Toni Ortega je jedan od najglasnijih protivnika sajentologije i svaku dobijenu informaciju o tom kultu publikuje na sajtu Underground Bunker. Stoga je prirodno što je Ortega prvo bio uključen u nastajanje knjige Going Clear Lorensa Rajta (2013), a potom i u istoimeni HBO dokumentarac Aleksa Gibnija (2015), koji ratobornim sajentolozima nimalo nije olakšao.
Nesalomljiva g-đica Lavli je Ortegina prva nebeletristika. Govori o decenijskom problemu novinarke Polet Kuper koja je još 1970. odlučila da napiše esej, a onda i knjigu, o uvrnutim učenjima te morbidne filozofije i njenih pobornika, ni ne pomišljajući koliko će zbog toga da propati.
Kuperova, rođena za vrijeme Drugog svjetskog rata i najranije djetinjstvo provevši u koncentracionom kampu u Belgiji, prije tridesete godine već je imala dvije objavljene knjige i dobru saradnju sa prestižnim engleskim i američkim novinama, nedjeljnicima i tabloidima. Nakon knjige Skandal sajentologije, crkva, odnosno njeno obavještajno odjeljenje – takozvana Braniteljska kancelarija – je protiv autorke upriličila kampanju maltretiranja. To je uključivalo nezakonito praćenje, provaljivanje, falsifikovanje i druge oblike uznemiravanja.
Po svemu sudeći, malo je falilo da Kuperova sama sebi presudi u trenucima dok je prolazila kroz nervni slom. Njen slučaj je naročito paradigmatičan zbog toga što je na Polet – izuzev ubistva – isprobana bezmalo svaka taktika zastrašivanja koju je propisao upravo osnivač crkve, L. Ron Habard.
Ako ne računamo više od godinu dana konstantnog zivkanja telefonom i svakovrsnog blaćenja (čak i njenih roditelja), Kuperova je zatim uhapšena. Federalnom birou je prijavljeno da je „vjerovatno ona“ obližnjoj sajentološkoj kancelariji poslala neurotičnu poruku (sa, ispostaviće se, njenim otiskom prsta) napisanu na kucaćoj mašini – u poruci je prijetila da će baciti bombu na njihovu kancelariju.
Završila je na sudu gdje je zvanično okrivljena za tri prekršaja, najedanput se suočivši sa 15 godina zatvora u slučaju da bude osuđena, a što je bilo i te kako moguće. Tih osam mjeseci, između ostalog, koštali su je blizu $20.000. Na kraju se dobrovoljno prijavila da primi sodijum-pentotal, serum istine, ne bi li sudu jednom za svagda potvrdila da nije kriva, nego da joj je podmetnuto. Jedino tada ju je sud, 1975. godine, oslobodio svih optužbi, ali njoj ni to nije bilo dovoljno, jer je mrlja u obliku prvostepene optužbe u potpunosti mogla da upropasti njenu novinarsku karijeru.
U isto vrijeme, nekoliko ljudi s kojima se Polet zbližila i što su joj postali vrlo bliski, ispostavilo se da su zapravo pripadnici sajentološke crkve. Jedan od njih je bio i Habardov sin, Ron Habard Mlađi. I on je, kad je vrijeme došlo, naprasno nestao iz njenog života, zbog čega je bilo moguće da su sve te osobe imale udjela u ispisivanju one optužujuće poruke.
Tako će proteći skoro deset godina proganjanja, prije nego što će FBI slučajno nabasati na gomilu sajentološke dokumentacije, gdje je bio opisan svaki njihov korak protiv ljudi na crnim spiskovima.
Osobe koje podignu glas protiv crkve bukvalno bi postajale „lake mete“ – a u tom slučaju Habardovi „vojnici“ su imali odriješene ruke. Jedna od lakih meta bila je i Polet Kuper. Štaviše, nakon pročitane dokumentacije, Polet je stekla utisak da je sajentološka crkva gora nego što je mogla i da zamisli nakon svih tih godina.
U međuvremenu je pozvana na sud još 18 puta, i to širom Amerike, Kanade i Australije, za razne optužbe, samo što nijedna nije bila jaka kao ona prva koja je uključivala njen otisak prsta. Otkriveno je da je 1976. godine bio razvijen plan gdje je ponovo trebalo da joj bude podmetnuto.
