The Modern Faerie Tales zapravo je objedinjeni serijal koji se sastoji od 3 knjige: Tithe, Valiant i Ironside, napisane davnih, ranih godina ovog tisućljeća, prije pametnih telefona, prije Facebooka i Messengera i Whatsappa, prije vremena u kojem svatko u bilo kojem trenutku ima spremnu kameru koju može uperiti u nešto neobično ili lijepo ili ružno. I to se primijeti. Ne znam za vas, ali uvijek kad čitam moderne knjige koje su starije od vremena u kojem sam ja provela svoje tinejdžerske godine, cijelo iskustvo čitanja bude mi prožeto nostalgijom. No, dosta o meni, prijeđimo na knjige.
Nije mi prvi put da čitam ovaj serijal, ali kako sam ga čitala jako davno prije i samo jednom (za razliku od serijala The Folk of the Air, koji praktički znam napamet), većinu sam radnje zaboravila i mogla sam uživati u upoznavanju likova i u iznenađenjima koja su me čekala prije samog raspleta.
U Tithe upoznajemo Kaye, šesnaestogodišnju zgubidanku koja prati svoju majku po klubovima u kojima joj majka svira, jedva uzdržavajući sebe i svoju kćer. No, sve se promijeni kad se Kaye i njena majka vrate u kuću Kayine bake i Kaye odluči da i dalje neće pohađati školu nego radije pokuša pronaći posao na obližnjoj benzinskoj kako bi mogla u slobodno vrijeme cugati s prijateljima u napuštenim zgradama. Kaye je oličenje grungea – iako je vjerojatno malo premlada za taj žanr. Kaye je, također, potpuno drugačija od svojih vršnjaka. Usprkos svojoj bujnoj mašti, ona nikada ne laže, ali zato ima magične prijatelje koje samo ona vidi i koji sad odjednom nešto žele od nje. Osim toga, Kaye usred šume upozna zgodnog, bjelokosog vilenjaka koji izgleda kao dečko iz snova svake gotičarke koja je usto bila zaljubljena u Legolasa. Ovaj se vilenjak zove Roiben i ne samo da ga je Kaye pronašla ranjenog i ustrijeljenog, u njenoj potpunoj milosti, nego mu je i spasila život, zaradivši na taj način tri odgovora na tri pitanja.
Tithe je kratka, ali slatka knjige koja je savršen uvod u vilinski svijet koji Holly Black i dalje proširuje. Tu se mogu pronaći i poneka dvorska intriga, ubojstava, nekoliko jezivih i/ili slatkih vilinskih bića te tragična i manje tragična prijateljstva, ali u središtu svega zapravo je jedna ljubavna priča koja spoji naizgled nespojivi par.
Mislim li da je ova knjiga vrhunac književnosti? Pobogu ne, nipošto! Možda je čak i malo sramotna. No ja je obožavam i obožavam Kaye i Roibena. U svakom slučaju, dovoljno je kratka da mi ne bi bila gubitak vremena ni da je manje obožavam.
Nakon Tithe slijedi Valiant i, iskreno, prvi put kad sam otvorila ovu knjigu i shvatila da u njoj neće biti ni Kaye ni Roibena, skoro sam je zatvorila i odmah prešla na Ironside. Vjerojatno mi čak ni ne bi nedostajala isključivo po pitanju radnje, ali onda bih propustila Val (i Lolli i Davea i Luisa i Ravusa) i toliko čarobnog worldbuildinga – a kakav bi to propust bio!
Ukratko, ovo je knjiga o djevojci koja je pobjegla od kuće da bi se našla u napuštenoj stanici podzemne željeznice s drugim odbjeglim klincima koji kradu, kopaju po smeću, raznose nešto tajnovito klijentima koji su još više tajnoviti i drogiraju se vilinskim prahom (koji nije zapravo vilinski prah, ali definitivno je nešto magično). Vilinska bića s kojima se Val susreće nisu dio nikakvog dvora, kao što je to Roiben, što znači da su ili stoput krvoločniji ili sasvim blagonakloni ljudima – samo što Val nikad ne može biti sasvim sigurna kojoj od te dvije skupine pripadaju oni koje ona upozna u svom bildungsromanu. Sasvim neočekivano, Val i njezina priča bile su mi još bolje od Kaye i njezine.
Na kraju svega dolazi Ironside, koja objedinjuje Tithe i Valiant, ali zapravo ponovno slijedi Kaye i Roibena (i Cornyja, koji se isto prvi put pojavi u Tithe). S obzirom na to da ne želim ništa spoilati, reći ću samo da je Kaye u ovoj knjizi malo zrelija nego u prošloj, ali još treba proći kroz puno odrastanja do kraja ovog serijala. Njezina ljubavna priča u ovoj se knjizi zasniva na lošoj komunikaciji, ali s obzirom na (vrlo dramatičnu) osobnost likova koji bi trebali komunicirati, nismo ni iznenađeni. U Ironside dobijemo i klasičnu scenu u stilu Holly Black, gdje se glavni ljubavni par nalazi na suprotnim stranama i oboje su uvjereni da zaslužuju ljubav. Je li ljubav uopće potrebno zaslužiti? Mislim da je o toj temi Holly Black razglabala nadugačko i naširoko u svakoj od svojih knjiga, ne samo kad je u pitanju romantična ljubav, već i platonska – bila ona ljubav između prijatelja, između djeteta i roditelja ili između braće i sestara. Možda svi zaslužuju ljubav. Možda nitko nije dužan voljeti drugu osobu. 🤷