In 1864, just prior to the years in which he wrote his greatest novels — Crime and Punishment, The Idiot, The Possessed and The Brothers Karamazov — Fyodor Dostoyevsky (1821–1881) penned the darkly fascinating Notes from the Underground. Its nameless hero is a profoundly alienated individual in whose brooding self-analysis there is a search for the true and the good in a world of relative values and few absolutes. Moreover, the novel introduces themes — moral, religious, political and social — that dominated Dostoyevsky's later works. Notes from the Underground, then, aside from its own compelling qualities, offers readers an ideal introduction to the creative imagination, profundity and uncanny psychological penetration of one of the most influential novelists of the nineteenth century. Constance Garnett's authoritative translation is reprinted here, with a new introduction.
Works, such as the novels Crime and Punishment (1866), The Idiot (1869), and The Brothers Karamazov (1880), of Russian writer Feodor Mikhailovich Dostoyevsky or Dostoevski combine religious mysticism with profound psychological insight.
Fyodor Mikhailovich Dostoevsky composed short stories, essays, and journals. His literature explores humans in the troubled political, social, and spiritual atmospheres of 19th-century and engages with a variety of philosophies and themes. People most acclaimed his Demons(1872) .
Many literary critics rate him among the greatest authors of world literature and consider multiple books written by him to be highly influential masterpieces. They consider his Notes from Underground of the first existentialist literature. He is also well regarded as a philosopher and theologian.
„Pitam ja vas sada: šta se može očekivati od čoveka, od bića obdarenog tako čudnovatim osobinama? Zaspite ga svim zemaljskim dobrima, zagnjurite ga u sreću preko glave, da kao na vodi klobuci stanu iskakati na površinu sreće, dajte mu takvo ekonomsko blagostanje da ništa drugo ne mora da radi, osim da spava i jede kolače i brine se da se svetska istorija ne prekine – e, vidite, i tada će, taj isti čovek, iz puke nezahvalnosti i zbog paskvila učiniti neku gadost. Staviće na kocku čak i kolače i za inat će poželeti najštetniju glupost samo da bi sa svom tom pozitivnom razumnošću pomešao i svoj kobni fantastični element.“
Čovek koji je junak (ili bolje rečeno antijunak) ovog romana je čovek ogorčen na svet, na ljude, na društvo... na sve oko sebe. Pa i na sebe. On je pun loših osobina, i istovremeno mu je i drago i krivo zbog toga. Kompleksno, zar ne? Najfascinantnije mi je bilo kada sam pročitao da u sitnim zlodelima koje čini oseća nasladu, a posle toga i krivicu i grižu savesti. I tako u krug. Autor zapisa nam kroz knjigu izlaže demone sa kojima se suočava, koji su zaslužni za njegovo ponašanje i zakopavanje u amoralni mulj. Zašto on to čini? Da li je to njegova priroda ili je on samo nuspojava društva koje ga je takvim načinilo?
Ne mogu više da odlažem čitanje Zapisa iz mrtvog doma, uskoro ih nabavljam po svaku cenu. Dostojevski je autor vredan svake pažnje, a konkretno za Zapise iz podzemlja imate moju najtopliju preporuku. Samo, birajte kada ste dobro raspoloženi da čitate ovaj klasik. Dosta je mračan, pomalo deresivan, a junak je okoreli pesimista. 🌟🌟🌟🌟🌟
Knjiga je odlična, ali je glavni lik odvratan do povraćanja.
Bitnije je za ljude da pročitaju ovo više nego ikada, jer je lakše nego ikada biti gremlin opisan u ovoj knjizi.
Moram priznati da se saosećam sa glavnim likom u nekim delovima i da i ja ispoljavam gremlinsko ponašanje, ali sažaljenje ubrzo preraste u gađenje u sledećoj rečenici koju pročitam.
