What do you think?
Rate this book
Estoril: Ratni roman
"S kraja na kraj Evrope besni Drugi svetski rat. Neutralni Portugal, ostaje jedna je od malobrojnih oaza mira, neizbežna stanica na ruti prognanika i jedino mesto gde se agenti zaraćenih strana mogli susresti i saznati nešto jedni o drugima.Dok se u Lisabonu proživljava drama izbegličke krize i vodi prikriveni obaveštajni rat, Estoril, nevelika rivijera pokraj prestonice, proživljava svoje zlatno doba. U sledećih nekoliko godina tuda prolaze brojna znana i neznana imena starog sveta: oni najbogatiji, najuticajniji ili pak oni sa najviše sreće. O njima nam pripoveda roman "Estoril".Ipak, glavni junak ovog dela je luksuzni estorilski Hotel Palacio. Iz njegove priče, ratne ali bez ispaljenog metka, rekonstruisane iz sećanja, zapisa svedoka i dokumenata preostalih iz epohe, saznajemo kako je Ian Fleming susreo pravog 007, koja je muka Crnjanskog naterala da napiše "Lament nad Beogradom", otkuda ideja za kultni film Michaela Kurtiza "Kazablanka" i gde se Saint-Exupery inspirisao za svog "Malog Princa".
352 pages, Paperback
First published November 2, 2015
125 people are currently reading
1520 people want to read
About the author
Dejan Tiago-Stanković
14 books247 followersDejan Tiago Stanković, author and literary translator.
Born in Belgrade, Yugoslavia 1965. In 1989 graduates from architecture in Belgrade, Yugoslavia and moves to London. Since 1996 lives in Lisbon. Translates between his native Serbo-Croatian and Portuguese and writes in both those languages.
Born in Belgrade, Yugoslavia 1965. In 1989 graduates from architecture in Belgrade, Yugoslavia and moves to London. Since 1996 lives in Lisbon. Translates between his native Serbo-Croatian and Portuguese and writes in both those languages.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 237 reviews
February 27, 2018
From A to Z around the World – S is for Serbia (I know the order is all over the place but I will get to start from A, eventually )
I was looking forward to this novel. I was attracted to it immediately after I read the synopsis and was sure I would love it. I enjoyed it but not as much as I wanted.
The novel is set in Portugal during the WWII. For the ones who did not know, such as me, Portugal was neutral in the Great War which led to a numerous influx of refugees of all sorts. In this novel we will get to see glimpses from the life of Hotel Palacio Estoril’s visitors. Its hallways were inhabited by the rich and famous who had to escape their countries, spies of different orientation, diplomats, famous artists. All these characters are connected through the personality of the hotel and a little Jewish boy who waits for his family and befriends or at least converse with most of the fleeing characters. I enjoyed that we get to meet real historical personalities such as the Polish pianist Jan Paderewski, Ian Fleming, French writer and flyer Antoine de St Exupery. Two of the characters interested me directly as they were the ex. king of Romania, Carol II and his mistress Elena Lupescu. Although he is not a personality too much loved in our country, it was interesting to read about him. It was emotional to be reminded of the Romanian crown which was made from the iron of a cannon captured in battle. The crown is well printed in our recent memory as our last king Mihai, the son of Carol II, recently died and the whole country mourned and many of us were on the streets to guide him on his last journey. The crown accompanied the king and the funeral procession.
The novel is structured as a series of mingled stories of different colorful historical figures and invented characters about the reason of their exile, their hopes for the future, their role in the war and the everyday life on the Portuguese Riviera. The tone is light hearted, many times entertaining, but in the same time it does not allow us to forget about the horrors of the War.
Many thanks to Netgalley and Head of Zeus for providing me with a free copy of this book in exchange for an honest review.
I was looking forward to this novel. I was attracted to it immediately after I read the synopsis and was sure I would love it. I enjoyed it but not as much as I wanted.
The novel is set in Portugal during the WWII. For the ones who did not know, such as me, Portugal was neutral in the Great War which led to a numerous influx of refugees of all sorts. In this novel we will get to see glimpses from the life of Hotel Palacio Estoril’s visitors. Its hallways were inhabited by the rich and famous who had to escape their countries, spies of different orientation, diplomats, famous artists. All these characters are connected through the personality of the hotel and a little Jewish boy who waits for his family and befriends or at least converse with most of the fleeing characters. I enjoyed that we get to meet real historical personalities such as the Polish pianist Jan Paderewski, Ian Fleming, French writer and flyer Antoine de St Exupery. Two of the characters interested me directly as they were the ex. king of Romania, Carol II and his mistress Elena Lupescu. Although he is not a personality too much loved in our country, it was interesting to read about him. It was emotional to be reminded of the Romanian crown which was made from the iron of a cannon captured in battle. The crown is well printed in our recent memory as our last king Mihai, the son of Carol II, recently died and the whole country mourned and many of us were on the streets to guide him on his last journey. The crown accompanied the king and the funeral procession.
The novel is structured as a series of mingled stories of different colorful historical figures and invented characters about the reason of their exile, their hopes for the future, their role in the war and the everyday life on the Portuguese Riviera. The tone is light hearted, many times entertaining, but in the same time it does not allow us to forget about the horrors of the War.
Many thanks to Netgalley and Head of Zeus for providing me with a free copy of this book in exchange for an honest review.
February 20, 2018
This is wonderful historical fiction set in a supposedly neutral Portugal, at the Grand Hotel Estoril during WW2. It captures significant aspects of the war, the huge numbers rendered stateless, a tide of refugees, from Jews to those from the splintering Balkans, members of the aristocracy and Royalty such as King Carol of Romania who has renounced his throne because of his mistress, Elena. The author blends actual historical figures with fictional characters. The hotel is a positive nest of spies, from numerous national intelligence agencies, with Inspector Carduso, a member of the Portuguese political police, the PVDE, tasked with keeping a close eye on the comings and goings of those who stay and ensure none of the foreigners infect locals with dangerous ideas such as democracy, freedom, or workers rights. The narrative is full of comic humour, focusing on what it is to live in exile, the fears, the tensions, and the need to begin again in a new place. There are political shifts as the war progresses with Salazar ostensibly keeping Portugal neutral but supporting the Nazi war effort by actions such as supplying Tungsten to Germany, but stopping when it becomes clear who the likely victors are.
Much of the story focuses on 10 year old Gaby, a Hasidic Jew, who arrives alone expecting his parents to join him later. Gaby brings enough wealth in a variety of forms that ensures he is able to spend the remaining war years at the hotel, playing a pivotal role for a number of guests such as King Carol, and those employed at the Estoril who become his makeshift family, keen to look after him. Gaby is intelligent, wise beyond his years, curious about the world and people, emotionally supported when he acquires a puppy, Fennec. Only the rich and famous can afford to stay at the Estoril, but there are ears and eyes everywhere with listening devices and spies. There are people with multiple identities and roles, double and triple agents, and communications in codes. The Germans and the allies are desperate to gain intelligence that might help them swing the war their way. An era is captured, with all its turbulence, of a time and place where guests visit casinos, bars and brothels, amidst the background of war, families split apart, tragedies and seismic political shifts in Europe.
The author weaves a compelling story, that shifts from person to person, from scenario to scenario, keeping the reader engaged with ease. Many of the tales are colourful, vibrant, poignant, and delivered with an undeniable streak of humour throughout. Much of the true brutality of what occurred is often more hinted at than explicitly revealed. At the heart of it all is a young boy, Gaby, forced to grow up before his time, separated from his beloved parents, and there is no guarantee they will survive the war. This is a fantastic character driven historical fiction set in a hotel which sets the scene for us to glimpse the lives of so many and the situations they find themselves in. An entertaining, informative, gripping and engrossing read which I recommend! Many thanks to Head of Zeus for an ARC.
Much of the story focuses on 10 year old Gaby, a Hasidic Jew, who arrives alone expecting his parents to join him later. Gaby brings enough wealth in a variety of forms that ensures he is able to spend the remaining war years at the hotel, playing a pivotal role for a number of guests such as King Carol, and those employed at the Estoril who become his makeshift family, keen to look after him. Gaby is intelligent, wise beyond his years, curious about the world and people, emotionally supported when he acquires a puppy, Fennec. Only the rich and famous can afford to stay at the Estoril, but there are ears and eyes everywhere with listening devices and spies. There are people with multiple identities and roles, double and triple agents, and communications in codes. The Germans and the allies are desperate to gain intelligence that might help them swing the war their way. An era is captured, with all its turbulence, of a time and place where guests visit casinos, bars and brothels, amidst the background of war, families split apart, tragedies and seismic political shifts in Europe.
The author weaves a compelling story, that shifts from person to person, from scenario to scenario, keeping the reader engaged with ease. Many of the tales are colourful, vibrant, poignant, and delivered with an undeniable streak of humour throughout. Much of the true brutality of what occurred is often more hinted at than explicitly revealed. At the heart of it all is a young boy, Gaby, forced to grow up before his time, separated from his beloved parents, and there is no guarantee they will survive the war. This is a fantastic character driven historical fiction set in a hotel which sets the scene for us to glimpse the lives of so many and the situations they find themselves in. An entertaining, informative, gripping and engrossing read which I recommend! Many thanks to Head of Zeus for an ARC.
February 24, 2019
Неубедљиво.
Салата од ликова, без икакве дубље карактеризације, покушај хумора, покушај исписивања шире слике и хронике једног периода, али аутор је подбацио на свим пољима. Ово ми је баш испод просека.
Читао сам намерно после Сарамагове "Године смрти Рикарда Реиша" јер се бави сличном тематиком, а имајући у виду хвалоспеве који су пратили "Есторил" очекивао сам много тј. знатно више од онога што сам добио. Разочарање.
Салата од ликова, без икакве дубље карактеризације, покушај хумора, покушај исписивања шире слике и хронике једног периода, али аутор је подбацио на свим пољима. Ово ми је баш испод просека.
Читао сам намерно после Сарамагове "Године смрти Рикарда Реиша" јер се бави сличном тематиком, а имајући у виду хвалоспеве који су пратили "Есторил" очекивао сам много тј. знатно више од онога што сам добио. Разочарање.
August 28, 2017
Od romana u kojem se kao ličnosti pojavljuju Egziperi i dječak koji je bio inspiracija za Malog Princa, Dušan Popov (inspiracija Flemingu za Bonda), Crnjanski, Dučić, čitav niz špijuna, aristokrata i na kraju običnih ljudi - nekako sam očekivao više. Na kraju imam osjećaj kao da sam pogledao jedan od ovih novijih filmova Vudija Alena. Sve je u njemu bajkovito, epoha je sjajno rekonstruisana, likovi su zanimljivi, ali nešto fali. Nisam se mogao oteti utisku da nešto fali.
