"Rất nhiều lần mẹ kể với tớ rằng, hồi bé mẹ rất thích trèo lên cây anh đào và nghĩ ra đủ thứ trò chơi trên đó. Tớ lắng nghe mẹ và cảm thấy thật ghen tị, bởi vì mỗi lần bố mẹ cho tớ về với ông bà ngoại, thời gian thật là ít ỏi, Felice thì lại quá cao và tớ thì lại quá bé để có thể một mình leo lên cái cây.
Khi nào ông ngoại không bận bịu với vườn cây hay với những con gà, ông sẽ đưa tớ lên: ông buộc chặt dây giày, rồi ông cõng tớ lên vai và leo thoăn thoắt lên cao, như một chú khỉ trưởng thành và một chú khỉ con."
Ông tớ là cây anh đào đã được xuất bản ở 23 nước, được đề cử giải thưởng văn học Deutsche Jungenliteratur tại Đức năm 2002, đạt giải thưởng Prix Chronos tại Pháp và giải thưởng Văn học dịch hay nhất tại Slovakia năm 2008.
Kể từ khi được xuất bản, câu chuyện tinh tế và truyền cảm này đã làm biết bao trẻ em và người lớn trên khắp thế giới phải xúc động.
Angela Nanetti sinh ra tại Budrio, Ý. Bà từng giảng dạy môn tiếng Ý tại các trường cấp ba và cấp hai, đồng thời tham gia vào nhiều hoạt động nghiên cứu Văn học. Trong những năm 80, bà tham gia vào các hoạt động biên tập tại các dự án sách lớn. Cùng thời điểm đó, bà ra mắt cuốn tiểu thuyết trẻ em đầu tay của mình. Cuốn sách đã được dịch ra nhiều thứ tiếng và nhận được nhiều giải thưởng danh giá.
Sau một loạt các tác phẩm tiếp theo, Angela Nanetti đã khẳng định được khả năng viết vượt trội của mình, đặc biệt là khả năng nắm bắt và miêu tả tâm lý nhân vật ở các lứa tuổi. Từ năm 1995, bà nghỉ dạy và dành toàn bộ thời gian cho việc viết văn, từ đó có được danh tiếng cả ở trong nước và quốc tế.
Một số giải thưởng bà được trao tặng:
- Giải thưởng Andersen cho Văn học thiếu nhi năm 2003 - Thành viên danh dự của Hiệp hội Nhà văn và Nghệ sĩ Ý - Đại diện của của Hội nhà văn và các nghệ sĩ châu Âu và Ý tại Ý - Giải thưởng danh dự Budrio trao vào ngày Quốc khánh ý năm 2005
Treba biti pošten. S jedne strane, ja znam da ovakve dečje knjige (o bolesti i smrti člana porodice) treba da postoje i da deci mogu biti korisne i da mogu biti i estetski uspešne i sve je to u redu. S druge strane, meni kao detetu ič nisu bile korisne i samo su me traumatizovale* a danas kad ovo čitam imam grozne flešbekove na neka lična iskustva i uopšte ne mogu da se upuštam u to da li je roman per se dobar ili nije, nemojte me terati na to, molim vas.
*Jednog dana ću napraviti listu književnih trauma iz detinjstva koja će ići otprilike ovako nekako
20. mesto: partizan umire od gas-gangrene i preispituje svoj promašeni predratni život 10. mesto: Elrik od Melnibonea inicira kraj sveta 1. mesto: bajka Oskara Vajlda po izboru (ne mogu da se odlučim ali recimo da je Infantin rođendan jak kandidat) (I naravno, van konkurencije: Zeko i potočić)
Skaists un patiesām emocijām piepildīts stāsts. Lieliskas ilustrācijas, kas labi palīdz iejusties gaisotnē. Vecvecākiem visbiežāk ir nozīmīga loma mūsu bērnības pasaulē un atmiņās. Pat tad, ja esi maz pavadījis laiku ar viņiem, katra reize ir palikusi spilgtā atmiņā. Visas ainiņas no Tonīno atmiņām lika arī man atcerēties savu bērnību, sāku minēt, kādi slēptie notikumi norisinājās manu ģimenes locekļu dzīvēs.
Якось я вже радила не читати в громадському транспорті книг, здатних розчулити читача до сліз. Сама ж до власної поради не дослухалася, й учора, їдучи в трамваї, намагалася швидко кліпати повіками й робити вигляд, що мені до ока потрапила порошина. Мені вдалося не розплакатися на людях, однак сьогоднішні сни показали, наскільки емоційно глибоко зачепила мене історія, розказана меленьким Тоніно.
