„...dobra i čista rakija, podeljena u prvenac, ljutu, meku i patoku; sjajna i vatrena tečnost, bistra i lekovita, bez trunja i čađi, bez traga muke i prljavštine iz koje je nastala, ne oseća se na dim ni na trulež, nego miriše na šljivu i voćnjak, i razliva se u sudove, dragocena i čista kao duša.“
Hronika Travnika u doba kada su njenim ulicama bili aktuelni konzuli, povest ispisana i nastala iz pera jedinog nobelovca sa naših prostora, govori o turbulentnom vremenu i u svetu, ali i na teritoriji Srbije. Period koji obuhvata ova hronika je od 1807. do 1814. godine, a Travnik, po tekstu zaključujem, od sveta skriveno, tiho i mirno mesto, neplanirano biva uvučeno, poput Berlina čitav vek kasnije, u mesto razdvajanja, mesto gde se daleko od dešavanja osećaju talasi svetskih promena, sukoba i ljudskih mržnji. Te 1807. godine u Travnik dolazi izaslanik tog zvučnog osvajača „Bunaparte“, francuski konzul Davil, koji na putu od svog konzulata do vezirove rezidencije doživljava dva dokaza nepripadanja. Jedan je psovanje, galama, pljuvanje, a drugi je totalna ravnodušnost građanstva i okretanje leđa u tišini. Kao protivteža konzulatu osvajačke francuske sile, na sceni je i konzul Austrije, u ovom slučaju napadnute zemlje, Fon Miterer, ali je i on poput Davila bio na isti način srdačno dočekan.
„Rusi koji su pomagali ustanike u vođenju operacija napustili su Srbiju. Ostala je pobunjena, zavedena raja, i nije dostojno Otomanskog Carstva da se jedan bivši veliki vezir sa njom hvata u koštac. To su bednici, pozavađeni između sebe, koji će se sami iskrviti i pasti nama pred noge. Tu ne treba kaljati ruke.“
Napoleonova osvajanja, poput lošeg glasa širila su se Evropom, pa i Omsnalijskim carstvom i Travnikom kao njegovim sastavnim delom, mestom koje iskreno trudilo da ostane daleko od svih dešavanja. Period u kom dolazi do konzulskih vremena, doneo je u Travnik dva straha, po jedan sa zapada i sa istoka Travnika. Na sličan način poput snega sa Himalaja i Travnik su stizale vesti i o osvajanjima i užasima koje čini Napoleon, i nemiri koje izazivaju oni sa druge strane Drine, oni koji žele slobodu, koji su pobunjeni uz podršku Rusa i na čijem čelu se nalazi zloslutni Karađorđe. Svi ti aberi utiču na mir i blagostanje travničke varoši, podbunjuju žene, decu, narod željan mira, ali i vezira sviklog na blagostanje i tišinu. Kroz pripovest o narodu i gradu daleko od centara dešavanja, Andrić plete priču o nesreći naroda sa ovih prostora, koji služe kao kusur prilikom mirovnih pregovora, koji služe kao polje za najžešće sukobe i topovsko mesu u igri šaha velikih valadara. Andrić ne štedi ni jednu od religija nastanjenih na ovim prostorima, ali ih istovremeno i sve opisuje na miroljubiv i lep način, što uostalom i jeste potka svih vera. Travnik zapravo predstavlja ceo svet, ali poput Njegoševog oraha on je jezgro, mali prostor na kome se sve tge religije susreću, poštuju i mrze, pomažu i ratuju, i uslovno podnose i bezuslovno teže da se unište.