November 2, 2018
I was very keen to read this novel, as the coastline between Lisbon and Sintra is my favourite place for holidays, where the abandoned or ruined villas around Estoril seem so out of keeping with a thriving resort – and which form a testimony to the novel’s setting. This era of Portuguese history has fascinated me ever since reading ‘Night Train to Lisbon’, although the version of the period portrayed here is more light-hearted and whimsical, recalling the style of Wes Anderson’s ‘The Grand Budapest Hotel’. The motley collection of guests at the hotel - some real, some imagined – provide an intriguing cast of characters to illustrate the divisions of society at the outbreak of the Second World War, where asylum seekers of all kinds and countries flocked to escape the Nazi threat.
Thanks to the publisher for ARC via NetGalley
Thanks to the publisher for ARC via NetGalley
December 11, 2020
"It is only with the heart that one can see rightly. What is essential is invisible to the eye."
Imagine being in the company of James Bond. Imagine sitting at a bar in a hotel by the sea, drinking, and he sits next to you. The band plays some light jazz, and you chat about Paris in the spring and London for Christmas. Imagine the splendor and misery of European monarchs, rich people who became refugees and persecuted overnight. Imagine the madness of Nazism that engulfs the whole world and devours everything in front of it. And imagine a boy who looks with the heart.
Beautifully written, well explored. Historical material and fiction masterfully packed in great novel you wouldn't want to miss.
Imagine being in the company of James Bond. Imagine sitting at a bar in a hotel by the sea, drinking, and he sits next to you. The band plays some light jazz, and you chat about Paris in the spring and London for Christmas. Imagine the splendor and misery of European monarchs, rich people who became refugees and persecuted overnight. Imagine the madness of Nazism that engulfs the whole world and devours everything in front of it. And imagine a boy who looks with the heart.
Beautifully written, well explored. Historical material and fiction masterfully packed in great novel you wouldn't want to miss.
February 8, 2018
Famed for its beautiful sandy beaches, Estoril is a fashionable Portuguese beach resort on the Iberian Peninsula. During the Second World War its authoritarian, pro-fascist regime elected to remain neutral, but continued to trade with the Allies and Nazi Germany, making this picturesque area a haven for refugees.
Based on true events, Dejan Tiago-Stanković's comedic novel is set in the town's imposing Palácio Estoril Hotel, which is just west of Lisbon on the Portuguese Riviera. It was built in 1930 and, aesthetically, it has changed little in the intervening years. A great many displaced people stayed here in luxury between 1940 and 1945, among them secret agents, diplomats, stateless Jews, novelists, wealthy Yugoslavs and any number outcast aristocrats and royals in exile. In consequence, the region became known as the 'Coast of Kings'.
Estoril: A War Novel is a hotchpotch of invented characters and historical figures – the latter including the likes of Ian Fleming and Antoine De St Exupery - all observed from a discreet distance by the Portuguese secret police who are keen to prevent espionage less it compromise their country's official impartiality. Among the many staff, residents and mysterious persons loitering in the lobby are the Palácio's busy manager, Mr. Black; nine-year-old Gaby, a Hassidic Jew, travelling alone and waiting for his parents to follow; Senhor Cardoso, a senior inspector and head of Estoril Unit of the PVDE (the political police); Mr. Paderewski, the once musically gifted and now former Prime Minister of Poland; Ivan, the double agent; and oh so many more. From concierge to cook, everyone has a tale to tell.
The author was born in the former Yugoslavia in 1965 and became an illegal immigrant in London during the '90s, unable to return home for the duration of the Balkan conflict. He writes in the author's preamble that he well knows “how war feels, even when you are out of danger.” The novel has at its heart his own experience of exile.
Estoril is all but impossible to summarize in one pithy sentence, falling as it does into so many genres: humour, historic fiction, war, etc. The best I can come up with is that it's a sort of combination between a James Bond setting, an Ealing comedy, a scene from The Grand Budapest Hotel; a Tom Sharpe novel without the crudity and an episode of 'Allo 'Allo. Helpful at all?
Very well, since you insist: it's a light and amusing spy story set in the golden age of the Riviera Portuguesa!
Many thanks to Head of Zeus for supplying an advance review copy of this title.
Based on true events, Dejan Tiago-Stanković's comedic novel is set in the town's imposing Palácio Estoril Hotel, which is just west of Lisbon on the Portuguese Riviera. It was built in 1930 and, aesthetically, it has changed little in the intervening years. A great many displaced people stayed here in luxury between 1940 and 1945, among them secret agents, diplomats, stateless Jews, novelists, wealthy Yugoslavs and any number outcast aristocrats and royals in exile. In consequence, the region became known as the 'Coast of Kings'.
Estoril: A War Novel is a hotchpotch of invented characters and historical figures – the latter including the likes of Ian Fleming and Antoine De St Exupery - all observed from a discreet distance by the Portuguese secret police who are keen to prevent espionage less it compromise their country's official impartiality. Among the many staff, residents and mysterious persons loitering in the lobby are the Palácio's busy manager, Mr. Black; nine-year-old Gaby, a Hassidic Jew, travelling alone and waiting for his parents to follow; Senhor Cardoso, a senior inspector and head of Estoril Unit of the PVDE (the political police); Mr. Paderewski, the once musically gifted and now former Prime Minister of Poland; Ivan, the double agent; and oh so many more. From concierge to cook, everyone has a tale to tell.
The author was born in the former Yugoslavia in 1965 and became an illegal immigrant in London during the '90s, unable to return home for the duration of the Balkan conflict. He writes in the author's preamble that he well knows “how war feels, even when you are out of danger.” The novel has at its heart his own experience of exile.
Estoril is all but impossible to summarize in one pithy sentence, falling as it does into so many genres: humour, historic fiction, war, etc. The best I can come up with is that it's a sort of combination between a James Bond setting, an Ealing comedy, a scene from The Grand Budapest Hotel; a Tom Sharpe novel without the crudity and an episode of 'Allo 'Allo. Helpful at all?
Very well, since you insist: it's a light and amusing spy story set in the golden age of the Riviera Portuguesa!
Many thanks to Head of Zeus for supplying an advance review copy of this title.
July 22, 2020
Само не разбрах Попов, Душко Попов дали си пие коктейла с мартини разбит или разбъркан. Така като се замисля, не ми стана ясно дори дали пие мартини…
„Ещорил“ е чаровен и лесно четим миш-маш от шпионски закачки и капризите на луксозни изгнаници, както и по малко от съвсем земните тегоби и трепети на обслужващия персонал в небезизвестния хотел „Паласио“. Португалия, неутрална територия през Втората световна война, за много европейски монарси и бизнесмени била полуоткрехната врата към свободния нов свят (САЩ), политическо убежище или пък името ѝ неистово звучало като „Разузнавачи от всички страни, обединявайте се!“.
Слънце, разкош, далечният крясък на чайки и още по-далечните гърмежи на военни действия, които в Ещорил са просто мастилени заглавия по вестниците. Очевидно по едно и също време там са успели да се посъберат сръбският плейбой Душан Попов, който е нещо като прототип на Джеймс Бонд (наречен, впрочем, на американски орнитолог), както и самият Флеминг, описан в романа като чудат дългуч. В Ещорил бил и Екзюпери, а също първообразът и на неговия Малък принц (ползотворни години са били за литературата). Румънски крал с любовница, съветски гросмайстор… Тиаго-Станкович се е постарал да разучи тогавашната преса, списъците с гостите на „Паласио“ и движенията на Попов по света и да възстанови от пожълтелите призраци по снимките хората с техните си страхове, стремежи и слабости. Чудесен превод на Жела Георгиева, другото е малко за помежду другото.
„Ещорил“ е чаровен и лесно четим миш-маш от шпионски закачки и капризите на луксозни изгнаници, както и по малко от съвсем земните тегоби и трепети на обслужващия персонал в небезизвестния хотел „Паласио“. Португалия, неутрална територия през Втората световна война, за много европейски монарси и бизнесмени била полуоткрехната врата към свободния нов свят (САЩ), политическо убежище или пък името ѝ неистово звучало като „Разузнавачи от всички страни, обединявайте се!“.
Слънце, разкош, далечният крясък на чайки и още по-далечните гърмежи на военни действия, които в Ещорил са просто мастилени заглавия по вестниците. Очевидно по едно и също време там са успели да се посъберат сръбският плейбой Душан Попов, който е нещо като прототип на Джеймс Бонд (наречен, впрочем, на американски орнитолог), както и самият Флеминг, описан в романа като чудат дългуч. В Ещорил бил и Екзюпери, а също първообразът и на неговия Малък принц (ползотворни години са били за литературата). Румънски крал с любовница, съветски гросмайстор… Тиаго-Станкович се е постарал да разучи тогавашната преса, списъците с гостите на „Паласио“ и движенията на Попов по света и да възстанови от пожълтелите призраци по снимките хората с техните си страхове, стремежи и слабости. Чудесен превод на Жела Георгиева, другото е малко за помежду другото.
May 10, 2017
Veoma mi je "legla" knjiga, kao što sam i znala da će, posle odlične zbirke priča "Odakle sam bila, više nisam" (jedna od retkih koju sam čitala više puta i mogla bih svaki put kad se stvarno ili imaginarno vraćam u Lisabon). Lepo je što je Tiago Stankovići sam svestan da mu više leži kratka forma, pa se odlučio da roman organizuje od niza povezanih crtica, ali je ipak uspeo da napravi dovoljno koherentnu knjigu da zaista bude roman. Takođe je zadržana snaga iz prethodne knjige u uspešnom prikazivanju likova, situacija, dilema čak i na malom prostoru. Tome je doprineo pametno odabran glavni "lik" priče - nije osoba nego hotel i njegovi gosti i zaposleni, sa svojim pričama, u jednom emotivno pregnantnom vremenu, o kojem se opet saznaje posredno (Portugalija je neutralna zemlja, ali je Evropa u ratu i gosti estorilskog hotela na različite načine trpe zbog tog rata, inače bi retko ko bio tu).
Poseban biser je omaž stilovima Andrića, Dučića, Crnjanskog, što nije lako; često se sreću pokušaji omaža ali retko su uspešni. Pritom nije napadno izvedeno - ko prepozna, to je još jedan nivo užitka, ko ne - nikom ništa, uživa u finoj prozi. Svakako je pozitivno uticala činjenica da je autor prevodio ove pisce na portugalski jezik - nekako je uspeo da im uđe u dušu.
4,5* zvezdice - još malo da se dotera stil, prodube likovi i radnja i biće 5 sa najvećim zadovoljstvom :)
Poseban biser je omaž stilovima Andrića, Dučića, Crnjanskog, što nije lako; često se sreću pokušaji omaža ali retko su uspešni. Pritom nije napadno izvedeno - ko prepozna, to je još jedan nivo užitka, ko ne - nikom ništa, uživa u finoj prozi. Svakako je pozitivno uticala činjenica da je autor prevodio ove pisce na portugalski jezik - nekako je uspeo da im uđe u dušu.
