Na neki krajnje neobičan način, usuđujem se reći da je "lijepo" kada ti omiljeni žanr u ruke položi tuđi život u njegovom najkrhkijem obliku - u formi ličnog dnevnika. U ovom slučaju, to "lijepo" je, naravno, duboko paradoksalno, jer je riječ o mojoj sugrađanki Hani Levi - Sarajki koja je svijet posmatrala iz istih ulica kojima se i sama danas krećem, a koja je, sticajem tragičnih okolnosti, završila u logoru Bergen-Belsen u nacističkoj Njemačkoj tokom 1944. i 1945. godine.
Naizgled sporedna činjenica, da je Hana Levi bila Sarajka i sefardska Jevrejka, kao i da je bila dijete ovog grada jednako kao što sam i sama, u meni otvara čitav niz emocionalnih pukotina. Čitajući njene zapise, imam gotovo nelagodan osjećaj bliskosti, osjećaj da sam je lično poznavala. Potpuno je nevjerovatno, pa i potresno, pomisliti da hodamo istim ulicama - ona u vremenu koje više ne postoji, a ja u ovdašnjem. Pitam se koliko puta su nam se putevi simbolično ukrstili: prema sarajevskoj tržnici, pošti, Vijećnici, Ferhadiji ili Titovoj ulici.
Zapanjujuće je koliko se bliskost može roditi iz oskudice detalja, jer Hana u svom dnevniku ne piše mnogo o sebi. Nema dugih introspekcija, nema potrebe da se dopadne čitaocu, nema literarnog ukrašavanja. Ipak, srce mi se lako priljubilo uz njen lik, upravo zbog te suzdržanosti; zato što znam odakle dolazi i zato što je njena sudbina utkana u kolektivnu historiju grada kojem i sama pripadam. Njen glas postaje produžetak nečega što smo izgubili, ali nikada do kraja oplakali.
Za one mekog i osjetljivog srca, kao i za čitaoce koji traže romantizaciju, razrađenu radnju ili emotivnu utjehu, ovaj dnevnik vjerovatno neće biti lako štivo, niti je pisan s tom namjerom, jer dnevnik "Iz Belzena 1944-1945" nije štivo koje ugađa. Zapisi su povremeni, fragmentirati i oštri, ogoljeni do kosti. Asketski u svojoj formi, oni su kratki i škrti, ali izrazito živi, brutalno direktni i bolno lucidni. U toj šturosti leži i njihova snaga, jer Hana Levi piše onako kako se živi u logoru, bez viška riječi i prostora za iluziju, sa stalnom sviješću gladi, bolesti, straha i neizvjesnosti, s tijelom koje pamti više nego što riječi mogu iznijeti, jer je postojala samo neumoljiva svakodnevica opstanka, bez luksuza patetike. Ta šturost nije manjak, već etički izbor: ona ne dramatizira jer stvarnost to ne dopušta. Svaka rečenica djeluje kao rez, a upravo ta suzdržanost čini svjedočanstvo još snažnijim, još istinitijim i još teže zaboravljivim.
Upravo u toj šutnji između rečenica, u onome što nije izgovoreno, dnevnik zadobija svoju najveću snagu. Čitalac je prisiljen da zastane, da udahne i da sam dopuni praznine. A meni, kao Sarajki, te praznine odzvanjaju jače nego što bih željela, jer znam da su to praznine u našem gradskom, kolektivnom pamćenju - slojevi sjećanja preko kojih hodamo svakodnevno, često nesvjesno. Znam da su to imena koja su nestala, glasovi koji su utihnuli, životi koji su prekinuti, a koji su mogli nastaviti hodati ovim istim ulicama. Čitati Hanu Levi znači čitati Sarajevo iz perspektive onoga što je nasilno istrgnuto iz njega. To nije lako čitanje, ali je nužno. I duboko, nepovratno lično.
Hana ne piše o strahu kao o apstraktnom osjećaju; on je ugrađen u svaki red i u svaku pauzu između rečenica. Kao žena, ona ne nudi herojski narativ, niti traži sažaljenje. Njena snaga nije u prkosu, nego u postojanju. U činjenici da zapisuje. Da pamti. Da bilježi čak i onda kada je tijelo na ivici izdržljivosti. U tom smislu, njen dnevnik je čin tihe pobune protiv brisanja, protiv anonimnosti, protiv zaborava.
Posebno bolan sloj Hanine priče otkriva se tek nakon rata, u trenutku kada se vraća u Beograd - grad u kojem je dugo boravila i kojem se, barem privremeno, nadala kao prostoru razumijevanja. Umjesto toga, nailazi na zid ravnodušnosti, pa i otvorenog osporavanja. Njena potreba da objavi svoj dnevnik, da strahote logora pretoči u riječi, dočekana je s hladnom frazom kolektivnog poravnanja: "to više nikoga ne zanima, svi smo patili, vrijeme je da se krene dalje". U tim rečenicama briše se razlika između gladi i izgladnjivanja, između straha i sistematskog uništavanja, između života u okupaciji i života u logoru.
Hani se, zapravo, ne osporava samo pravo na objavu i istinu, nego i pravo na specifičnost njenog iskustva. Njena patnja biva relativizirana, svedena na opštu kategoriju "ratnog stradanja", čime se gubi ono što je suštinsko: činjenica da niko ko nije prošao logor ne može u potpunosti razumjeti njegovu realnost. Ona narodna, gorka istina: "sit gladnom ne vjeruje", ovdje dobija svoju najokrutniju potvrdu. Oni koji su preživjeli na rubu egzistencije, ali izvan žica, osjećali su se pozvanima da presuđuju onima koji su živjeli unutar njih.
Ta tišina koja joj je nametnuta nakon oslobođenja možda je jednako porazna kao i sama trauma logora. Logor joj je oduzeo tijelo, zdravlje i godine, ali postratno društvo pokušalo joj je oduzeti i glas. Upravo zato njen dnevnik danas djeluje kao čin zakašnjele, ali neumoljive pravde, ne samo prema njoj, nego prema svima čije su priče bile predugo potisnute i odbačene u ime lažne jednakosti patnje. Objavljivanje njenog dnevnika tako postaje ne samo svjedočenje o prošlom zlu, nego i otpor prema zaboravu koji dolazi prerušen u kolektivno pomirenje.
"Iz Belzena 1944-1945" nije samo Hanino svjedočanstvo logora; to je dokument o prekinutoj mladosti, o rasutim sudbinama jedne zajednice i o tihoj, gotovo nečujnoj borbi da se ostane čovjek. Do kraja svog života Hana Levi ostala je dosljedna sebi: provela je život boreći se protiv cionista i njihovih zločina, zauvijek odana Palestini. Iako je u logoru gajila čežnju da se vrati u svoju voljenu Jugoslaviju, u novoj državi nikada nije pronašla svoje mjesto, niti se u njoj snašla. Preselila se u Izrael, koji također nikada nije bio u potpunosti njen, i više puta je bježala iz njega, živeći na različitim destinacijama zbog izraelske kolonijalne i zločinačke ideologije s kojom se nije slagala. Svijet koji je poznavala i u koji je vjerovala nestao je zauvijek, a svaki novi dom samo je pojačavao osjećaj otuđenosti i gubitka. Njena pripadnost bila je uvijek negdje između, nikada potpuno u jednom mjestu, nikada u skladu s okolnostima kojima se nadala. Njenu borbu danas nastavlja njena kćerka, Amira Hass, koja je objavila ovaj dnevnik, prenoseći majčin glas pravde.