U romanu Estoril Dejana Tiaga Stankovića Amerikanac Blek, direktor hotela Palasio, i viši inspektor Kardozo, načelnik političke policije Portugala, jedan drugom čestitaju završetak Drugog svetskog rata i komentarišući Kertizov film prijateljski se slažu: da su sletevši iz Kazablanke u Lisabon Ilze i Viktor Laslo mogli da plate, i da je bilo mesta, možda bi na putu za Ameriku odseli baš u Palasiju. Kao što su mnogi pre, i posle njih to učinili.
Estoril, prvi roman Dejana Tiaga Stankovića, poznatog prevodioca sa portugalskog na srpski i srpskog na portugalski, autora zbirke priča Odakle sam bila, više nisam (Geopoetika, 2011), govori upravo o tome, o nesreći izbeglištva koja je u Evropi počela osvitom Drugog svetskog rata i trajala do kapitulacije Trećeg Rajha. Hiljade izbeglica slilo se u neutralni Portugal; cilj je bila Obala, odakle se po dobijanju dokumenata putovalo dalje. U elitnom letovalištu Estoril nadomak Lisabona zaustavljali su se pod lažnim imenima svi koji su sebi mogli da priušte luksuz, bogataši, pripadnici kraljevskih loza i slavni ljudi. A među njima, kako ratno vreme nalaže, muvali su se doušnici, žbirovi i agenti raznih obaveštajnih i kontraobaveštajnih službi.
I eto osnove kakvu pisac samo može da poželi za roman, ali na kojoj lako može i da se oklizne jer na njoj, kao uzori, već čvrsto stoje velika dela svetske umetnosti. Svestan i jednog i drugog, autor je napravio inteligentni ratni roman koristeći se raznovrsnim i razgranatim dokumentarnim materijalom koji je maštovitim ukrštanjem nadogradio. Igrajući se biografijama ljudi koji su postojali i koje je uzeo za svoje junake, a u čijim su životima u jednom trenutku Lisabon, Estoril i hotel Palasio igrali važnu ulogu, Tiago Stanković ih je rasklapao, sučeljavao neke njihove nejasnoće sa svojim slobodnim rešenjima, oživeo ih i uputio stazama novih života, stvarajući apokrifno svedočanstvo u kojem važnu ulogu igraju citati i parafraze delova romana, putopisa, uspomena, filmskih scena, muzike, fotografija. Uvođenjem Sveznajućeg pripovedača koji pomno motri autora, junake i čitaoce, i opušteno saopštava svoje misli, pisac je ovu postmodernističku priču, vešto upakovanu u okvire realizma, učinio dopadljivijom i omekšao suštinski tragičnu sliku ratnog vihora i unesrećenih života.
U Estorilu su se našli, kako autor kaže, probrani među prognanima, ukupno par hiljada od dva miliona, koliko se računa da ih je tada lutalo Evropom. Tako u ovom romanu borave desetogodišnji dečak Gavriel, Gabi, Jevrejin čiji su roditelji ostali na granici; Habzburzi, Rotšildi, inkognito; Jan Paderevski, slavni poljski pijanista, kompozitor i političar; rumunski kralj Karol sa nevenčanom ženom Elenom, Antoan de Sent Egziperi, Jovan Dučić, Miloš Crnjanski i brojni visoki diplomatski službenici okupirane Kraljevine Jugoslavije; šahista Aljehin, porodica Bajloni; Dušan Popov, bogati srpski plejboj i čuveni dvostruki špijun koji je radio za MI6 i Abver, zaslužan za prevaru Nemačke u vezi sa mestom iskrcavanja saveznika 1944. i, po njegovoj priči, dojavu da će Japanci bombardovati Perl Harbur. U nju, na žalost, niko nije poverovao, a najviše ju je ismejao Edgar Huver, tadašnji direktor američke FBI.