Не знам да ли сам дорасла овој књизи. Не знам ни да ли сам је у потпуности схватила( мислим да јесам, но један део мене ми упорно говори: ,,Не, ниси!"). Не знам ни да ли ћу успети да је дочарам на прави начин, али покушаћу. Али једно сигурно знам- ово је велико дело!(али не по броју страница). А знам и да ћу јој се поново вратити у будућности, да видим какав ће тада утисак оставити на мене. За Достојевског говоре да је добар психолог. Ја бих, поред тога, додала да је и сјајан писац који уме са речима и све то заједно чини његова дела оним што јесу- ремек делима! У средишту романа налази се човек из подземља, који сматра да је супериорнији од других и чији је главни покретач инат.( пробала сам да га опишем у 16 речи и поново није успело... о овом лику потребно је написати целу студију). Зар је могуће да неко све ради из досаде( не могу, а да се не сетим Пушкиновог Оњегина🤷🏻♀️) или ината? Ето, ја из ината према овом јунаку нисам желела да напишем овај утисак! Али из ината према себи, ипак га пишем. У првом делу сазнајемо о његовим размишљањима и ставовима и у неким тренуцима ми га је чак било и жао. Оправдавала сам га, можда због тога што ми је деловао потпуно искрено, а можда и због тога што говори истините ствари. Неки његови ставови су ми толико фасцинантни да сам у неким тренуцима желела да му аплаудирам. Док читате први део, вероваћете му у потпуности. Други део ће вас уништити. У другом делу сазнајемо о догађајима који су нашег јунака довели до подземља. Ах, колико ме је само пута изнервирао! Овде видимо човека, одбаченог од друштва, изостављеног из свега, неуклопљеног и све то, како он сматра, због своје интелектуалне надмоћи. Њега све то наизглед чини срећним, зато што убеђује себе да он њих не жели и да они не заслужују њега у свом друштву, а управо је супротно и он је због тога јако јако несрећан. Према другом људском бићу може да осећа "пријатељство" или љубав само ако је емоционално и интелектуално моћнији од њега и може да га контролише. Поново кажем, све ради из ината. И насладе. Иако је свестан да нешто не треба чинити, он ће заваравати себе и учиниће то. Тврди да "је он у своме животу доводио до краја оно, што се ви нисте усудили да доведете до половине- и тај сте свој кукавичлук онда још сматрали као разумност , и тиме се тешили и обмањивали себе" и управо су га овакве мисли и дела која је чинио као њихову последицу довели до подземља, из ког он нема намере да се извуче зато што му је тамо једноставно лепо. И на дну постоји нека врста лепоте.🤷🏻♀️ При самом крају, човек нам задаје једно питање- шта је боље: јефтина срећа или узвишене патње? Мислим да је очигледно шта је он изабрао. А сада ћу вам на крају представити почетак ове књиге, један од најпознатијих почетака у књижевном свету: - Ја сам болестан човек... зао човек. Непривлачан човек. Мислим да ме боли јетра. И, још да додам да сваку реченицу овде треба изанализирати посебно. О овом делу би се могла написати још једна књига. Сматрам да нисам пренела( и нисам рекла) ни половину онога што сам желела да кажем о овом делу, но добро. Моје записе можемо завршити овде, а ја ћу наставити да их пишем, негде у потаји.
U poslednje vreme, većina klasika koje sam uzeo me nisu nešto oduševili, a Dostojevskog prilično dugo nisam čitao, pa sam uzeo Zapise sa izvesnim strahom - šta ako ja ipak ne volim Dostojevskog? Dostojevski me je, naravno, razuverio na prve dve strane.
Za razliku od fine i prijatne naracije koju obično koristi u svojim delima, ovde nam se Dostojevski obraća iz prvog lica jedne lude osobe - narator priča, tok misli mu se gubi pa se vraća, on nas ubeđuje, na momente se svađa s nama. On je jedan užasno nesrećan čovek, nagrižen zlobom i pakošću. Dok se žali kako ga je društvo upropastilo, on samo pokazuje kako je sam otac sve svoje nesreće.
Njegovo trabunjanje ne treba toliko da pratimo, koliko da pratimo šta čoveka natera da to priča. Mnogo mi se svidelo kako često vrlo tačno i precizno krene ka objašnjenju svoje muke i gotovo je na pragu samosvesti, i onda, nepogrešivo, uvek izvuče pogrešan zaključak i propada sve dublje u samonametnutu zlobu, izolaciju i nehumanost. Plašio sam se sve vreme za sve likove koji su s njim u kontaktu.