4,5* zvezdice - još malo da se dotera stil, prodube likovi i radnja i biće 5 sa najvećim zadovoljstvom :)
July 25, 2016
Beše to davno zakazano druženje. Zapravo, od trenutka kada je ugledala svetlost dana, dogovorili smo se, da ćemo se sresti, vrlo brzo, ali sam ja, bez ikakvih racionalnih objašnjenja to obećanje zaboravio, pomalo i ignorisao, dajući prednost nekim debljim, naizgled važnijim i težim štivima sa kojima se zapravo još mučim. A opet, sačekao sam trenutak znajući da će se namestiti, i dočekao ga prošle nedelje, gledajući kako da potrošim ostatak od crvene novčanice nakon kupovine 100g prvoklasne mlevene espreso kafe u jednom od novosadskih The Pub kafića, preko kojeg statira velika dosadna knjižara. Strašna kafa, savršena. Takva mi je misao uvek kad je uzimam, ali se sada na nju nastavila ona o tome kako je samo jedan grad na svetu u kom sam bio uspeo da na svakom mogućem mestu na koje sam seo, a sedeo sam tokom sedam dana boravka u različitim restoranima, bircuzima, muzejskim kafeima, uspeo da bez izuzetka posluži savršen espreso, ili belo vino takođe, samo jedan. A hotel u kom sam tad odseo nalazi se u mestu kojim je autor naslovio roman.
Estoril je letovalište niže Lisabona, jedno od malih i krasnih, ušuškanih mesta lepog imena, kad krenete vozom sa centralne stanice Kaš Du Šodr, samo se tako melodična imena ponavljaju na zvučniku koji najavljuje sledeći silazak, Alkantara, Belem, Kaškaiš...i tako sve redom. Estoril je nekada bio mondensko okupljalište svakojake elite, sa ogromnim kazinom u centru, a za vreme drugog velikog rata, bio je epicentar pristajanja i usputnih ostajanja prebogatih porodica koje su bežale od rata, i nadasve leglo svetske špijunske aktivnosti, čiji je glavni akter bio Duško Popov, fantastični dvostruki agent sa ovih prostora, o kojem se još uvek sramotno malo zna, koji je, sada je to sasvim jasno poslužio za stvaranje najčuvenijeg akcijskog filmskog specijala o Bondu, koji je zbog svojih zasluga u ratu odlikovanim ordenom britanske imperije. O njemu je ova knjiga, mada nikako samo o njemu.
O njemu ćete, ako se interesujete više i detaljnije saznati u različitim dokumentarcima na kablovskim kanalima, ili u istorijskoj literaturi, ili na raznim sajtovima, a ovde ćete tek omirisati neodoljivi mangupski šmek koji ga je krasio, shvatiti kako je i zašto uspeo da do kraja vara Nemce da je njihov čovek, kakav ga je vulkan emocija pokretao, kako je lud i nezaboravan život imao. Duško je samo glavna nit romana, pored kojeg je isprepletan čitav niz podjednako sjajno predstavljenih likova i životnih sudbina. Direktor hotela, Amerikanac u neutralnom Portugalu, lukav i sveden, logično sa vernim zamenikom, komplet posluga od kuvarske ekipe do vratara, glavni inspektor policijske uprave Estoril koji nadgleda taj mravinjak svetskih događaja , i ništa mu ne promiče. Ništa. Ni svrgnuti rumunski kralj koji je u čekanju izlazne vize sa ljubavnicom koju odistinski voli, a i ona njega. Ni ostareli dementni vladar i kompozitor koji priređuje koncert u sred tog haosa. Ni svetski šahovski šampion koji je u bekstvu od Sovjeta na kraju izdahnuo u hotelskoj sobi, koji zatvara priču. Niko i ništa ne promiče. Glavni inspektor je sjajan lik, pravi filmski. U pozadini su i naši kraljevi, pisci i umetnici, Dučić, Crnjanski... I povrh svega, od početka do kraja, tu je atipični klinac, na početku knjige desetogodišnjak, na kraju pet godina stariji, ljubopitljivi, preozbiljni starmali, koji je ostao bez roditelja. Klinac je za posebnu priču. A pored svih njih i uz njih, ovo je zapravo priča o hotelu u Estorilu, o zgradi koja je na specifičan način proživela ludačke godine bezumlja. Mikrokosmos. Izvrsno.
Jasno je već na prvi pogled da je bilo potrebno iščitavati silnu arhivsku građu da bi se likovi i priče koje su stvarno postojali naprave takvim kakve jesu, ali to ne opterećuje, niti toga možete biti svesti ukoliko ne znate mnogo toga na ovu temu. Ovo jeste i istorijski roman, svakako. A opet, pisan je bez ikakve želje za epskim dramtaizacijama, bez ikakvih nadahnutih opisa, bez potrebe da se velike teme kao što su veliki ratovi opisuju istim takvim tomovima. Samo jednostavno, svedeno i razumljivo pisanje, jasne asocijacije, krupno kadriranje. Samo priča koja teče u smutnim vremenima u savršeno lepoj zemlji.
Bilo je ovo davno zakazano i malo okasnelo druženje sa autorom čije sam pisanje upoznao još na B92 blogu dok je potonji bio veliki deo velikog medija, kojeg sam dodatno zavoleo u premijernoj zbirci priča, i koji je redak primerak autora čije profile na društvenim mrežama sa uživanjem pratim. I sve i da mi se Estoril nije ovoliko dopao, napisao bih mu sličnu epopeju, i zbog toga što mi je uvodnom pričom iz prve zbirke dočarao Alfamu tako da sam sve znao kad sam je prvi put video, i zato što je deleći ne samo navedeni o toj sopstvenoj knjizi, već još neke tekstove na mreži, blogu koji vodim obezbedio broj poseta kojeg višegodišnja statistika i dalje pamti kao rekordan. Dužan sam mu bio barem toliko.
A uživao sam. Baš. Brzopotezno, letnje, noćno, vruće čitanje je tako prijalo. Ovako izgledaju kul romani, kul pisaca. Baš ovako. Sa sve neobičnom naslovnicom, koja je zapravo jedna od neizrađenih fotografija sa Popovljevog fotoaparata. Nepoznati ljudi, koji pojma nisu mogli da imaju da će nekada I negde biti deo ovako dobre knjige.
Marko Gaic (https://bezimenaknjizevnazadruga.word...)
Estoril je letovalište niže Lisabona, jedno od malih i krasnih, ušuškanih mesta lepog imena, kad krenete vozom sa centralne stanice Kaš Du Šodr, samo se tako melodična imena ponavljaju na zvučniku koji najavljuje sledeći silazak, Alkantara, Belem, Kaškaiš...i tako sve redom. Estoril je nekada bio mondensko okupljalište svakojake elite, sa ogromnim kazinom u centru, a za vreme drugog velikog rata, bio je epicentar pristajanja i usputnih ostajanja prebogatih porodica koje su bežale od rata, i nadasve leglo svetske špijunske aktivnosti, čiji je glavni akter bio Duško Popov, fantastični dvostruki agent sa ovih prostora, o kojem se još uvek sramotno malo zna, koji je, sada je to sasvim jasno poslužio za stvaranje najčuvenijeg akcijskog filmskog specijala o Bondu, koji je zbog svojih zasluga u ratu odlikovanim ordenom britanske imperije. O njemu je ova knjiga, mada nikako samo o njemu.
O njemu ćete, ako se interesujete više i detaljnije saznati u različitim dokumentarcima na kablovskim kanalima, ili u istorijskoj literaturi, ili na raznim sajtovima, a ovde ćete tek omirisati neodoljivi mangupski šmek koji ga je krasio, shvatiti kako je i zašto uspeo da do kraja vara Nemce da je njihov čovek, kakav ga je vulkan emocija pokretao, kako je lud i nezaboravan život imao. Duško je samo glavna nit romana, pored kojeg je isprepletan čitav niz podjednako sjajno predstavljenih likova i životnih sudbina. Direktor hotela, Amerikanac u neutralnom Portugalu, lukav i sveden, logično sa vernim zamenikom, komplet posluga od kuvarske ekipe do vratara, glavni inspektor policijske uprave Estoril koji nadgleda taj mravinjak svetskih događaja , i ništa mu ne promiče. Ništa. Ni svrgnuti rumunski kralj koji je u čekanju izlazne vize sa ljubavnicom koju odistinski voli, a i ona njega. Ni ostareli dementni vladar i kompozitor koji priređuje koncert u sred tog haosa. Ni svetski šahovski šampion koji je u bekstvu od Sovjeta na kraju izdahnuo u hotelskoj sobi, koji zatvara priču. Niko i ništa ne promiče. Glavni inspektor je sjajan lik, pravi filmski. U pozadini su i naši kraljevi, pisci i umetnici, Dučić, Crnjanski... I povrh svega, od početka do kraja, tu je atipični klinac, na početku knjige desetogodišnjak, na kraju pet godina stariji, ljubopitljivi, preozbiljni starmali, koji je ostao bez roditelja. Klinac je za posebnu priču. A pored svih njih i uz njih, ovo je zapravo priča o hotelu u Estorilu, o zgradi koja je na specifičan način proživela ludačke godine bezumlja. Mikrokosmos. Izvrsno.
Jasno je već na prvi pogled da je bilo potrebno iščitavati silnu arhivsku građu da bi se likovi i priče koje su stvarno postojali naprave takvim kakve jesu, ali to ne opterećuje, niti toga možete biti svesti ukoliko ne znate mnogo toga na ovu temu. Ovo jeste i istorijski roman, svakako. A opet, pisan je bez ikakve želje za epskim dramtaizacijama, bez ikakvih nadahnutih opisa, bez potrebe da se velike teme kao što su veliki ratovi opisuju istim takvim tomovima. Samo jednostavno, svedeno i razumljivo pisanje, jasne asocijacije, krupno kadriranje. Samo priča koja teče u smutnim vremenima u savršeno lepoj zemlji.
Bilo je ovo davno zakazano i malo okasnelo druženje sa autorom čije sam pisanje upoznao još na B92 blogu dok je potonji bio veliki deo velikog medija, kojeg sam dodatno zavoleo u premijernoj zbirci priča, i koji je redak primerak autora čije profile na društvenim mrežama sa uživanjem pratim. I sve i da mi se Estoril nije ovoliko dopao, napisao bih mu sličnu epopeju, i zbog toga što mi je uvodnom pričom iz prve zbirke dočarao Alfamu tako da sam sve znao kad sam je prvi put video, i zato što je deleći ne samo navedeni o toj sopstvenoj knjizi, već još neke tekstove na mreži, blogu koji vodim obezbedio broj poseta kojeg višegodišnja statistika i dalje pamti kao rekordan. Dužan sam mu bio barem toliko.
