Ovaj strip-album dobila sam na poklon još prije četiri mjeseca od strip-crtača Envera Krivca i tek je sada došao na red za čitanje. Za Julie Doucet znam od ranije, vidjela sam njene originale u Muzeju stripa u Angoulemu i vidjela sam i neka njena izdanja dok sam bila u Francuskoj i nije bilo moguće ne zapamtiti je zbog njene osebujne stilizacije likova i tretmana prostora unutar kadra. Na prvu mi se činilo da ću se teško probijati kroz tako gusto iscrtan strip prepun detalja (morala sam koristiti i povećalo da ih vidim bez naprezanja), no ispostavilo se da se Julie čita vrlo tečno i da su joj scenariji vrlo zanimljivi. Riječ je o nekoliko priča u kojima govori o svojim dugim, kratkim i vrlo kratkim vezama i svime što s tim ide u paketu. Enver mi je, dok mi je poklanjao strip, rekao da je to literatura za žene i zaista je bio u pravu na najbolji mogući način. No, treba napomenuti da se tu ne radi o chick-literaturi niti o kiču kakav viđamo u ljubićima već o zanimljivoj ženskoj perspektivi u kojima su muškarci prikazani vrlo realno, barem mi se tako čini kada usporedim njene priče sa svojim životnim iskustvima ili iskustvima mojih prijateljica, poznanica, rođakinja. Muškarci su u ovim stripovima daleko od ideala princa na konju, oni troše svoje potencijale na ispijanje piva, drogiranje, neuredni su (u jednoj od priča muški lik namače sve svoje prljavo posuđe u kadi, u vodi u kojoj se bio okupao), siromašni, nezaposleni, sitničavi, ljubomorni, zavidni, prijete samoubojstvima i prave scene na javnim mjestima, a nakon prekida veze zadaju vrlo niske udarce. Julie sve svoje brodolome prikazuje ne uljepšavajući stvarnost i obogaćujući je kroz iznimno kreativan narativni postupak u kojemu je tekst savršeno odmjeren a u vizualnom se pripovijedanju, unatoč arhaičnosti stila, jako vješto koriste gesta i gluma odnosno govor tijela. Sklonost autorice da crta brojne detalje u prostoru dodatno pomaže da se likovi profiliraju i portretiraju kroz ambijente u kojima žive.
Ono što me posebno zaintrigiralo jest i ta neka ženska crta u cjelokupnom pristupu stripu, neki detalji koje prepoznajem u svojim najranijim stripovima, od toga da se u njima koristi autofiksacija do toga da se ignorira cjelokupna povijest mainstream stilova u stripu i pronalazi neki autentični način da se koristi stripovski jezik. Najviše oduševljava njena iskrenost i spremnost da se izloži i da sa čitateljima podijeli svoja osobna i intimna iskustva, bez obzira na to što su u neku ruku luzerska, pa onda s tim u vezi i imaju ljudsku (a ne superjunačku) notu. Zbog svega toga rado ću potražiti još njenih stripova, voljela bih je opet čitati.
p.s. Sinoć neposredno prije nego što sam pročitala prvu tablu stripa moj je mačak napao knjigu i odgrizao komad kartonskih korica. Ne znam je li to zato što je nanjušio da se u stripu nalazi još jedna crna mačka, ljubimica glavne junakinje...
p.p.s. U stripu se kao epizodni likovi pojavljuju face kao što su Chris Ware, Art Spiegelman, Kaz i Leslie Stenberg.