Novela se čita kao u groznici - podiranje u njegov sumanuti um je stravično, ali predobro napisano. Ipak je klasa FM.
Dostojevski je jedan od mojih omiljenih autora, pa je bilo samo pitanje vremena kada će mi ova knjiga pasti u ruke. Glavni lik je nesrećan, mrzi sebe, svoje prijatelje. Oseća sreću kad čini sitne pakosti, ali onda ga udari osećaj krivice i griže savesti. Pa onda opet u krug. Fascinantan roman o ljudskoj prirodi.
Генијално! Да ми је неко рекао да ће ми записи из затвора оволико заокупирати пажњу, не бих му веровала. Но ипак, Достојевски је један. Прочитала сам први део књиге( до поглавља "Представа"), а видим да ћу првом приликом морати да узмем и други. Морам да признам да ми се подземље допало за трунчицу више, али и ово је ванвременско дело. Што се стила писања тиче, одбијам да коментаришем овакво савршенство. То је то од мене за сада, а детаљније утиске ћу написати када будем прочитала и другу књигу. П.С. Овом књигом завршавам овај читалачки месец, који је, морам признати, био одличан и по квалитету и квантитету. Размишљала сам која књига да буде та, последња и избор је пао на Достојевског, јер с њим нема грешке!
Knjiga o borbi jednog čoveka sa samim sobom, sa svojim demonima, srdzbom ,ljutnjom, inatom, zavišću, nesigurnošću, osećajem manje vrednosti, samopouzdanjem, sa poznatim i nepoznatim strahovima, nadanjima, željama, potrebama.... Malim i umišljenim pobedama i velikim ličnim porazima..... Divna jaka i teška knjiga...
Не приличи једној малој, незрелој и ограниченој особи да коментарише дела највећег. Тако да, радујем се нашем следећем дружењу, вероватно у ,,Белим ноћима". ❤️✨
Look at me, talking to Dostoyevsky, like it will solve all my problems. 🧚
"Uništite moje želje, izbrišite moje ideale, pokažite mi nešto bolje i ja ću poći za vama."
Zapisi iz podzemlja je roman podeljen u dva dela. U prvom delu jednostavnog naziva "Pozemlje" upoznajemo se sa anonimnim naratorom. Radnja je smeštena u 1860e, kada čovek sada već u svojim četrdesetim godinama, pokušava da nam kroz svoje teorije objasni njegovu ulogu u društvu kao i njegovo viđenje određenih životnih tema. Drugi deo romana bavi se dogadjajima koji su se zbili 1840ih ,kada je narator imao 24 godine, i koje malo bolje objašnjavaju ideje i razmišljanja čoveka iz "podzemlja". Ovaj deo nam otkriva kako je teklo pripovedačevo napredovanje od njegovog mladalačkog razmišljanja, pod uticajem romantizma i viših ideala, do njegove zrele dobi opisane u prvom delu koja je cinična u pogledu lepog i uzvišenog.
Zapisi iz podzemlja su pre svega jedan filozofski roman koji nam bliže prikazuje razmišljanja i um pojedinca koji se nalazi na ivici modernog društva, kao i efekat koje to društvo ima na njega.
Kraj me je baš iznenadio. Nisam očekivao da će me toliko pogoditi, ali me je naterao da razmislim o svemu što sam čitao pre toga.
Sve vreme sam imao osećaj da ga posmatram i analiziram, kao da sam iznad njega. Delovao mi je kao neko ko je slab, kontradiktoran i zaglavljen u sopstvenim mislima.
A onda te Dostojevski preseče.
„Ako ostanemo sami sa sobom, bez knjiga…“
U tom trenutku shvatiš da možda nisi čitao njega, nego si kroz njega izbegavao da pogledaš sebe.
I tu postane neprijatno.
Jer odjednom više nije stvar u tome kakav je on, nego koliko si ti sposoban da budeš takav.
To mi je bio najjači deo cele knjige.