Sve je to povezano sa Habardovom operacijom „Snjeguljica“. Inače, Habard je posljednju deceniju života pretežno provodio u međunarodnim vodama (pošto nijedna mediteranska luka nije htjela da pruži utočište njegovoj floti), kao i po skrovištima po Americi, iz razloga što je mogao da bude uhapšen zbog brojnih federalnih optužnica. Od 1980. godine pa do smrti, vrlo mali broj ljudi je uopšte imao kontakta sa njim.
Vremenom je Habard osmislio taj plan da njegovi vojnici doslovno provale u svaku državnu kancelariju na svijetu gdje se čuvala optužujuća dokumentacija o sajentološkoj crkvi, i jednostavno je ukradu. Premda zvuči kao naučna-fantastika, po kojoj je Habard bio i poznat (ali ne kao dobar SF pisac), operacija je uspješno pokrenuta i samo je pukom srećom otkrivena od strane Federalno istražnog biroa.
Hiljadu devetsto sedamdeset sedme godine, Kuperova je iz novina saznala o najvećoj FBI raciji u njihovoj istoriji – a meta je upravo bila sajentološka crkva. Stotine agenata je provalilo u vašingtonski ogranak crkve i povratilo 162 dokumenta koje su Habardovi vojnici vremenom nezakonito zbilja uspjeli da iznesu iz strogo čuvanih državnih institucija. U raciji što je trajala čitav jedan dan, crkvi je oduzeto 100.000 stranica njihovog vlastitog materijala.
I dok je Habard čekao da vidi šta će iz svega da proistekne (sud je naposljetku utvrdio da FBI nije imao validan razlog za pretraživanje crkvenih prostorija), uvidio je da čitav svijet hrli u bioskop da gleda spejs-operu Zvjezdani ratovi, nešto što je slobodno moglo da proistekne i iz Habardovih priča koje je pisao tokom 30-ih i 40-ih godina minulog vijeka, za vrijeme tzv. Zlatnog doba naučne-fantastike.
Reditelj Džordž Lukas je stvorio omaž Flešu Gordonu koji je obilježio njegovo djetinjstvo. Kako je na tome zaradio milione, Habard nipošto nije htio da propusti isti voz. Dok se krio od FBI, počeo je da piše filmski scenario u kome je bez problema otkrio najtajnija sajentološka „učenja“ koja bi vjernici saznali/dobili tek poslije zamašnog broja godina dirinčenja i potrošenog novca u crkvi. To je bila priča o ludom galaktičkom vladaru Ksenuu. Habard je taj scenario nazvao Pobuna među zvijezdama.
Prije 75 miliona godina, Ksenu je svoje pohvatane protivnike dopremio na Zemlju i iskipovao ih u ugašene vulkane, a onda je u svaki vulkan bacio termonuklearnu bombu, zbog čega su vulkani proradili. Istovremeno su duše tih mrtvaca izišle iz lave i počele da opsijedaju našu planetu. Ovo je ujedno i stožer sajentološkog mita.
Drugim riječima, sajentologija pomaže vjernicima-platišama da se ratosiljavaju tih nevidljivih entiteta koje ljudi nedvosmisleno kriju u sebi, a ispostavlja se da su baš oni izvori najvećih naših problema (anksioznost, depresija, razne bolesti, etc.). Na taj način, vjernik postaje „čist“ (clear) jedino kada njegovi mentori, poslije mukotrpnih kvazipsiholoških seansi, utvrde da u njemu više nema mrtvih vanzemaljaca. Vrhunac kojim se stiže do „mosta slobode“ (kada čovjek navodno po nahođenju može da napušta vlastito tijelo i da umom utiče na sredinu) jeste nivo OT-8.
Procjenjuje se da vjernik mora da potroši između pola i dva miliona dolara u troškovima i u raznim donacijama da bi stigao do tog nivoa.
Na sudskim saslušanjima i parnicama kojima Habard nikada nije prisustvovao iz očitih razloga, tvrdi se da štošta toga napisanog o osnivaču zapravo nije tačno, a naročito njegova najglasovitija i, ruku na srce, neprolazna izjava da: „ako želiš da zaradiš novac – osnuj religiju“.
Ipak, određen broj bivših kolega, a među njima i Harlan Elison (koji je mnogo cijenio Habardovu prvobitnu prozu), potvrdio je da je Habard na njihovim spisateljskim okupljanjima često potencirao ovu svojevrsnu sintagmu. Na kraju se pogodilo da je, od svih starih SF autora koji su jedva sastavljali kraj s krajem, jedini on naposljetku isfabrikovao granu kvazinauke (dijanetiku), a zatim je pretvorio u religiju (sajentologiju) kako ne bi plaćao porez.
2016