Книгу Анджели Нанетті я не можу назвати дитячою. Вона, як на мене, насамперед для дорослих, які забули, як виглядає світ, коли на нього дивитися очима дитини. Якими для малюків є батьки й дідусі-бабусі, як вони сприймають наші стосунки, суперечки, проблеми, наскільки глибоко відчувають і щиро переживають те, що, на нашу думку, дітей зовсім не стосується. Наприклад, відчуження землі для будівництва автостради чи весняні заморозки, самотність однієї окремо взятої гуски чи мамину зачіску, розлучення батьків чи їхнє щире бажання підтримати одне одного, цінність любові й турботи чи байдужість бюрократичної машини.
Окремою надважливою темою є смерть рідних — через це рано чи пізно доводиться проходити нам усім. Однак коли дорослі усвідомлюють невідворотність такої втрати (хоча емоційно адекватно сприйняти її неможливо, напевно, в будь-якому віці), то дитині зрозуміти те, куди поділися дідусь чи бабуся, надзвичайно важко. Авторка пропонує своє пояснення цього стану, зрозуміле дітям. Зі своїм сином про смерть ми поки що не говорили, однак один із варіантів такої розмови у мене вже є.
А ще у книзі — прекрасні ілюстрації. Щемкі, як сама історія, насичені, як італійська природа, наївні, як дитячі малюнки, й сповнені глибокого сенсу навіть поза текстом.
Razumem da su smrti bake i deke anticipirane i namerno date u unutrašnjim glavama da bismo se s njima ranije suočili i, ukoliko se to ikako može, ublažili ih i prevladali*, ALI
- izvin'te me il' išutirajte po volji -
nakon primamljivih početnih glava i sasvim finih uboda**, Naneti(jeva) ili zapada u stereotipiju i zgotovljenu tendenciju ili, što je još gore, tako odurno započne da manipuliše emocijama i pre-pasterizovanim pripovedanjem*** da ću i juče, i danas, i sutra, i prekosutra, i nakosutra s dirnutošću i toplinom radije da čitam Ćopićevog "Moj deka je bio parip"**** i da zavodenim, bezbeli nepostiđeno, svakog narednog puta.
Ćopić kao otkrivanje tople vode!*****
* Što je izokretanje onog očekivanja da smrt dolazi skraja knjige i na taj način i označava kraj detinjstva. Ne, ne mora: jer detinjstvo (može da) traje uprkos nestanku bližnjih.
** Recimo: Toninova istodobna naivnost, nerazboritost i tipično dečja duhovitost iz nerazumevanja sa (opet tipično dečjom) surovošću u odabiru strane ili inatom jer je izopšten sa iznenadnim naletom promućurnosti.
*** Naracija koja prvenstveno računa s preteranom, zbrzavanom i pooštrenom događajnošću čime se u drajv-baju ubija većina hranljivih materija.
**** Also known as "Jutra plavog sljeza" from "Bašta sljezove boje".
***** Svestan sam činjenice šta je sve Ćopićevo i dalje u lektiri, što u školskoj, što u domaćoj i, ne, ne bi bilo preterano da se radi i ovo iznad malopre fusnotiranog, jer je reč o vrhunskom i vrhunskijem tekstu. A vi šut'ajte!
P.S. To što se "Trešnja" radi u 6. razredu ponajmanje je problem Anđele Naneti, ali eto neka bude i razmišljanje da je ovo romanče za učenike do 4.razreda, ako ni zbog čeg drugog, a ono zbog starosne dobi junaka (plus font, plus ilustracije). Vidi moj rivju za "Hoću kući" Jasminke Petrović.
PPS. Vrpoljio sam se i oko jednog prevodiočevog kanibala (51), namesto ljudoždera, što je, čini mi se, podesnija fokalizacijska finesa.
Ілюстрації тут влучають прямо в серце. Горлостискальний ефект створюють саме вони. А текст? - спитаєте ви. Текст сильний і ніжний водночас. Показує дитинство у всій його безтурботності та подекуди дурості (куди ж без цього), у нескінченному потоці питань і цілком логічних з погляду дитини відповідей та тих початкових оказій , що виховують та формують нас. Душевність на кожній сторінці. Рекомендую до прочитання!
Найулюбленіша книжка минулого року. Подарувала десь із 5 примірників знайомим і друзям. Прекрасна і щемка, написана для дітей і дорослих без заумі і повчально-виховного тону.
Skaudri un skaisti. Prasmīgi uzburta bērna balss un skatpunkts, kopā ar lauku nostaļģiju. Droši vien labs veids kā sākt mācīt par tuvinieku aiziešanu. Īsi, bet ar paliekošu iespaidu.