Nije ovo samo priča o jednom liku, više je kao ogledalo koje ti Dostojevski gurne pred lice.
Најстрашније огледало које нам Достојевски потура а које га је и самог вероватно избезумило. Кад је реч о његовој антиинтелектуалској црти не треба ићи даље од овога да би се она разумела. Свака сцена је део серијала упозорења о самољубљу интелекта које разара људскост. Човек који жели да не жели и мисли како би му било боље да не мисли у својој адолесценатско-геријатриској слабости може само да свене због дискрепанце свог богатства и беде. Овакве болове раста сваки уметник мора што раније да прође.
Е мој Подземљецелу јебо те ко те стиго. Дакле ај као, Записи из подземља. Трагикомични изливи емоција нашег драгог редитора 18. - 19. Века измрљани по неких 160 страна не сећам се колико је било који стварају тужну слику усамљеног човека са превише слободног времена. Не знам како бих сврстао ово дело. Свакако ми се свиђа и уживао сам читајући, то никако не оспоравам, али опет је тешко извући било какву поруку из целе ове књиге. Рекао бих да је уживање ове књиге исто оно уживање које човек добије када слуша теоретичаре завере како на својим подкастовима од 7 гледалаца укупно трабуњају о равној земљи и свемирским нацистима, само што уместо да то чему се смејемо буде тај потпуно тачан скривени феномен природе и света које наука неће да вам каже, предмет спрдње односи се само и искључиво на овог јадног напаћеног гремлина. Човек се толико извезао у својој контрадикторности да ни кад би га пресекао мачем као Александар Велики онај Гордијев чвор опет би некако остао запетљан; ако је за то потребно да се измисли још једна димензија која га држи у комплетном клупку са самим собом и својим изјавама она би се од негде изведрила међу нама живима ајој мама ајој ајој мама јадног ли човека. Он је јадан толико изубијан својим усамљеништвом, самосажаљевањем, несигурностима, развратништвом и генерално ужасном непријатношћу да у теорији не би могло да ти не буде ништа друго него жао - ДА ЛИК НИЈЕ ПОПТУНО ПОРЕМЕЋЕН. Узмимо на пример тих пар момената у животу које је поменуо. ОН УПОРНО УСПЕВА ДА УСЕРЕ СВАКУ МОГУЋУ СИТУАЦИЈУ У КОЈОЈ СЕ НАЂЕ ДО ТЕ МЕРЕ ДА ИСПАДА КАО ДА ЈЕ ШАРАО СА ГОВНИМА И КАО ДА СМО МИ ТИ КОЈИ ИСПАДАЈУ БУДАЛЕ СМЕЈУЋИ СЕ ЊЕГОВОМ ТОЛИКО УЖАСНО НЕВЕРОВАТНОМ ПАДУ У ЈИШ ВЕЋА ГОВНА ДА БИ ПОМИСЛИО ДА ЈЕ ОРКЕСТРИРАНО БАШ НАС ДА ЗАЈЕБЕ ДА МИСЛИМО ДА ЈЕ ЛИК БУДАЛА ДОК СЕ ОМ ЗАПРАВО КРИЈЕ У ТОЈ СВОЈ ЦЕЛОЈ ГОВНИМА ИШАРАНОЈ СЛИЦИ И СМЕЈЕ НАМ СЕ АЛИ НЕ ЛИК СЕ НЕ КРИЈЕ ЛИК ЈЕ САМО ТОЛИКА МАЕСТРАЛНА БУДАЛЕТИНА ДА ЈЕ ЊЕГОВО ЦЕЛО БИЋЕ САМО ПО СЕБИ УРНЕБЕСНО И ДА ЈЕ ОН САМ ПО СЕБИ НИШТА ВИШЕ НЕГО ТУЖАН РУЖАН И ПРЕСМЕШАН КАО ПОЈАВА. Али много ми је симпатичан мајке ми, колко год да је његово биће у конфликту са целим постојањем живог света и све што га окружује опет ми је ужасно занимљива појава. Стварно сам уживао читајући запетљану мисао за запетљаном мишљу за запетљаном мишљу које је овај фиктивни лик изрекао у свом овом лудилу. Колко год ме болела глава у почетку покушавајући да га ишта разумем док се нисам ушемио у његову комплетну изврнутост, толико сам уживао и онда се коначно смејао свему томе што читам. Достојевски је овим делом вишемање направио роман о једном Сојџеку романтичарског доба што је толико предивно и толико ми је било драго да сам прочитао овако нешто и препоручујем свима жали Боже ја ништа нисам рекао у целој овој рецензији и то зато што је овај човек комплетни лудак и утисци на цело ово читање су трајно изврнуте као и сам човек из књиге читајте разумећете, књига сама по себи је генијална и не знам ни шта да коментаришем осим овог човека јер је то цела књига и сад кад сам завршио оговарање на овог лика узмите читајте ово је најгора рецензија коју сам написао кривим Подземљецела што ме је помутио значи човек је толико ненромално болестан да је и мене заразио, но добро. ********** Било је овде још трабуњања, јер Михаило, под утиском објашњавања апсолутно менталне руине које је протагониста записа из подземља, је и сам полудео и несрећник није био у стању да заврши рецензију. Све у свему, свидело му се.