A uživao sam. Baš. Brzopotezno, letnje, noćno, vruće čitanje je tako prijalo. Ovako izgledaju kul romani, kul pisaca. Baš ovako. Sa sve neobičnom naslovnicom, koja je zapravo jedna od neizrađenih fotografija sa Popovljevog fotoaparata. Nepoznati ljudi, koji pojma nisu mogli da imaju da će nekada I negde biti deo ovako dobre knjige.
Marko Gaic (https://bezimenaknjizevnazadruga.word...)
November 13, 2025
Leitura simpática. Correcta historicamente. Narrativa envolvente. Um retrato apurado em torno da II Guerra Mundial.
November 27, 2016
"Dejan Tiago-Stanković napisao je izvrstan, uzbudljiv roman-prvenac." Jeste da izdavači redovno hvale svoje autore, svakako i mnogo otvorenije nego što je ovo. Ali ovo je ipak zapisao Vladislav Bajac, i sam autor, koji ceni sebe i ne bi se tek tako razbacivao pohvalama.
Uz to, ovaj "vojni roman" (kako ga autor naziva, a koji to ustvari i nije) u zaplet uspeva da ubaci Duška Popova, Crnjanskog, Dučića, bivšeg rumunskog kralja i poljskog premijera, porodicu Bajloni, Sent-Egziperija, kao i gomilu drugih interesantnih likova - a da to ne ispadne jeftino.
Nije čudo što sam imao fina očekivanja od Estorila. I Stanković ih je ispunio. Ne samo da je tematika onako, po mom ukusu, već je i zapisana na uzbudljiv, a ponegde i lep način (osim upornog ponavljanja reči ''docnije"). Svoju priču temelji na istorijskim činjenicama, ali se ne libi biti duhovit, potpuno promeniti stil u nekim delovima ("omaž pesniku", prvo poglavlje o Crnjanskom, je potpuno drugačije od svega dotad), ili se obraćati čitaocu kad ovaj to ne očekuje ("Taman pomisli čovek da se priča bliži kraju, da je vreme da se konci raspliću i zapleti razrešavaju, kad ono, kad mu se najmanje nadate, iskrsne novi lik.")
Iako su poglavlja o Dušku "James Bondu" Popovu najuzbudljivija, nakon pročitanog Estorila, ipak bih rekao da on nije glavni lik. To je svakako hotel, ali i neki drugi živi likovi koje susrećemo imaju bar podjednaku važnost i ostaju u uspomeni.
Stanković je materijal izvrstno istražio i očigledno je Estoril u njemu nastajao godinama. Kako kažu "skoro svako ima u sebi jednu knjigu, a retko ko dve." Nadamo se da to ne važi za ovog autora, pošto bi mogao da ostavi dublji trag u našoj književnosti.
Uz to, ovaj "vojni roman" (kako ga autor naziva, a koji to ustvari i nije) u zaplet uspeva da ubaci Duška Popova, Crnjanskog, Dučića, bivšeg rumunskog kralja i poljskog premijera, porodicu Bajloni, Sent-Egziperija, kao i gomilu drugih interesantnih likova - a da to ne ispadne jeftino.
Nije čudo što sam imao fina očekivanja od Estorila. I Stanković ih je ispunio. Ne samo da je tematika onako, po mom ukusu, već je i zapisana na uzbudljiv, a ponegde i lep način (osim upornog ponavljanja reči ''docnije"). Svoju priču temelji na istorijskim činjenicama, ali se ne libi biti duhovit, potpuno promeniti stil u nekim delovima ("omaž pesniku", prvo poglavlje o Crnjanskom, je potpuno drugačije od svega dotad), ili se obraćati čitaocu kad ovaj to ne očekuje ("Taman pomisli čovek da se priča bliži kraju, da je vreme da se konci raspliću i zapleti razrešavaju, kad ono, kad mu se najmanje nadate, iskrsne novi lik.")
Iako su poglavlja o Dušku "James Bondu" Popovu najuzbudljivija, nakon pročitanog Estorila, ipak bih rekao da on nije glavni lik. To je svakako hotel, ali i neki drugi živi likovi koje susrećemo imaju bar podjednaku važnost i ostaju u uspomeni.
Stanković je materijal izvrstno istražio i očigledno je Estoril u njemu nastajao godinama. Kako kažu "skoro svako ima u sebi jednu knjigu, a retko ko dve." Nadamo se da to ne važi za ovog autora, pošto bi mogao da ostavi dublji trag u našoj književnosti.
November 29, 2017
"-Čudan je osećaj kad tuguješ jer osećaš da ćeš izgubiti nekoga ko nije tvoj."
Estoril je priča o ljudima odbeglim iz ratom zahvaćene Evope, koji svoju oazu nalaze u Portugalu, u gradiću nadomak Lisabona. U jednom hotelu sreću se kraljevi, bogataši, pisci, špijuni i njihove sudbine predstavljaju nit ovog divnog romana. Stanković gradi fikciju na bazi istorijskih tragova do kojih je uspeo doći, pri čemu su u prvom planu dečak koga će Saint-Exupéry videti kao svog malog princa i Dušan Popov, čovek na koga se Fleming ugledao pri kreiranju svog 007. Stil pisanja je lagan, pitak, knjiga se čita "sama od sebe", a autor nam kroz svakodnevne događaje krajnje neposredno iznosi velike životne istine.
Volim Portugal i rado mu se vraćam, a kako volim i knjige iz kojih mogu nešto novo da saznam Estoril je za mene bio pun pogodak. Naveo me je da tragam dalje, da tražim dodatne informacije o ljudima i događajima koji se u knjizi spominju. Autor na kraju daje muzičku podlogu za knjigu, i moja preporuka je da je pustite u pozadini tokom čitanja. Meni lično je naročito legao soundtrack iz filma Casablanca, a mislim da bi sve varijacije na temu išle podjednako dobro.
Dodatno: Za one koji čitaju španski, istom tematikom se bavi i knjiga "Estoril, los años dorados".
Estoril je priča o ljudima odbeglim iz ratom zahvaćene Evope, koji svoju oazu nalaze u Portugalu, u gradiću nadomak Lisabona. U jednom hotelu sreću se kraljevi, bogataši, pisci, špijuni i njihove sudbine predstavljaju nit ovog divnog romana. Stanković gradi fikciju na bazi istorijskih tragova do kojih je uspeo doći, pri čemu su u prvom planu dečak koga će Saint-Exupéry videti kao svog malog princa i Dušan Popov, čovek na koga se Fleming ugledao pri kreiranju svog 007. Stil pisanja je lagan, pitak, knjiga se čita "sama od sebe", a autor nam kroz svakodnevne događaje krajnje neposredno iznosi velike životne istine.
Volim Portugal i rado mu se vraćam, a kako volim i knjige iz kojih mogu nešto novo da saznam Estoril je za mene bio pun pogodak. Naveo me je da tragam dalje, da tražim dodatne informacije o ljudima i događajima koji se u knjizi spominju. Autor na kraju daje muzičku podlogu za knjigu, i moja preporuka je da je pustite u pozadini tokom čitanja. Meni lično je naročito legao soundtrack iz filma Casablanca, a mislim da bi sve varijacije na temu išle podjednako dobro.
Dodatno: Za one koji čitaju španski, istom tematikom se bavi i knjiga "Estoril, los años dorados".
April 30, 2024
This lovely novel is set in Estoril, Portugal, and particularly in a grand hotel located in Estoril, during WWII. As a neutral country, many different kinds of people fled to Portugal and both sides operated intelligence agents from Portugal. In a very entertaining way, the novel tells the stories of a number of guests of the hotel. We meet a precocious Jewish boy whose parents have sent him to Portugal promising (impossibly) that they will join him. We are entranced by a high living, playboy double agent who manages to work for and (generally) satisfy both the English and the Germans. We meet a number of Yugoslavians, including the real King Carol (abdicated and trying to figure out his next steps) and a famous poet. We watch as a Russian chess master plays chess with the precocious boy. The hotel employees are characters as well, including the hotel manager, the doorman and one of the cooks. Of course the local chief of security plays a part as does the censoring of the press. Although the subject matter could have been presented in a heavy, tragic form, it was not. To the contrary, the reader experiences the day to day pleasures and tribulations of the characters, who were portrayed in a very human, fallible way. I thoroughly enjoyed this novel.
September 20, 2020
Čitala sa zadovoljstvom i uz posebnu draž što u mislima preklapam sa slikama moje posete Lisabonu i okolini. Atmosfera - mehur vremena i prostora izolovan od ratnog haosa koji besni oko njega, iluzija sigurnosti koja u svakom trenutku može da nestane... Džejmsbondovske epizode sa Duškom Popovim, koje se smenjuju sa mnogo sumornijim pričama begunaca koji čekaju, a spas je neizvestan... Ima ih smešnih (OMG, scene u vili rumunskog kralja kao najludji vodvilj, naglas sam se smejala!), ima ih da ti srce slome. Divno podsećanje na Malog princa i jedna lepa mogućnost priče o inspiraciji za njega.
Šta ostaje - osećaj da dolazimo, odlazimo, prolazimo i jedni drugima dotičemo živote za dobro ili loše, a na kraju balade nismo ništa više od lista na vetru...
4,5 zaokruženo na gore!
Krećem na Zamalek i gledam da pronadjem i ostale Dejanove knjige.
Šta ostaje - osećaj da dolazimo, odlazimo, prolazimo i jedni drugima dotičemo živote za dobro ili loše, a na kraju balade nismo ništa više od lista na vetru...
4,5 zaokruženo na gore!
Krećem na Zamalek i gledam da pronadjem i ostale Dejanove knjige.
Read
April 23, 2021Ne može svako da bude pisac, definitivno.
January 25, 2024
Blago razočarana. Kao da nije pisala ista osoba ovu knjigu i roman Zamalek.
3 ⭐️ samo zbog povezivanja glavnog junaka sa elementima iz knjige Mali princ.
3 ⭐️ samo zbog povezivanja glavnog junaka sa elementima iz knjige Mali princ.
March 2, 2022
Skroz ok priča. DTS je bolji pripovedač nego pisac.
October 18, 2024
Ovo je prica donekle inspirisana istinitim dogadjajima, bazirana na liku Duska Popova po cijoj zivotnoj prici je nastao James Bond. Ipak, meni je to bio dosadniji deo knjige da citam o njegovim iskustvima. Najvise sam se radovala decaku Gabiju i dopao mi se stil pisanja Dejana Tiaga Stankovica, koji je deskriptivan, ali neopterecujuc. Citacu jos njegovih knjiga, ovo nisu negativne, vec pozitivne 3 zvezdice.
