Moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu, što za posledicu, osim inspiracije za Bajagu, ima i to da nam ti isti drugovi s vremena na vreme nakratko svrate u domovinu, te nama smrtnicima koji živimo ovde, donesu stvarčice kakvih, obično, ovde nema. Avaj, u većini slučajeva su u pitanju grozne bombonjere sa još gadnijim punjenjem od šećerne paste, kojekakvi keramički ukrasi koji stoje po policama i skupljaju prašinu, majice sa natpisima "my friend was in ____ and all I got is this lousy T-shirt" (lousy indeed, budući da je većina njih mešavina poliestera)... Međutim, ima nas srećnika koji imamo drugare gastarbajtere koji nam se vrate iz dalekijeh zemalja s naramkom poklona koji kao da su maznuti iz Alibabine pećine. I tako ja, pored "Orlanda" Virdžinije Vulf i teglice iranskog đumbira u prahu, dobih i ovaj strip.
Elem, Neil Gaiman i ja imamo neki love-hate relationship svih ovih godina. Volim ga kao autora knjiga za klince (mlađe i starije) i ludo ga volim kao strip-scenaristu, dok me kao autor romana "za odrasle" nepopravljivo i žalosno smara. Nevertheless, kad god mi se ukaže prilika, neću propustiti da mu dam šansu, budući da je u pitanju jedan od onih old-school pripovedača koji čvrsto veruje u moć i važnost priče i pričanja, kao i njenog uticaja na oblikovanje sveta oko nas.
Elizabetinska Engleska je jedan od omiljenih Gaimanovih istorijskih perioda, što je i pokazao u priči "San letnje noći", za koju je dobio grdilo prestižnih nagrada za fantastiku (v. Sandman 3). Stoga, kad je u pitanju istorijska potkovanost, kao i preplitanje stvarnih istorijskih događaja sa maštom, nije moglo biti većeg zicera od Gaimana.
Postavilo se samo pitanje opravdanosti smeštanja Marvelovih junaka u 1602-gu godinu. Da li nam je to zaista potrebno? Mislim, zaaaistaa? Zašto to raditi? Odgovor je krajnje jasan: a što da ne?
Anyway, nikad nisam bila naročit poznavalac, samim tim ni fan Marvelovih junaka, te sam ponesena cunamijem (malo je reći talasom) filmova iz njihove (hiper)produkcije donekle postala upoznata sa tim ko tu koga čime i zašto. Čitajući sagu "Infinity Gauntlet" samo me zabolela glava - previše svega. Međutim, i pored skeptično podignute obrve, zaronila sam u čitanje nemajući šta da izgubim, naprosto očekujući kostimiranu zabavu sa previše svega. But soft! Iako je u stripu zaista mnogo likova, priča ni u jednom trenutku ne prestaje da funkcioniše i zabavlja! Pronašavši svakom od likova iz Marvelovog univerzuma odgovarajuće mesto u godini 1602-goj, Gaiman je postavio odličan okvir za istorijsku priču u kojoj se smenjuju vladavina kraljice Elizabete i kralja Džejmsa, surovost Inkvizicije, nezadrživ napredak otkrivanja tajni prirode i nauke nasuprot uvreženom sujeverju i strahu od nepoznatog, u to vešto uplićući stvarni istorijski događaj (borba za opstanak engleske kolonije Roanoke u Novom Svetu i poseta prvorođenog koloniste na novom tlu, devojčice Virdžinije Der, kraljici Elizabeti) u mističnu avanturu sa iznenađujućim plot twistom na kraju.
I tako, sve ono što mi kod Gaimanovih romana škripi - obrt negde pred četvrtinu završetka priče, rasplet koji se obično zgura na poslednjih 3 posto - u ovom stripu funkcionisalo mi je besprekorno, u kombinaciji sa apsolutno prelepim crtežom Andyja Kuberta i koloriste Richarda Isanove, koji su savršeno sproveli Gaimanovu zamisao u delo.
Presuda: kad bih morala da opišem ovaj strip sa svega tri reči, one bi glasile: So. Much. FUN! A ako meni ne verujete, evo šta je Gaiman u pogovoru stripu svojeručno napisao:
I just re-read "1602", for proofreading purposes, this afternoon, in a small boat, drifting across a lake on a sunny day, and I found, to my relief, it was very much the kind of comic I had wanted to write: something for summer, to be read under a porch or in a treehouse; or up on a roof; or in a small field, a long time ago, beside the bulrush patch.
Tako da znate šta možete da očekujete. :)