Maločas ti rekoh da se ne stidim svoje sirotinje; e, znaj da je se stidim, stidim se sirotinje više od svega; bojim je se više od svega; bojim je se više nego da kradem; zato što sam ja toliko sujetan da se osećam kao da su kožu s mene odrali pa mi i najčistiji vazduh boli. I zar ti, zaista, još ne shvataš da ti ja nikad neću oprostiti što si mi donela onu dronjku u času kad sam se zaleteo na Apolona kao pseto. Vaskrsilac, bivši heroj, nađoh se šugavo ćutljivo pseto slugu; a ovaj mi se podsmeva! Isto tako ni one suze, koje kao poštena žena nisam umeo pred tobom da sakrijem, ni njih ti nikad neću oprostiti! Ni ovo priznanje tebi nikad neću oprostiti. Da, ti, ti ćeš mi za sve to odgovarati, zato što si mi dopala šaka, zato što sam ja hulja i najgadniji, najsmešniji, najsitničarskiji, najgluplji i najzavidljiviji od svih zemaljskih crva, koji, možda, ni po čemu nisu bolji od mene, ali koji se, đavo da ih nosi, nikada ne zbunjuju; a ja, eto, čitavog života dobijam zvrčke od svake gnjide, i to mi je sudbina!
4.5⭐️ Свидјела ми се поготово задњих 2-3 поглавља. Дала сам 4.5⭐️ зато што сам прочитала само други дио па нисам баш све схватила кад је спомињао неке ликове и дешавања која су била у првом дијелу, али планирам да прочитам и први и други заједно некад касније.
Nisam želela da mi čitanje ide teško kao u srednjoj školi i pogodite.. Prva rečenica i ja sam bila kupljena. Svaka naredna me je sve više oduševljavala. Celokupno delo je jedno blago koje svima preporučujem da imaju u svojoj biblioteci.
Koliko je Dostojevski bio ispred svog vremena svedoče mnogi pisci i mnoga njegova dela. Ovo delo je prethodilo svim njegovim poznatijim delima poput "Zločina i kazne" ,"Idiota" , "Braće Karamazovih"... Dostojevski je imao buran život, izbegao je smrtnu presudu dobivši pomilovanje i izgnanstvo u Sibir. Imao je brojna životna iskušenja, a jedno od najtežih je gubitak članova porodice ( svoje dece, a kasnije i supruge ). Imao je problema sa kockom, bila je njegova strast zbog koje je upao u dugove. Postoji priča da je u jednoj kockarnici u malom gradu u Nemačkoj ostao dužan pozamašnu sumu novca i da je do pre nekoliko godina postojala tabla sa natpisom duga. Međutim, jedan slavni ruski milijarder je otplatio dug uz reči da Dostojevski nije nikome dužan i da se skine ta sramna tabla.