February 7, 2019
Šta je to Estoril i kako je to ovaj roman potpuno drugačiji od svega što ste čitali do sad? Radnja romana je smeštena u letovalištu Estoril, vrlo blizu Lisabona; tačnije u najluksuznijem hotelu Estorila za vreme Drugog svetskog rata – Palacio. Vrlo je teško odrediti ko je glavni lik u ovom romanu, jer je apsolutno svaki lik bitan za Estoril, i svaki od njih je u romanu dao svoj pečat hotelu Palacio. Ali ako moramo izabrati baš jedan, onda je to građevina, sam hotel – i to je ono što me podsetilo na Grand Budapest Hotel. Dok Drugi svetski rat besni u celoj Evropi, Portugal je taj koji je neutralan, i stoga najneverovatniji ljudi dolaze da odsedaju u ovaj hotel, kako iz političkih razloga, tako i zbog onih egzistencijalnih. Iz tog razloga, Palacio može da se posmatra kao poslednjim utočištem svih onih koji beže od horora rata, ali i neutralnom teritorijom svih najuticajnijih i najbogatijih ljudi Evrope u tom trenutku. Među gostima ovog ekskluzivnog hotela nalaze se kraljevi, tajni agenti (tu je i Dušan Popov – osoba koja je poslužila kao inspiracijaIanu Flemingu za Džejmsa Bonda), pisci, diplomate, milijarderi i milioneri. Kao jedina spona između svih likova je jevrejski dečak Gabi koji se nada ujedinjenju sa svojim roditeljima, i čiji se život prepliće sa životima svih poznatih i nepoznatih gostiju ovog hotela.
Iako nema konkretnu radnju koja ima svoj početak i kraj, roman Estoril je zaista poseban. On je pravi mozaik ljudskih sudbina, i kao celina daje tačan uvid u život i sudbine ljudi za vreme Drugog svetskog rata. Svako poglavlje drži pažnju čitaoca jer je proza Dejana Tiaga-Stankovića zaista veličanstvena. Koristeći istinite istorijske ličnosti kao što su već pomenuti Dušan Popov, ili npr Egziperi, Dejan zaista uvlači pisca da više sazna o svemu što ovaj roman prepričava. Iz tog razloga, ukoliko se odlučite za ovaj roman, imajte telefon pored sebe jer će verovatno biti potrebe da malo proguglate određene osobe kako biste saznali malo više o njima.
Iako roman obiluje slavnih i istinitim istorijskim ličnostima koji su do najsitnijih detalja proučeni i istraženi (svaka čast piscu na tome), pročitaćete o sudbinama izmišljenih likova, i upravo tu se vidi odlična moć pisca da oživi određeni lik. Ukoliko niste poznanik istorije nemoguće je odrediti koji je to lik istorijski a koji nije, i to je ono što čini ovaj roman veličanstvenim.
Neverovatno je kako je nekome sinula ideja da napiše ovakav roman. U jednom intervjuu za portal Glif, Dejan Tiago je objasnio kako je došao do ideje da napiše Estoril i šta ga je to inspirisalo, pokušao da natera čitaoce da čitaju i malo između redova jer je Egziperijev Mali princ zaista bitna figura za Estoril. Sve u svemu, moramo biti izuzetno ponosni na to što imamo ovakvog pisca i ovakav roman, iako, nažalost, nije na našem podneblju toliko popularan.
Iako u naslovu nosi reči ’’ratni roman’’, Estoril nije klasičan roman o tome koliko je života pokosio Drugi svetski rat. Ovo više predstavlja neku vrstu bekstejdža Drugog svetskog rata sačinjenog od mozaika različitih priča i sudbina. Svakako je preporuka za apsolutno sve koji vole kvalitetnu književnost i od romana ne traže samo uzbudljivu priču koja ima početak, klimaks i srećan kraj.
Iako nema konkretnu radnju koja ima svoj početak i kraj, roman Estoril je zaista poseban. On je pravi mozaik ljudskih sudbina, i kao celina daje tačan uvid u život i sudbine ljudi za vreme Drugog svetskog rata. Svako poglavlje drži pažnju čitaoca jer je proza Dejana Tiaga-Stankovića zaista veličanstvena. Koristeći istinite istorijske ličnosti kao što su već pomenuti Dušan Popov, ili npr Egziperi, Dejan zaista uvlači pisca da više sazna o svemu što ovaj roman prepričava. Iz tog razloga, ukoliko se odlučite za ovaj roman, imajte telefon pored sebe jer će verovatno biti potrebe da malo proguglate određene osobe kako biste saznali malo više o njima.
Iako roman obiluje slavnih i istinitim istorijskim ličnostima koji su do najsitnijih detalja proučeni i istraženi (svaka čast piscu na tome), pročitaćete o sudbinama izmišljenih likova, i upravo tu se vidi odlična moć pisca da oživi određeni lik. Ukoliko niste poznanik istorije nemoguće je odrediti koji je to lik istorijski a koji nije, i to je ono što čini ovaj roman veličanstvenim.
Neverovatno je kako je nekome sinula ideja da napiše ovakav roman. U jednom intervjuu za portal Glif, Dejan Tiago je objasnio kako je došao do ideje da napiše Estoril i šta ga je to inspirisalo, pokušao da natera čitaoce da čitaju i malo između redova jer je Egziperijev Mali princ zaista bitna figura za Estoril. Sve u svemu, moramo biti izuzetno ponosni na to što imamo ovakvog pisca i ovakav roman, iako, nažalost, nije na našem podneblju toliko popularan.
Iako u naslovu nosi reči ’’ratni roman’’, Estoril nije klasičan roman o tome koliko je života pokosio Drugi svetski rat. Ovo više predstavlja neku vrstu bekstejdža Drugog svetskog rata sačinjenog od mozaika različitih priča i sudbina. Svakako je preporuka za apsolutno sve koji vole kvalitetnu književnost i od romana ne traže samo uzbudljivu priču koja ima početak, klimaks i srećan kraj.
June 22, 2016
U romanu Estoril Dejana Tiaga Stankovića Amerikanac Blek, direktor hotela Palasio, i viši inspektor Kardozo, načelnik političke policije Portugala, jedan drugom čestitaju završetak Drugog svetskog rata i komentarišući Kertizov film prijateljski se slažu: da su sletevši iz Kazablanke u Lisabon Ilze i Viktor Laslo mogli da plate, i da je bilo mesta, možda bi na putu za Ameriku odseli baš u Palasiju. Kao što su mnogi pre, i posle njih to učinili.
Estoril, prvi roman Dejana Tiaga Stankovića, poznatog prevodioca sa portugalskog na srpski i srpskog na portugalski, autora zbirke priča Odakle sam bila, više nisam (Geopoetika, 2011), govori upravo o tome, o nesreći izbeglištva koja je u Evropi počela osvitom Drugog svetskog rata i trajala do kapitulacije Trećeg Rajha. Hiljade izbeglica slilo se u neutralni Portugal; cilj je bila Obala, odakle se po dobijanju dokumenata putovalo dalje. U elitnom letovalištu Estoril nadomak Lisabona zaustavljali su se pod lažnim imenima svi koji su sebi mogli da priušte luksuz, bogataši, pripadnici kraljevskih loza i slavni ljudi. A među njima, kako ratno vreme nalaže, muvali su se doušnici, žbirovi i agenti raznih obaveštajnih i kontraobaveštajnih službi.
I eto osnove kakvu pisac samo može da poželi za roman, ali na kojoj lako može i da se oklizne jer na njoj, kao uzori, već čvrsto stoje velika dela svetske umetnosti. Svestan i jednog i drugog, autor je napravio inteligentni ratni roman koristeći se raznovrsnim i razgranatim dokumentarnim materijalom koji je maštovitim ukrštanjem nadogradio. Igrajući se biografijama ljudi koji su postojali i koje je uzeo za svoje junake, a u čijim su životima u jednom trenutku Lisabon, Estoril i hotel Palasio igrali važnu ulogu, Tiago Stanković ih je rasklapao, sučeljavao neke njihove nejasnoće sa svojim slobodnim rešenjima, oživeo ih i uputio stazama novih života, stvarajući apokrifno svedočanstvo u kojem važnu ulogu igraju citati i parafraze delova romana, putopisa, uspomena, filmskih scena, muzike, fotografija. Uvođenjem Sveznajućeg pripovedača koji pomno motri autora, junake i čitaoce, i opušteno saopštava svoje misli, pisac je ovu postmodernističku priču, vešto upakovanu u okvire realizma, učinio dopadljivijom i omekšao suštinski tragičnu sliku ratnog vihora i unesrećenih života.
U Estorilu su se našli, kako autor kaže, probrani među prognanima, ukupno par hiljada od dva miliona, koliko se računa da ih je tada lutalo Evropom. Tako u ovom romanu borave desetogodišnji dečak Gavriel, Gabi, Jevrejin čiji su roditelji ostali na granici; Habzburzi, Rotšildi, inkognito; Jan Paderevski, slavni poljski pijanista, kompozitor i političar; rumunski kralj Karol sa nevenčanom ženom Elenom, Antoan de Sent Egziperi, Jovan Dučić, Miloš Crnjanski i brojni visoki diplomatski službenici okupirane Kraljevine Jugoslavije; šahista Aljehin, porodica Bajloni; Dušan Popov, bogati srpski plejboj i čuveni dvostruki špijun koji je radio za MI6 i Abver, zaslužan za prevaru Nemačke u vezi sa mestom iskrcavanja saveznika 1944. i, po njegovoj priči, dojavu da će Japanci bombardovati Perl Harbur. U nju, na žalost, niko nije poverovao, a najviše ju je ismejao Edgar Huver, tadašnji direktor američke FBI.
To što je od navedenih velikana jedini Sent Egziperi pod znakom pitanja kao posetilac Estorila najmanje je važno, jer se saharski pesak u Tiago Stankovićevom romanu sasvim prirodno pretvara u pesak estorilske Obale, a mali Gabi, usamljeni izbeglica iz Antverpena, i njegovo kučence Fenek, u Malog princa i njegovu pripitomljenu saharsku lisicu. Zašto bi to samom romanu Estoril smetalo više od lozinke gospođica Manipenikojom se u priči o obaveštajcu Dušanu Popovu ovaj dvostruki špijun, što je Ijanu Flemingu poslužio za lik Džemsa Bonda, obraća svojoj engleskoj vezi u Lisabonu?