Tagad atvainojiet, man acī sabiruši kaut kādi ķirši...
es neesmu droša par to, ka šī ir bērnu grāmata, taču esmu pilnīgi pārliecināta, ka viena no skaistākajām gan. tik dzīva un īsta. un tās ilustrācijas ir vēl viens iemesls visiem maniem 'uh un ah'.
"Dokle god te neko voli, nemoguće je umreti, zapamti to."
Tužna, a istovremeno tako topla i divna priča za decu, ali i za odrasle koji nisu zaboravili kako je to biti dete. I, kako objasniti detetu šta je smrt? Da ljudi ne odlaze, ne nestaju, samo prestaju da budu tu negde, u našoj blizini? Treba li nam podsetnik za ono što se zapravo smrću i ne završava nego tek započinje svoju priču?
"Kada sam imao četiri godine, imao sam i njih četvoro: baku i deku u gradu i baku i deku na selu. Oni iz grada su se zvali Luiđi i Antonijeta i sasvim su ličili na sve ljude iz grada. Oni sa sela su se zvali Antonio i Teodolinda i nisu ličili ni na koga, čak ni na svoje komšije."
E, upravo ti koji nisu ličili ni na svoje komšije, jesu ljudi koju su tu svoju nesvakidašnju spontanost i ljubav prema gotovo svemu, preneli na svog unuka Tonina, koji je ujedno i narator ove priče. Miris vrućih uštipaka, Feliče – trešnja zasađena na dan rođenja Toninijeve majke, guska Alfonsina koja trčkara za svojim guščićima a ujedno biva deo ove čarobne porodice: to je ono što je malom Toninu predstavljalo dom. Jer, grad počinje da biva tesan, počinje da guši i škola i deca u njoj koja ne razumeju koliko je Feliče čaroban, kako ih obujmi svojim granama i ne ispušta. Prečeste svađe njegovih roditelja takođe doprinose stvaranju želje da se što više vremena provodi na selu, u jednoj potpuno drugačijoj atmosferi.
Nakon smrti Teodolinde, Tonino se još više zbližava sa dekom sa kojim osmišljava raznorazne avanture (neretko upadaju i u nevolje zbog bujne mašte) i tu, zapravo, najviše i osećamo zbog čega je dečak na samom početku knjige akcenat stavio na selo i sve ono što ga čini takvim.
Anđela Naneti svim svojim bićem oseća decu i njene priče su lagane, suptilne pa se konstantno stvara osećaj povratka u detinjstvo. Ono isto detinjstvo kada smo po ceo dan igrali jurke, brali migavce kod teta Mare, skupljali puževe po kiši da bismo kupili loptu sa kojom se cela ulica igrala, ej! I nije kao većina dečijih priča, ima svoje momente koje jasno ukazuju na veoma bitne stvari u životu svakog čoveka. Ipak, bila ona izmišljena ili ne, dotaći će vas, to je sigurno! Uz nju ćete plakati i smejati se, šaliti i osećati neku teskobu u grudima, ali će ipak ostati misao da će sve biti u redu. Jer, mora da bude! Ovo je jedna divna, dirljiva, posve jednostavna, dečija knjiga, a u isto vreme bezvremena, puna životne mudrosti i ja je od sveg srca preporučujem.
I još nešto: moj deda je bio smokva. I dud. I ljubičica i zumbul i jorgovan. Bio je i bicikl, i najbolji paprikaš na svetu, i sat sa kazaljkom u obliku miša. I još uvek je tu negde, u svemu ovome. A vaš?
"Zini, ko viņš izstrādāja? Viņš visu nakti zem ķirša kurināja ugunskuru, lai nenosaltu ziedpumpuri."
Burvīgs darbs par burvīgu vectēvu un ģimeni, kas, spītējot likstām, visādām iestādēm un pilsētas priekšniekiem, tāpat ir.. ģimene. Ģimene ar ķiršu koku un zosi.
Šī grāmata man lika aizceļot no pārpildītā vilciena Zilupe-Rīga uz kādu tālu bērnības pavasari, kad sarunājos ar ozolu vecvecāku mājas pagalmā un biju pilnīgi pārliecināta, ka zem tā apglabāts vecs aptiekārs.
Šis bija tik sirsnīgi. Un drusku smeldzīgi. Un skaisti. Tik skaisti, ka gribējās raudāt. Un raudāju arī. Vilciena pasažieri redzēja raudošu meiteni ar grāmatu klēpī, bet es tikmēr redzēju ķiršu kokā uzkāpušu vectēvu ar zosi uz pleciem.
