesrećni produkt prošlosti, sudbinski u susret Ester koja ga čeka na Mostu oslobođenja, praznog pogleda i usahlih misli, da sudbinski pođu putem koji vodi ka vratima koja možda vide do konačnog oslobođenja. I ko je ubio koga, pisac majku ili majka pisca? Paukova zamka sprečava one nevešte da nastave život normalno, a majka je isplela savršenu zamku za svoga sina.
"(...) od navlake za jorgan napravio nekakav džak i u njega sasuo tuce pudera, prazne i poluprazne flašice s parfemom, vitaminske kreme protiv bora, koje u stvari nisu vredele ništa, uzalud je na lice nanosila cenu aranžmana za put oko sveta, mreža ništavnosti uplela ju je kao pauk svoju žrtvu, bubu s ruže (...)"