Smetnje nema, naprotiv, sve ovo što se našlo u zamci vremena Drugog svetskog rata ima svoju svrhu u delu Dejana Tiago Stankovića. Ukrštanje pravog života i života u fikciji ume ponekada, As Time Goes By, da stvori čarobnu formulu: zato je čist književni bonus kad se pisac služi Embahadama Crnjanskog, Andrićevim Portugal, zelena zemlja ili Saramagovim Sedam Sunaca i Sedam Mesečina. Jer, nije li Crnjanski svoj Lament nad Beogradom sanjao upravo tu, u Lišbua, Ližbua i Ešturilu, kako je umeo da zove Lisabon i Esturil, iako će poemu napisati tek 1956, kad je već u Londonu? I zar je važno što je Gabi, izvukavši remi u šahu sa Aljehinom, za potrebe romana Estoril, igrao čuvenog Aljehinovog učenika Artura Pomara Salamanku kome je kao dvanaestogodišnjaku to pošlo za rukom? Ili što je već ostareli Paderevski, baš kao u stvarnosti u Njujorku, u romanu odbio da nastavi koncert u dvorani Grand kazina Estoril jer je u svojoj demenciji umislio da je koncert već završio?
Ovim vrtlogom istine i fikcije Dejan Tiago Stanković stvorio je dinamično delo u kojem čitalac prati čas uzbudljivu kontraobaveštajnu aktivnost Dušana Popova, čas razgovore Sent Egziperija sa malim Gabijem, čas Gabijeve rasprave o podaništvu sa eks-rumunskim kraljem, baš kao u Malom princu, a da ne spominjemo Kazablanka sindrom u odnosu direktora hotela Palasija i policajca Kardoza, zaduženog da prati sve što se zbiva i lovi neprijateljske elemente. U svemu tome se na fonu širem od estorilskog zaleđa učitava istorija Evrope i sveta a posebno njen deo koji govori o raspadu Kraljevine Jugoslavije, bombama nad Beogradom, sudbini Srba u NDH i izbeglicama iz tog pakla.
Svaki od likova u romanu skiciran je osnovnim karakternim crtama, stvarnim ili fiktivnim, a kako nijedan od njih u klasičnom smislu nije glavni tako preterano i ne smeta piščevo neudubljivanje u njihovu razradu, jer se u njima sleglo taman sve najvažnije za čvrstu priču. Njenoj privlačnosti veliki doprinos daju negovani stil i jezik: Estoril je utonuo u ono vreme, govor mu je čas ceremonijalan, uparađen kako priliči visokoj klasi, čas frajerski, mangupski, sa obaveznom dozom psovki, a čas narodni, mek kô duša, priprosti, kako dolikuje osoblju što bogate služi. I pored nesreće koja izbija iz svakog međuretka, ovo delo se romantičnosti ne odriče, ali patetiku ne priznaje. Nju razbijaju duhoviti komentari, anegdotice, objašnjenja, dosetke i ležernost kazivanja kako likova, tako Sveznajućeg pripovedača. Zato se, u stilu Tiago Stankovićevog romana, poslužimo parafrazom: Estoril može biti početak jednog uspešnog proznog puta.
Andjelka Cvijic, Danas
Estoril, prvi roman Dejana Tiaga Stankovića, poznatog prevodioca sa portugalskog na srpski i srpskog na portugalski, autora zbirke priča Odakle sam bila, više nisam (Geopoetika, 2011), govori upravo o tome, o nesreći izbeglištva koja je u Evropi počela osvitom Drugog svetskog rata i trajala do kapitulacije Trećeg Rajha. Hiljade izbeglica slilo se u neutralni Portugal; cilj je bila Obala, odakle se po dobijanju dokumenata putovalo dalje. U elitnom letovalištu Estoril nadomak Lisabona zaustavljali su se pod lažnim imenima svi koji su sebi mogli da priušte luksuz, bogataši, pripadnici kraljevskih loza i slavni ljudi. A među njima, kako ratno vreme nalaže, muvali su se doušnici, žbirovi i agenti raznih obaveštajnih i kontraobaveštajnih službi.
I eto osnove kakvu pisac samo može da poželi za roman, ali na kojoj lako može i da se oklizne jer na njoj, kao uzori, već čvrsto stoje velika dela svetske umetnosti. Svestan i jednog i drugog, autor je napravio inteligentni ratni roman koristeći se raznovrsnim i razgranatim dokumentarnim materijalom koji je maštovitim ukrštanjem nadogradio. Igrajući se biografijama ljudi koji su postojali i koje je uzeo za svoje junake, a u čijim su životima u jednom trenutku Lisabon, Estoril i hotel Palasio igrali važnu ulogu, Tiago Stanković ih je rasklapao, sučeljavao neke njihove nejasnoće sa svojim slobodnim rešenjima, oživeo ih i uputio stazama novih života, stvarajući apokrifno svedočanstvo u kojem važnu ulogu igraju citati i parafraze delova romana, putopisa, uspomena, filmskih scena, muzike, fotografija. Uvođenjem Sveznajućeg pripovedača koji pomno motri autora, junake i čitaoce, i opušteno saopštava svoje misli, pisac je ovu postmodernističku priču, vešto upakovanu u okvire realizma, učinio dopadljivijom i omekšao suštinski tragičnu sliku ratnog vihora i unesrećenih života.
U Estorilu su se našli, kako autor kaže, probrani među prognanima, ukupno par hiljada od dva miliona, koliko se računa da ih je tada lutalo Evropom. Tako u ovom romanu borave desetogodišnji dečak Gavriel, Gabi, Jevrejin čiji su roditelji ostali na granici; Habzburzi, Rotšildi, inkognito; Jan Paderevski, slavni poljski pijanista, kompozitor i političar; rumunski kralj Karol sa nevenčanom ženom Elenom, Antoan de Sent Egziperi, Jovan Dučić, Miloš Crnjanski i brojni visoki diplomatski službenici okupirane Kraljevine Jugoslavije; šahista Aljehin, porodica Bajloni; Dušan Popov, bogati srpski plejboj i čuveni dvostruki špijun koji je radio za MI6 i Abver, zaslužan za prevaru Nemačke u vezi sa mestom iskrcavanja saveznika 1944. i, po njegovoj priči, dojavu da će Japanci bombardovati Perl Harbur. U nju, na žalost, niko nije poverovao, a najviše ju je ismejao Edgar Huver, tadašnji direktor američke FBI.
To što je od navedenih velikana jedini Sent Egziperi pod znakom pitanja kao posetilac Estorila najmanje je važno, jer se saharski pesak u Tiago Stankovićevom romanu sasvim prirodno pretvara u pesak estorilske Obale, a mali Gabi, usamljeni izbeglica iz Antverpena, i njegovo kučence Fenek, u Malog princa i njegovu pripitomljenu saharsku lisicu. Zašto bi to samom romanu Estoril smetalo više od lozinke gospođica Manipenikojom se u priči o obaveštajcu Dušanu Popovu ovaj dvostruki špijun, što je Ijanu Flemingu poslužio za lik Džemsa Bonda, obraća svojoj engleskoj vezi u Lisabonu?
Smetnje nema, naprotiv, sve ovo što se našlo u zamci vremena Drugog svetskog rata ima svoju svrhu u delu Dejana Tiago Stankovića. Ukrštanje pravog života i života u fikciji ume ponekada, As Time Goes By, da stvori čarobnu formulu: zato je čist književni bonus kad se pisac služi Embahadama Crnjanskog, Andrićevim Portugal, zelena zemlja ili Saramagovim Sedam Sunaca i Sedam Mesečina. Jer, nije li Crnjanski svoj Lament nad Beogradom sanjao upravo tu, u Lišbua, Ližbua i Ešturilu, kako je umeo da zove Lisabon i Esturil, iako će poemu napisati tek 1956, kad je već u Londonu? I zar je važno što je Gabi, izvukavši remi u šahu sa Aljehinom, za potrebe romana Estoril, igrao čuvenog Aljehinovog učenika Artura Pomara Salamanku kome je kao dvanaestogodišnjaku to pošlo za rukom? Ili što je već ostareli Paderevski, baš kao u stvarnosti u Njujorku, u romanu odbio da nastavi koncert u dvorani Grand kazina Estoril jer je u svojoj demenciji umislio da je koncert već završio?
Ovim vrtlogom istine i fikcije Dejan Tiago Stanković stvorio je dinamično delo u kojem čitalac prati čas uzbudljivu kontraobaveštajnu aktivnost Dušana Popova, čas razgovore Sent Egziperija sa malim Gabijem, čas Gabijeve rasprave o podaništvu sa eks-rumunskim kraljem, baš kao u Malom princu, a da ne spominjemo Kazablanka sindrom u odnosu direktora hotela Palasija i policajca Kardoza, zaduženog da prati sve što se zbiva i lovi neprijateljske elemente. U svemu tome se na fonu širem od estorilskog zaleđa učitava istorija Evrope i sveta a posebno njen deo koji govori o raspadu Kraljevine Jugoslavije, bombama nad Beogradom, sudbini Srba u NDH i izbeglicama iz tog pakla.
Svaki od likova u romanu skiciran je osnovnim karakternim crtama, stvarnim ili fiktivnim, a kako nijedan od njih u klasičnom smislu nije glavni tako preterano i ne smeta piščevo neudubljivanje u njihovu razradu, jer se u njima sleglo taman sve najvažnije za čvrstu priču. Njenoj privlačnosti veliki doprinos daju negovani stil i jezik: Estoril je utonuo u ono vreme, govor mu je čas ceremonijalan, uparađen kako priliči visokoj klasi, čas frajerski, mangupski, sa obaveznom dozom psovki, a čas narodni, mek kô duša, priprosti, kako dolikuje osoblju što bogate služi. I pored nesreće koja izbija iz svakog međuretka, ovo delo se romantičnosti ne odriče, ali patetiku ne priznaje. Nju razbijaju duhoviti komentari, anegdotice, objašnjenja, dosetke i ležernost kazivanja kako likova, tako Sveznajućeg pripovedača. Zato se, u stilu Tiago Stankovićevog romana, poslužimo parafrazom: Estoril može biti početak jednog uspešnog proznog puta.
Andjelka Cvijic, Danas
February 2, 2023
Portugal remains neutral in World War II - supposedly, anyway - and as a consequence, its capital Lisbon becomes a hotbed of espionage throughout the war years. A range of colourful figures pass through the doors of the Hotel Palácio Estoril, from spies to poets, ex-monarchs and a grandmaster of chess. Equally colourful is the staff of the hotel, and the lone Jewish boy who has found refuge there, sent ahead by parents who never follow.
Wartime Lisbon makes for a fascinating setting, and this book, infusing its tales of espionage and refugees with a warmth and humour, proved a thoroughly enjoyable read.
Wartime Lisbon makes for a fascinating setting, and this book, infusing its tales of espionage and refugees with a warmth and humour, proved a thoroughly enjoyable read.