Benim içinde çok özeldi anneannem, dedem ve köy yaşantısı. Ebeveynler ne zaman köye gideceğiz deseler, sevinçten çılgına dönerdik. Köyde yaşadığımız maceraları mavi önlüklü olduğumuz dönemlerde okulda anlatırdık ballandıra ballandıra: Benim dedem bekçi biliyor musunuz? Karanlıkta korkusuzca yürüyüp köyü güvende tutuyor. Süper kahraman gibi.
Bu yüzden empatiyle okudum bu sempatik kitabı. Her sayfasıyla içime dokundu. Buram buram burnumda tüttü büyüklerimin özlemi. Keşke hep çocuk olsak ve cesur kalsak dedirtti kitap. Güzel, çok güzeldi.
Ārkārtīgi uzrunājoša grāmata gan saturā, gan vizuālajā noformējumā, gan vēstijuma manierē. Pēdējā laikā man ļoti iepatikušās grāmatas, kas ir nelielas apjomā, bet ar spēcīgu pēcgaršu. Šī ir viena no tām.
Brīnišķīgi attēlots itāļu temperaments un sirsnība, reāls nesamākslots skatījums uz bērna ikdienu, dzīves patieso vērtību izcelšana un spēja runāt par skumjo (slimība, nāve) it kā viegli, bet ārkārtīgi smeldzīgi. Man grāmata tā patika, ka es ar dažu nedēļu intervālu to izlasīju arī otrreiz. Un nemaz nešaubos, ka noteikti nākotnē lasīšu arī trešoreiz...
Ak, vai, ak, jel, cik labi, ka ir šādas grāmatas un šādi stāsti. Smalki, gaismas pilni, raudami un smejami, un vienkārši īsti, un tādi, kuru dēļ gribas uz laukiem un zosis gribas, un ķiršus gribas, un vispār kaut kā gribas visus samīļot un bildes taisīt gribas, un saulrietus gribas, un garšīgi paēst. Brīnišķīgi labi.
Varbūt neesmu pārāk jūtīga lasītāja, taču nespēju atminēties, kad pēdējo reizi pēc grāmatas izlasīšanas būtu raudājusi. Raudājusi tā kā šodien. "Mans vectēvs bija ķiršu koks" uzjunda kaut ko no bērnības, varbūt pat neesošas bērnības, kas tomēr eksistē cilvēces kolektīvajā atmiņā. Vai vēlmju atmiņā - bērnība laukos pie brīnišķīgiem vecvecākiem. Šī grāmata aicinoši norāda uz katru no mums, pavaicāt sev, vai esam izauguši - un ne jau, vai esam izauguši par inženieriem, lidotājiem vai veiksmīgiem cilvēkiem, - pavaicāt, vai esam izauguši par sevi. Un tas ir pats trauslākais jautājums, kāds vien var būt.
Ļoti skaists emocionāls stāsts par attiecībām ģimenē no maza bērna skatu punkta. Par mammu, tēti. Par vecvecākiem, kuri visu savu uzmanību velta sunītim. Un otriem vecvecākiem, kuri savu mīlestību velta mazdēlam, laukiem, vistām, zosīm, dārzeņiem un ķiršu kokam. Kuru dvēseles siltums ir ieaudies mājas sienās un pēc viņu aiziešanas viņu gars un dvēsele lidinās vēl turpat. Pozitīvs un pacilājošs stāsts, par spīti tam, ka pusi grāmatas noraudāju.
Brīnišķīga, elpojoša, dzīva proza, kas sarakstīta no puikas redzējuma – kā viņš redz vecākus, vecvecākus, dabu, pilsētu, attiecības, kādu viņš redz savu lomu tajā visā. Atliek iedomāties ziedošu un plašu kā debess ķiršu koku, kurš vējā smejas, – un tā būs atbilde uz to, cik ļoti mani uzrunāja šis darbs, – īpaši Tonīno attiecības ar lauku vectēvu (un lauku vectēva attiecības ar viņa sievu), un zosīm, un ķiršu koku. Vairākkārt biju aizkustināta līdz esamības dziļumam, vairākkārt atausa atmiņā pašas bērnības fragmenti, vairākkārt gribējās raudāt. No skaistuma un dzīves.
Dotkliwa w swojej ambrozyjnej wrażliwości i czułym przywiązaniu do rodzinnych korzeni. Korzeni drzewa, które było dziadkiem, ale jest też każdym z nas. Może nie zawsze nazywa się Felicjan i nie zawsze jest drzewem czereśniowym, ale zawsze to miłość odpowiada za jego rozkwit. "Nie umrzesz, dopóki ktoś cię kocha, zapamiętaj to sobie". Nawet, jeśli kocha cię tylko gęś i mały chłopiec.