To što je od navedenih velikana jedini Sent Egziperi pod znakom pitanja kao posetilac Estorila najmanje je važno, jer se saharski pesak u Tiago Stankovićevom romanu sasvim prirodno pretvara u pesak estorilske Obale, a mali Gabi, usamljeni izbeglica iz Antverpena, i njegovo kučence Fenek, u Malog princa i njegovu pripitomljenu saharsku lisicu. Zašto bi to samom romanu Estoril smetalo više od lozinke gospođica Manipenikojom se u priči o obaveštajcu Dušanu Popovu ovaj dvostruki špijun, što je Ijanu Flemingu poslužio za lik Džemsa Bonda, obraća svojoj engleskoj vezi u Lisabonu?
Smetnje nema, naprotiv, sve ovo što se našlo u zamci vremena Drugog svetskog rata ima svoju svrhu u delu Dejana Tiago Stankovića. Ukrštanje pravog života i života u fikciji ume ponekada, As Time Goes By, da stvori čarobnu formulu: zato je čist književni bonus kad se pisac služi Embahadama Crnjanskog, Andrićevim Portugal, zelena zemlja ili Saramagovim Sedam Sunaca i Sedam Mesečina. Jer, nije li Crnjanski svoj Lament nad Beogradom sanjao upravo tu, u Lišbua, Ližbua i Ešturilu, kako je umeo da zove Lisabon i Esturil, iako će poemu napisati tek 1956, kad je već u Londonu? I zar je važno što je Gabi, izvukavši remi u šahu sa Aljehinom, za potrebe romana Estoril, igrao čuvenog Aljehinovog učenika Artura Pomara Salamanku kome je kao dvanaestogodišnjaku to pošlo za rukom? Ili što je već ostareli Paderevski, baš kao u stvarnosti u Njujorku, u romanu odbio da nastavi koncert u dvorani Grand kazina Estoril jer je u svojoj demenciji umislio da je koncert već završio?
Ovim vrtlogom istine i fikcije Dejan Tiago Stanković stvorio je dinamično delo u kojem čitalac prati čas uzbudljivu kontraobaveštajnu aktivnost Dušana Popova, čas razgovore Sent Egziperija sa malim Gabijem, čas Gabijeve rasprave o podaništvu sa eks-rumunskim kraljem, baš kao u Malom princu, a da ne spominjemo Kazablanka sindrom u odnosu direktora hotela Palasija i policajca Kardoza, zaduženog da prati sve što se zbiva i lovi neprijateljske elemente. U svemu tome se na fonu širem od estorilskog zaleđa učitava istorija Evrope i sveta a posebno njen deo koji govori o raspadu Kraljevine Jugoslavije, bombama nad Beogradom, sudbini Srba u NDH i izbeglicama iz tog pakla.
Svaki od likova u romanu skiciran je osnovnim karakternim crtama, stvarnim ili fiktivnim, a kako nijedan od njih u klasičnom smislu nije glavni tako preterano i ne smeta piščevo neudubljivanje u njihovu razradu, jer se u njima sleglo taman sve najvažnije za čvrstu priču. Njenoj privlačnosti veliki doprinos daju negovani stil i jezik: Estoril je utonuo u ono vreme, govor mu je čas ceremonijalan, uparađen kako priliči visokoj klasi, čas frajerski, mangupski, sa obaveznom dozom psovki, a čas narodni, mek kô duša, priprosti, kako dolikuje osoblju što bogate služi. I pored nesreće koja izbija iz svakog međuretka, ovo delo se romantičnosti ne odriče, ali patetiku ne priznaje. Nju razbijaju duhoviti komentari, anegdotice, objašnjenja, dosetke i ležernost kazivanja kako likova, tako Sveznajućeg pripovedača. Zato se, u stilu Tiago Stankovićevog romana, poslužimo parafrazom: Estoril može biti početak jednog uspešnog proznog puta.
Andjelka Cvijic, Danas