March 15, 2018
My interest in this book turned out to lie in the real people and events that prompted the author’s fictionalised account. I hadn’t appreciated the fascinating time and place that was Estoril during WWII and I calculate that I spent at least as much time following his leads across the internet as I did actually turning the pages of his novel. I found the ways he linked the characters (usually through the young Jewish boy, Gaby, travelling alone and always receptive to new friends) a little clunky sometimes but that is only a very minor niggle in an overall enjoyable read. I particularly appreciated being reminded of ‘The Little Prince’ and was much taken with the author’s portrayal of Antoine de Saint-Exupery - certainly my favourite of the visitors to Estoril presented here. All that remains for me now to complete the experience is to book a room at the Palacio Estoril to see how it compares with the vision in my mind’s eye - I understand it is little changed from its heyday in the 1940s.
With thanks to Head of Zeus via NetGalley for the opportunity of an ARC.
With thanks to Head of Zeus via NetGalley for the opportunity of an ARC.
August 1, 2018
Thrilling and enjoyable read. Set in WW2 Portugal, Estoril brings together an array of interesting historical figures, including chess grandmaster Alexander Alekhine, king Carol, Ian Fleming and his presumed James Bond inspiration, Dusko Popov, Antoine de Saint-Exupéry and many more.
What I loved most was how you could sense the tension of the war and follow its coming to an end through seemingly mundane dialogues. Even though Estoril was in neutral Portugal, it was not entirely secluded from world affairs.
This is one of those books that anyone can enjoy, but the experience becomes richer with every single reference, historical or cultural, that you have previously read about.
What I loved most was how you could sense the tension of the war and follow its coming to an end through seemingly mundane dialogues. Even though Estoril was in neutral Portugal, it was not entirely secluded from world affairs.
This is one of those books that anyone can enjoy, but the experience becomes richer with every single reference, historical or cultural, that you have previously read about.
November 15, 2019
„Ещорил” е виртуозно съчетание на военен роман, комедия, шпионска история и завладяващо историческо разследване, високо оценено от историци, критика, читатели и медии! Превод: Жела Георгиева.
Нишката на разказа ни пренася в Португалия, в разгара на Втората световна война, където се стичат хора от различни националности, търсещи закрила и сигурност, някои в очакване да отплават отвъд океана, далеч от дългата ръка на Хитлер. В хотел „Паласио“ в Ещорил намират подслон височайши особи, дипломати, политици, интелектуалци, шпиони… Под строгия взор на португалската тайна полиция тук отсядат бившият румънски крал Карол II и любовницата му Елена Лупеску, полският пианист Игнаци Ян Падеревски, бежанци от Балканите, руският гросмайстор Александър Алехин, британският агент Ян Флеминг, френският писател Антоан дьо Сент-Екзюпери, харизматичният бонвиван и ловък разузнавач Душан Попов, прототип на Джеймс Бонд, и едно еврейче, озовало се самò сред това пъстро людско множество, малък принц, запленил своя създател. На фона на горещите новини от фронта авторът умело преплита разнолики съдби, тежнения и амбиции в роман за изгнаничеството, лоялността, риска, страха и оцеляването, в който мирно съжителстват сериозното и комичното, голямата световна история и малките човешки светове.
Деян Тиаго-Станкович е уважаван писател и преводач, роден през 1965 г. в Белград. От 1996 г. живее в Лисабон. Негово дело са първите преводи на Жозе Сарамаго на сръбски и на Иво Андрич на португалски. За „Ещорил“ (2015), високо оценен от историци, критика, читатели и медии, получава отличието „Бранко Чопич“ на Сръбската академия на науките и изкуствата, Британската награда за най-добър исторически роман (2018) и номинация за Международната дъблинска литературна награда.
Нишката на разказа ни пренася в Португалия, в разгара на Втората световна война, където се стичат хора от различни националности, търсещи закрила и сигурност, някои в очакване да отплават отвъд океана, далеч от дългата ръка на Хитлер. В хотел „Паласио“ в Ещорил намират подслон височайши особи, дипломати, политици, интелектуалци, шпиони… Под строгия взор на португалската тайна полиция тук отсядат бившият румънски крал Карол II и любовницата му Елена Лупеску, полският пианист Игнаци Ян Падеревски, бежанци от Балканите, руският гросмайстор Александър Алехин, британският агент Ян Флеминг, френският писател Антоан дьо Сент-Екзюпери, харизматичният бонвиван и ловък разузнавач Душан Попов, прототип на Джеймс Бонд, и едно еврейче, озовало се самò сред това пъстро людско множество, малък принц, запленил своя създател. На фона на горещите новини от фронта авторът умело преплита разнолики съдби, тежнения и амбиции в роман за изгнаничеството, лоялността, риска, страха и оцеляването, в който мирно съжителстват сериозното и комичното, голямата световна история и малките човешки светове.
Деян Тиаго-Станкович е уважаван писател и преводач, роден през 1965 г. в Белград. От 1996 г. живее в Лисабон. Негово дело са първите преводи на Жозе Сарамаго на сръбски и на Иво Андрич на португалски. За „Ещорил“ (2015), високо оценен от историци, критика, читатели и медии, получава отличието „Бранко Чопич“ на Сръбската академия на науките и изкуствата, Британската награда за най-добър исторически роман (2018) и номинация за Международната дъблинска литературна награда.
October 16, 2020
Сарамага није потребно представљати, он то сам чини својим делима сасвим добро, али да би текст и на неком другом језику, од оног на коме је књига писана, био квалитетан, потребан је, између осталих, и добар преводилац. Дејан је неке од најцењенијих књига португалског нобеловца превео на српски језик, а у супротном смеру превео је и неке од најквалитетнијих књига српских писаца. Међутим, тај преводилачки рад и дружење са елитом списатељског заната носи са собом и ризик да се пожели да се напише нешто своје, да се своје мисли поделе са другим људима у форми књиге. И појавио се Есторил, као нешто ново, занимљиво и квалитетно у нашој и португалској књижевности, где је књига уврштена у лектиру (исправите ме ако сам дошао до лошег податка). Есторил је име туристичког градића у Португалу на обалама атлантског океана, али и име хотела као места сусрета јунака ове књиге.
„- Како си рекао да тачно каже?
- Човек само срцем добро види. Суштина је очима невидљива-поновио је дечак.
- Аха, значи Човек само срцем добро види. Суштина је очима невидљива... ја бих рекао, овако од ока, да је хтео да каже да ми мушкарци, нисмо баш особито паметни. Ми само гледамо каква је која женска, јел' јој лепо лице, какве сисе има, какво тело... Капираш? А у ствари суштина се не види очима. Може бити најбоља риба на свету, ако се не капирате, бадава ти.
- Добро- рече дете равнодушно. Објашњење му није било уверљиво. На крају, како можеш да тражиш да ти тумачи књижевност човек који ништа не чита.“
Користећи се историјским документима, штампом епохе о којој је писао, хотелским листама и другим историјски валидним документима аутор је написао књигу са историјским јунацима, који нам говоре о историсјким догађајима. Поред те историјске подлоге у циљу пријемчивости дела аутор се послужио и сопственом имагинацијом, али и интернет сајтовима о теоријама завере, разним историјски несигурним документима и трач новинама, колико сам разумео, тог времена. Ово је књига о другом рату, али јурњаве војника са маузерима у рукама и бацања кашикара овде нема. Овде се рат води из друге перспективе, а јунаци су Јан Флеминг са својим 007 моделом у виду шпијуна Душка Поповића, Црњански, Дучић, породица Бајлони, Егзипери, румунски краљ Карло са својом конкубином, шаховски велемајстор Аљехин и Егзипери са малим принцом у виду дечака Гавријела, званог Габи и наравно хотел Есторил са казином истоветног имена.
Хотел Есторил представља уточиште за бројне од рата преплашене људе, који се у њему задржавају са циљем одласка на сигурно тло Америке. Португалија тог времена представљала је попут Швајцарске и Шведске неутралну територију на коју се ипак могло ући само уз поседовање улазне визе, као и доказа о поседовању новчаних средстава. Само срећници могли су се докопати тла те оазе мира у тадашњем свету. Ипак и на тој оази мира рат се водио, али путем шпијунских игара. Есторил је био дом шпијуна, контрашпијуна, тајних шаховских пијуна, застрашених, престрашених, прогоњених, оних који су рат водили другачијим оружјем. У тој гомили несрећног, али ипак много срећнијег света, нашао се и један радознали дечак. Гавријел је серафим ове књиге, мали принц који је дошао са циљем пријатељства на ову нашу планету,он са собом носи смешно одело, торбу пуну новца и кесицу дијаманата, његов дом убрзо постаје хотел, а родитељи ће ускоро доћи. Пријатељства са хотелским радницима изградио је лако, Велики човек му је ухватио пса, причао о пустињи и усамљеном астероиду. Радознао дечак представљао је глас разума за све, необично зрео делио је савете, указивао на грешке, позајмљивао новац, свима па и Душку Поповићу. Шмекер са београдских улица, фатални заводник, елегантни господин, хладнокрвни шпијун и убиствени контрашпијун, онај који не одаје изворе и затире трагове попут вештог индијанског трагача, Иван и Трицикл. Забавним речником кроз Душкове разговоре аутор нам презентује ужасе једног тренутка у коме се само они мудри и одважни могу одржати, али и они који су имали могућности и средстава да се у тим периодима рата склоне на сигурну територију. На духовит начин описан је страх од рата, рат посредством новина и шпијуна, али и ужаси савезничког бомбардовања, национализације ониима који су имали више него други и страха од постратовске освете. Влада у избеглиштву са амбасадором у лику импозантног Дучића, прелазак Црњанског преко Португала у Лондон, вештина лагања и хладнокрвности једног шмекера опасних намера, настанак агента 007 и малог принца, одлазак Аљехина и страх од освете једног краља, од комуниста, од оних који су се дочекали своје време. И Габи, који чека своје родитеље и чекајући одраста у пријатеља који зна разлику између лисице и пса, зна да чува своје хотелске пријатеље попут ретке руже на некој тамо планети или магичног дијаманта брушеног од руке свога оца.
„Пуно ти хвала на књизи. Прочитао сам је једно два пута, а не неке делове и више. Највише ми се допало што на малој планети има много залазака сунца и слика бое са слоном у стомаку. Најмање ми се допао крај. Било би много лепше када би се принц вратио на своју планету и када би тамо имао маму и тату, да не буде баш сасвим сам. Ето. Тражио си искрено мишљење, немој сад да се увредиш.“
„- Како си рекао да тачно каже?
- Човек само срцем добро види. Суштина је очима невидљива-поновио је дечак.
- Аха, значи Човек само срцем добро види. Суштина је очима невидљива... ја бих рекао, овако од ока, да је хтео да каже да ми мушкарци, нисмо баш особито паметни. Ми само гледамо каква је која женска, јел' јој лепо лице, какве сисе има, какво тело... Капираш? А у ствари суштина се не види очима. Може бити најбоља риба на свету, ако се не капирате, бадава ти.