„Ćetiri vere žive na ovom uskom, brdovitom i oskudnom komadiću zemlje. Svaka od njih je isključivo i strogo odvojena od ostalih. Svi živite pod jednim nebom i od iste zemlje, ali svaka od te četiri grupe ima središte svoga duhovnog života daleko, u tuđem svetu, u Rimu, u Moskvi, u Carigradu, Meki, Jerusalimu ili sam bog zna gde, samo ne onde gde se rađa i umire. I svaka od njih smatra da su njeno dobro i njena korist uslovljeni šteto i nazatkom svake od ostale tri vere...“
Dva konzula, odnosno dva konzulata, koji se ne ponašaju u skladu sa dešavanjima u svetu i mržnjom dve vlade i dva carstva, zapravo bivaju zarobljeni u ovoj provinciji sa svojim porodicama. Njih dvojica na ispravan i jedini pravi način oslikavaju pogled sveta na teritorije na kojima se nalazimo, živimo, ratujemo i umiremo. Mi smo njima samo provincija, naši običaji su običaji divljaka, mi svoje životne i slobodarske tendencije plaćamo životima, a zablude i poverenje u velike sile i ponosom i stidom. Oni svoje konzulske uloge ne doživljavaju sa ponosom, njima je Travnik kazna, njihove porodice očekuju i traže od svojih muževa i roditelja da oni traže premeštaj, da traže neki drugi svet, neke druge interesantnije i manje divlje ljude i njihove običaje. Godine prolaze, austrijski konzul biva zamenjen drugim, drugačijim, neporodičnim čovekom, menjaju se i veziri, manje uticajni bivaju zamenjeni, uticajnijim, a oni opet bivaju zaenjeni surovijim, a svedok svega biva francuski konzul Davil, on ide na prijeme razgovore, njegova porodica pokušava da se uklopi na neki način i navikava se na gostoprimstvo ovdašnjeg stanovništva, pokušava da umilostivi svoju katoličku veru zbog Napoleonovih osvajanja, pokušava da razume način življenja ovdašnjeg življa, ali sa visine, onako božanski iako oseća empatiju i saosećanje ljudi oko sebe, i naravno bez potpunog razumevanja.
„Ali davno je rečeno da slobodu nije dovoljno steći, nego je mnogo važnije postati dostojan slobode. Bez savreenijeg vaspitanja i slobodoumnijih shvatanja, neće vam ništa pomoći što ćete se osloboditi osmanlijske vlasti. U toku stoleća vaš se narod umnogome toliko izjednačio sa svojim tlačiteljima da mu neće mnogo vredeti ako ga Turci jednog dana napuste a ostave mu, pored njegovih rajinskih mana, i svoje poroke: lenost, netrpeljivost, duh nasilja i kult grube sile. To, u stvari, i ne bi bilo oslobođenje, jer ne biste bili dostojni slobode ni umeli da je uživate i, isto kao Turci ne biste znali drugo do da robujete ili da druge porobljavate.“
U slično vreme, sa padom slobodarskih zabluda i poverenja u Rusiju pada Karađorđe, a padaju i imperatorske tendencije „Bunaparte“, a sa njegovim padom ni konzulati nemaju razloga da postoje. Odlazak konzula vraća u varoš mir, u kafanama i dućanima uz čibuke sećaju se i potvrđuju svoje slutnje starci i lokalni mislioci, koji su znali da će sva ta buka proći, da će sve te uzbune pojesti tišina i navike njihove varoši i da će se sve vratiti na staro bez talasa carskih osvahanja. Konzulska vremena donela su Travniku trenutke zebnje, ali i hroniku srećnih i mirnih vremena, „...a hronika srećnih i mirnih godina je kratka...“, a naročito na ovim prostorima.
Andrića nisam čitao više od dvadeset godina, a Travničku hroniku nikada. U trenucima kada želim da nadoknadim, odnosno kada usled nekvalitetnih sopstvenih izbora savremene književnosti želim da se okrenem nekim klasicima, Andrić i njegova hronika predstavljaju rajski tekst. Naročito je to interesantno u trenucima kada se upoznajem sa nekim novim nobelovcima i istovremeno potsećam ovog nešto starijeg, da uporedim i stil pisanja, ali i kvalitet pisanja. Možda sam subjetivan, verovatno i jesam, ali ili smo kao civilizacija i čitaoci navikli na slabiji kvalitet savreene književnosti ili su ova gospoda suviše dobro pisala.
„Sve se ruši, carevi, vojske, ustanove, bogatstva i zanosi koji su išli do neba. (...) Sve se ruši, pa i prijatelji i podrške. A ko se uzbuđuje i pokušava da spasava sebe ili druge, ne postizava ništa.“