Svet je nastajao više puta. Jednom potpuno, a više puta delom.
Prvi put je prosto bivao kao jedan napušteni, (!) nepregledni, nepokretni predeo, na čijem je haosu počivalo ogromno more. (7) U tišini mraka živeli su bogovi (Tepeu, Gukumac i Uragan) i nakon što su razmislili, stvoriše „svetlost u grudima nerođenog”, koja je imala ukus večnosti. Nakon svetlosti, potekao je život života.
Tako se, najpre, stvori šuma: čvrsti čempresi, borovi, hrastovi i topole. (8) Stvoriše se i životinje da budu drveću čuvari i sluge. I bi zapoveđeno svem zverinju sledeće: „Svako razumno stvorenje mora biti prilagođeno svojoj prirodnoj sredini, ali nijedno ne treba da živi u tišini, jer je tišina pustoš, tuga i smrt.” (9) Iako su božanstva jasno rekla bićima da pro-govore, ona su ostala nema i nisu se setila svojih stvoritelja. Zbog toga su propala i progonjena od strane ljudi višeg razuma – stvorenih od vlažnog blata.
Ipak, i nova bića behu neslovesna, jer nemahu srca. Te statue blatne što na ljude nalikovahu, behu krute i svaki put kada bi pali, nisu se više dizali. Njihov nedostatak gipkosti ih je uništio – stvoritelji baciše na njih kišu pepela, a zatim poslaše POTOP. (12)
Nakon potopa, kako to i inače biva, osvanu novi život – od rogozine čovek, od šaše – žena. Ali ni ova bića ne odgovarahu tvorcima pa ih je ptica Hecotcovah iskljuckala, a divlji mačak Cotzbazam izkrikcao. Opet nastade pustoš. A usred pustoši, odjednom, pojaviše se nova mala bića.
Propast međuljudi bejaše otpraćen pobunom predmeta i ostalih bića. Mlinski kamenovi bili su se žalili kako njihova žrtva u gnječenju kukuruza nije bila cenjena, šerpe su osvetoljubivo urlale od patnje izazvane paljenjem njihovih utroba, krčazi su besni zbog svih nanetih bolova, a psi su, kiseli od nepravde, isticali kako su sa obožavanjem gledali iz daljine ljude, da bi potom bili ostavljeni kao otpaci na đubrištu. (13) Tako i nova bića nestadoše.
Ali, život je život, mora isklijati. I sa skrivenih mesta neba spuštahu se Mačak, Lisica, Papagaj i Gavran da bi pronašli vodu, koju će staviti u tkivo novih bića. (15) Od kukuruza, vode i šaša, stvoriše praroditelje. Imena su im: Balam Kiće, Balan Akab, Iki Balam, Mahu Kutah. I nakon stvaranja, reče se: „Ubrzo su ispoljili razum kojim su bili obdareni, tako što su spoznali stvarnost koja ih je okruživala na način prirodnog ispoljavanja njihovog duha.” (15) Da ova stvorenja ne bi bila sama, bogovi su im podarili nova stvorenja, ženskog pola. One se, prelepe, pojaviše pored usnulih muškaraca i svako njihovo ime „podsećalo je na kišu u različitim godišnjim dobima” (17).
I tako nastade pleme Kiće-Maja, čija je „Popol Vuh” sveta knjiga. Pomalo istovremeno i stužuje i daje nadu to što je dug praroditeljskog duha sačuvan pukim slučajem i to rukom zavojevača, koji je pronašao rukopis iz 16. veka, preveo ga i predstavio svetskoj javnosti. Ipak, „Popol Vuh” i dalje nepokolebljivo pulsira životom kod Kiće-Maja u savremenoj Gvatemali, koji svoje drevno predanje nastavljaju da prenose i šire. Tako je „Popol Vuh” pre svega divno delo o opstanku, trajanju i životu koji uvek pronađe put.
A iza kulisa etiološkog mita, bruji košnica obilja jedne neuporedivo žive civilizacije. Drevnost koja pretiče svaku misao o drevnosti, zajedno sa živopisnim detaljima svakodnevice snažno pokazuju svu lepotu nepodudaranja. Jer, uz sve filtere vremena i naše savremene oči, moramo da usvojimo da to nipošto nije bio nama blizak svet – a svaka pronađena srodnost jeste nužni anahronizam koji potvrđuje razliku. I dobro je što je tako i što niko ne može imati monopol nad mitom. Ipak, čitalac treba biti oprezan imajući u vidu samo izdanje i to ne samo zbog očitih omaški (poput spominjanja klarineta (38), arije lovaca na majmune (64) ili tigrova (koji ne žive u Americi)), već i zbog onoga što može da tek unatraške osvane kao sličnost, poput bezgrešnog začeća Iškik, koja je zatrudnela u kontaktu sa sokom jednog drveta na kojem su bila žrtvovana braća Ahpu (52).
Ipak, ono što mi zaista deluje kao univerzalni momenat jeste osveta. Gnev su bogovi pevali i Majama i izgleda da je lanac osvete jedan od najžilavijih narativnih modela bez obzira na geografsku širinu i dužinu. Mnogo je krvi, bitaka, svakovrsnih ubijanja, ali i neobičnog (biološkog) oružja poput kutija u kojima se nalaze obadi i ose (40). Interesantno je da vrlo često od osvetničke ruke stradaju ne samo oni koji su nekome nažao učinili, već i oni koji su oholi. Majanski hibris uobraženosti krvavo je plaćan.
Opet, kako da se ne vidi sličnost između blizanaca ostavljenih na smrt sa nekim drugim blizancima, koji su, eto, stigli i Rim da stvore. Ostavljeni blizanci iz „Popol Vuha” uspeće zbog podrške prirode – mravi će im donositi listove banane da ih ušuškaju, a drveće će rasti kad bi se njega popeli (62).
I za kraj jedno prisećanje koje samo delom ima veze sa delom. Da li ste igrali Zumu? To je ona žabica koja ispaljuje kuglice koje moraju da se upare sa bojama. Pitam jer mi je bila neodoljiva sličnost sa jednom žabom „Popol Vuha”, koja, doduše, ne ispaljuje ništa, ali je prenosila glasnike. Tu je moj omiljeni momenat iz bajki, npr. „Baš-Čelika” – biće-u-biću-u-biću – koji je ovde dobio svoju neočekivanu vezu sa majanskom svetom knjigom: jedna vaška iz staričine kose bila je prenosnik poruke, nju je prijateljski progutala žaba, žabu zmija a zmiju kobac. Odličan transport.