- Добро- рече дете равнодушно. Објашњење му није било уверљиво. На крају, како можеш да тражиш да ти тумачи књижевност човек који ништа не чита.“
Користећи се историјским документима, штампом епохе о којој је писао, хотелским листама и другим историјски валидним документима аутор је написао књигу са историјским јунацима, који нам говоре о историсјким догађајима. Поред те историјске подлоге у циљу пријемчивости дела аутор се послужио и сопственом имагинацијом, али и интернет сајтовима о теоријама завере, разним историјски несигурним документима и трач новинама, колико сам разумео, тог времена. Ово је књига о другом рату, али јурњаве војника са маузерима у рукама и бацања кашикара овде нема. Овде се рат води из друге перспективе, а јунаци су Јан Флеминг са својим 007 моделом у виду шпијуна Душка Поповића, Црњански, Дучић, породица Бајлони, Егзипери, румунски краљ Карло са својом конкубином, шаховски велемајстор Аљехин и Егзипери са малим принцом у виду дечака Гавријела, званог Габи и наравно хотел Есторил са казином истоветног имена.
Хотел Есторил представља уточиште за бројне од рата преплашене људе, који се у њему задржавају са циљем одласка на сигурно тло Америке. Португалија тог времена представљала је попут Швајцарске и Шведске неутралну територију на коју се ипак могло ући само уз поседовање улазне визе, као и доказа о поседовању новчаних средстава. Само срећници могли су се докопати тла те оазе мира у тадашњем свету. Ипак и на тој оази мира рат се водио, али путем шпијунских игара. Есторил је био дом шпијуна, контрашпијуна, тајних шаховских пијуна, застрашених, престрашених, прогоњених, оних који су рат водили другачијим оружјем. У тој гомили несрећног, али ипак много срећнијег света, нашао се и један радознали дечак. Гавријел је серафим ове књиге, мали принц који је дошао са циљем пријатељства на ову нашу планету,он са собом носи смешно одело, торбу пуну новца и кесицу дијаманата, његов дом убрзо постаје хотел, а родитељи ће ускоро доћи. Пријатељства са хотелским радницима изградио је лако, Велики човек му је ухватио пса, причао о пустињи и усамљеном астероиду. Радознао дечак представљао је глас разума за све, необично зрео делио је савете, указивао на грешке, позајмљивао новац, свима па и Душку Поповићу. Шмекер са београдских улица, фатални заводник, елегантни господин, хладнокрвни шпијун и убиствени контрашпијун, онај који не одаје изворе и затире трагове попут вештог индијанског трагача, Иван и Трицикл. Забавним речником кроз Душкове разговоре аутор нам презентује ужасе једног тренутка у коме се само они мудри и одважни могу одржати, али и они који су имали могућности и средстава да се у тим периодима рата склоне на сигурну територију. На духовит начин описан је страх од рата, рат посредством новина и шпијуна, али и ужаси савезничког бомбардовања, национализације ониима који су имали више него други и страха од постратовске освете. Влада у избеглиштву са амбасадором у лику импозантног Дучића, прелазак Црњанског преко Португала у Лондон, вештина лагања и хладнокрвности једног шмекера опасних намера, настанак агента 007 и малог принца, одлазак Аљехина и страх од освете једног краља, од комуниста, од оних који су се дочекали своје време. И Габи, који чека своје родитеље и чекајући одраста у пријатеља који зна разлику између лисице и пса, зна да чува своје хотелске пријатеље попут ретке руже на некој тамо планети или магичног дијаманта брушеног од руке свога оца.
„Пуно ти хвала на књизи. Прочитао сам је једно два пута, а не неке делове и више. Највише ми се допало што на малој планети има много залазака сунца и слика бое са слоном у стомаку. Најмање ми се допао крај. Било би много лепше када би се принц вратио на своју планету и када би тамо имао маму и тату, да не буде баш сасвим сам. Ето. Тражио си искрено мишљење, немој сад да се увредиш.“
July 1, 2018
The story begins on July 26th, 1940 in ESTORIL, Portugal. Luxury Hotel Palacio is the main character of this war novel and the secrets that are kept between its walls about that “golden age of Riviera” when the refugees from the war thorn Europe flooded Lisbon and the Coast.
Every room has it’s own story and characters are true or imaginary, like in most of the spy-fiction novels. They all live intensely in the atmosphere of hope and despair “like it’s soon the end of the world”...and among them is a “golden boy”, very peculiar and “sympathetic child, “as if he had fallen from another planet”. The child is Gavriel, Little Price... “the hope” !
“A man only sees with his heart well, the essence is invisible to his eyes “....
I certainly recommend the novel.
Every room has it’s own story and characters are true or imaginary, like in most of the spy-fiction novels. They all live intensely in the atmosphere of hope and despair “like it’s soon the end of the world”...and among them is a “golden boy”, very peculiar and “sympathetic child, “as if he had fallen from another planet”. The child is Gavriel, Little Price... “the hope” !
“A man only sees with his heart well, the essence is invisible to his eyes “....
I certainly recommend the novel.
January 11, 2023
Počela sam sa čitanjem još prošle godine i zaglavila se. Nije bilo toliko do štiva koliko do moje koncentracije. Tako zastadoh negde na polovini. Nedavno stiže vest o smrti autora. Rastužih se i još jednom pomislih o našim planovima a retko razmišljamo kako lako nas smrt može zaskočiti.
Rat promeni tu perspektivu jer je smrt izvesnija a okolnosti i ljudi na koje se neko oslanja lako nestanu. "Palasio" hotel u Estorilu pružao je predah od takvih promena, šansu za planiranje novog početka ali i prostor za ratne igre van fronta (i očiju javnosti).
Maštovito štivo, sa istorijskom podlogom, tako slikovito da portugalsko sunce greje od prve do poslednje stranice; zanimljivi likovi, prikazani kao ljudi ne kao heroji, što ne umanjuje ni njihova dela ni njihove talente.
Rat promeni tu perspektivu jer je smrt izvesnija a okolnosti i ljudi na koje se neko oslanja lako nestanu. "Palasio" hotel u Estorilu pružao je predah od takvih promena, šansu za planiranje novog početka ali i prostor za ratne igre van fronta (i očiju javnosti).
Maštovito štivo, sa istorijskom podlogom, tako slikovito da portugalsko sunce greje od prve do poslednje stranice; zanimljivi likovi, prikazani kao ljudi ne kao heroji, što ne umanjuje ni njihova dela ni njihove talente.
March 5, 2023
Čitajući ovu knjigu sve vreme sam imala jednu misao: "Koliko je lepa ova knjiga".
Posebno mi je bila impresivna Stankovićeva sposobnost da kroz dijaloge uspe da prenese različite emocije i da pokaže karaktere likova, bez da to bude previše izraženo ili patetično.
Ovo je knjiga koja će vas držati zainteresovanim do samog kraja i koju preporučujem svima koji traže dobru knjigu o drugom svetskom ratu, ali iz perspektive "običnih ljudi". Ovo je knjiga koju čitate i ne želite da dođe njen kraj.
Posebno mi je bila impresivna Stankovićeva sposobnost da kroz dijaloge uspe da prenese različite emocije i da pokaže karaktere likova, bez da to bude previše izraženo ili patetično.
Ovo je knjiga koja će vas držati zainteresovanim do samog kraja i koju preporučujem svima koji traže dobru knjigu o drugom svetskom ratu, ali iz perspektive "običnih ljudi". Ovo je knjiga koju čitate i ne želite da dođe njen kraj.
September 30, 2025
4.5
Dejan Tijago Stanković u romanu Estoril uspeo je da napravi nesvakidašnji spoj - lakoću pripovedanja i bogatstvo istorijskih činjenica. Radnja, smeštena u mondenski portugalski gradić tokom Drugog svetskog rata, daje čitaocu priliku da istovremeno prati uzbudljive zaplete i da se kreće kroz jednu od najdramatičnijih epoha evropske istorije.
Posebno upečatljiv je lik Duška Popova, britanskog dvostrukog agenta i jednog od najpoznatijih špijuna 20. veka, koji je u romanu predstavljen ne samo kao obaveštajac, već i kao čovek od krvi i mesa - šarmantan, inteligentan i često razapet između dužnosti i ličnih strasti. Tijago ga smešta u širi istorijski okvir, pa se čitalac gotovo neprimetno upoznaje sa mrežom intriga i likovima koji su zaista oblikovali tok rata.
Autor u romanu ne gradi samo priču o jednom čoveku, već nas uvodi u mozaik stvarnih događaja i ličnosti. Estoril, kao neutralna teritorija, bio je tada sabirna tačka špijuna, diplomata, izbeglica, aristokrata i kockara, a Stanković je tu atmosferu dočarao gotovo filmski. Svaka epizoda donosi novi istorijski detalj - od političkih spletki i špijunskih igara, do portreta velikih ličnosti epohe.
Snaga romana leži u tome što kombinuje špijunski žanr sa istorijskom prozom, a pritom zadržava lakoću čitanja i pripovedački šarm. Estoril ne samo da zabavlja, već i obrazuje, vraćajući nas u vreme kada je svet visio o tankoj niti, a pojedinci poput Popova krojili puteve istorije.
Dejan Tijago Stanković u romanu Estoril uspeo je da napravi nesvakidašnji spoj - lakoću pripovedanja i bogatstvo istorijskih činjenica. Radnja, smeštena u mondenski portugalski gradić tokom Drugog svetskog rata, daje čitaocu priliku da istovremeno prati uzbudljive zaplete i da se kreće kroz jednu od najdramatičnijih epoha evropske istorije.
Posebno upečatljiv je lik Duška Popova, britanskog dvostrukog agenta i jednog od najpoznatijih špijuna 20. veka, koji je u romanu predstavljen ne samo kao obaveštajac, već i kao čovek od krvi i mesa - šarmantan, inteligentan i često razapet između dužnosti i ličnih strasti. Tijago ga smešta u širi istorijski okvir, pa se čitalac gotovo neprimetno upoznaje sa mrežom intriga i likovima koji su zaista oblikovali tok rata.
Autor u romanu ne gradi samo priču o jednom čoveku, već nas uvodi u mozaik stvarnih događaja i ličnosti. Estoril, kao neutralna teritorija, bio je tada sabirna tačka špijuna, diplomata, izbeglica, aristokrata i kockara, a Stanković je tu atmosferu dočarao gotovo filmski. Svaka epizoda donosi novi istorijski detalj - od političkih spletki i špijunskih igara, do portreta velikih ličnosti epohe.
Snaga romana leži u tome što kombinuje špijunski žanr sa istorijskom prozom, a pritom zadržava lakoću čitanja i pripovedački šarm. Estoril ne samo da zabavlja, već i obrazuje, vraćajući nas u vreme kada je svet visio o tankoj niti, a pojedinci poput Popova krojili puteve istorije.
Displaying 1 - 30 of 237 reviews