Sižets nav nekas ūberjauns un nebijis - virspusēji lūkojoties, stāsts ir par koka izglābšanu no būvnieku ļaunajām buldozera ķetnām. Ar laimīgām beigām, protams. Taču šis stāstījums tiek gaumīgi apaudzēts ar pārdomu rosinošiem zēna vērojumiem par sevi, savu ģimeni, sabiedrību, un tas viss tiek aprakstīts tādās siltās, itāliskās noskaņās. Tonīno vērojumi liek gan pasmaidīt, gan padusmoties, gan notraukt kādu asaru. Un pagremdēties pašai savās bērnības atmiņās un vērojumos par pasauli sev apkārt.
Pre koji mesec prolazim ja pored Lagunine knjižare i u izlogu vidim izloženu ovu knjigu. I kako sam videla cover, tako sam stala pored prozora i gledala u nju jedno pet minuta, uz neku neobjašnjivu emociju. Setila sam se koliko sam je volela, ali sam se takodje setila da mi je kao detetu bila neizmerno tužna. Bez obzira na to, znam da sam je pročitala više puta i da je postojao period kada u leksikone pod “Omiljena knjiga” nisam pisala “Hari Poter” nego “Moj deka je bio trešnja”. Eto, jedna mala knjižica od svega 135 stranica nepoznate italijanske autorke uspela je da ostavi toliko veliki utisak na malu mene.
A onda su prošle godine, i ja sam vremenom na nju zaboravila jer je nisam imala na polici. Sve do tog dana pored knjižare.
Tako da sam ove godine na sajam knjiga pošla samo sa jednom knjigom na spisku - a to je upravo ova. Namerno sam čekala sajam da je kupim, jer se sećam svog prvog odlaska na sajam sa 6-7 godina i tadašnji štand Kreativnog Centra gde sam kupila prve knjige sama. I evo skoro 20 godina kasnije, opet na štandu Kreativnog Centra tražim knjige za decu.
Mnogo se toga promenilo za tih 20ak godina. Osim činjenice da me je ova knjiga emotivno sastavila sa zemljom kao prvi put. Tako da, ako ste želeli da vidite 26ogodišnju osobu kako rida na kauču, zakasnili ste nekih sat vremena. Mnogo stvari mene vezuje za ovu knjigu i ovu priču. I ja imam jednu Lindu i jednog Otavijana tamo negde. I možda trešnju nemam, ali tu je mnogo drugih stvari. I jedna kalemljena kajsija.
I evo sada kao, mogu slobodno da kažem, odrasla osoba, mogu da kažem da je “Moj deka je bio trešnja” ujedno jedna od najlepših, jedna od najtužnijih i jedna od najviše “hopeful” knjiga koje sam ikada pročitala. I baš me briga što je po definiciji ovo dečija knjiga, sada kad je napokon imam na polici nikad neću zaboraviti da je uvrstim u listu koju ću napisati sledeći put pod “Omiljena knjiga” kada mi neko poturi leksikon da se u njega upišem.
Дивно, дивно, дивно! Читам ову књигу сваке године у ово време и плачем дословно сваки пут. Ремек-дело. Без премца. Имам обичај да кажем да емоције не можете измислити на папиру. Уколико их немате, сви покушаји су узалудни. Али ако на папир преносите оно што осећате у датом тренутку, то се и те како примети. Анђека Нанети је у ово унела себе. Нећу сад да пишем на дугачко и на широко о овоме јер се бојим да ћу остати без речи. Довољно је да кажем да је ова књига магична (али можда не на начин на који неки очекују, јер се бави сасвим обичним догађајима на један потпуно чаробан начин), да ме инспирисала да и сама напишем један текст који сам назвала "Мој деда је био грожђе" и да сам плакала уз њу. Много плакала. 🥹
Cik skaista, mīļa, vienkārši brīnišķīga grāmata. Ļoti plāna, bet ar tādu saturu! Nesapratu, kas notika grāmatu aizverot, bet es mazliet apraudājos un smējos reizē. Apbrīnoju rakstnieci, kas tik patiesi visu attēlojusi, ar tik īstu bērna attieksmi un emocijām. Noteikti viena no labākajām grāmatām, kādu vispār esmu pēdējā laikā lasījusi. ❤️
Atcerējos vasaras laukos pie vectēva, ar braukšanu motocikla blakusvāģī cauri mežam un daudz, daudz smieklu. Atcerējos vienkāršos priekus un sagribēju piezvanīt savam tēvam. Gribu uz laukiem. Un nopirkt šo grāmatu. Burvīga.