"Zapisi iz podzemlja" su nastali tokom njegovog putovanja Evropom 1864. godine ali nažalost završeni su godinu dana kasnije, dok je njegova supruga bila na samrti. Zapise je sam Dostojevski nazvao pripovetkom, dok ih danas većina smatra romanom. Samo delo predstavlja misli pretočene na papir i objedinjene na 191 stranicu Laguninog izdanja. Zapisi se sastoje iz dva dela. Prvi deo se naziva "Podzemlje" dok drugi deo nosi naziv "Povodom mokrog snega". Kroz "Podzemlje" Dostojevski nas upoznaje sa pripovedačem koji ima četrdeset godina i koji sebe želi da predstavi na najgori mogući način čitaocima. Čitanjem prve rečenice to nam postaje upečatljivo, a svakom narednom se to potvrđuje. Glavni lik ovog dela je nezadovoljan, mrzi sebe, mrzi sve ljude oko sebe i nema samopoštovanje.
Naš junak smatra da nije dostojan ni jedne pozitivne promene u svom životu. Želi da opravda svoje negativne misli i stavove o sebi kroz najgore priče. Želi da svi čitaoci njega zamrze i da nemaju nikakva očekivanja od njega, jer on ne može ništa da pruži i tom mržnjom bi opravdao svoje mišljenje o sebi.
Dostojevski piše tako da poverujete svaku reč, uvuče vas u život pripovedača, upozna vas sa njegovim problemima, u jednom trenutku kaže da vi kao čitalac rešite njegove probleme, natera vas na razmišljanje i na kraju stranice kaže da je sve to slagao i da je to namerno uradio. A opet pored svega toga, vi želite da pročitate više o njemu i da znate šta se dogodilo sa njim na kraju.
Kroz svih 11 poglavlja prvog dela ove knjige on se bavi najgorim delovima ljudske duše kao što su korist, mržnja i pakost. U drugom delu nam prikazuje još jedno osećanje koje je glavnom junaku uskraćeno, nedostupno i da je zbog nedostataka istog on prepun nezadovoljstva, mržnje koja je prethodilo njegovoj izolovanosti od sveta.
U razgovoru koji vodi sa Lizom, govori o ljubavi u porodici, odnosu između muža i žene, o ženama koje prodaju svoju dušu zajedno sa telom. Koliko je priželjkivao njihov susret opisano je na nekoliko stranica ovog dela.
Kada se ljubav pojavi u njegovom životu, na trenutak nam se učini da će je prihvatiti ali se kasnije odriče iste. Čak nam daje objašnjenje za svoje postupke prema njoj.
Nakon njenog odlaska iz njegovog života, on se nije osećao prijatnije, a bez nje nije bilo lakše. I toliko godina nakon svih događaja koje je opisao u "Zapisima" nerado ih se prisećao jer su u njemu budili stid.
Verujem da je Dostojevski želeo da se svako od nas pronađe u liku njegovog glavnog junaka. Da se svako od nas poistoveti sa njim u određenim situacijama. Uspeo je da predstavi sva moguća stanja ljudske duše kao nešto što svi posedujemo, ali ne ispoljavamo često. Na poslednje dve stranice nas je ostavio da se zapitamo da li živimo život punim plućima ili se i mi povremeno izolujemo od ljudi i odlazimo u naša podzemlja? Da li više živimo u snovima nego što radimo na njima da ih ostvarimo? Da li previše očekujemo od sebe? Da li nam prija život u sopstvenoj koži ili želimo da pobegnemo iz iste? Posle čitanja ovog dela dugo ćete razmišljati, preispitaćete svoja uvrenja i u njih više nećete biti sigurni.
This entire review has been hidden because of spoilers.
Тешко је ишта говортити о Достојевском а немати иоле снобовски став јер то је забога Достојевски, али даћемо све од себе за колико-толико пристојан осврт :)
Као и увек, без длаке на језику најмрачније истине људске душе са таквом лакоћом избацује из себе, обраћајући се директно нама читаоцима (да не кажем господи).
Пошто ово свакако није фикција стилски ми је било мало разбацано, са превише дигресија које не успевам да сагледам у потпуности, али опет ово су, као што је и наведено, записи. Форма више подсећа на неки записани ток мисли кроз који Достојевски пролази, обазирући се на већински психолошке и моралне детаље људске душе. Записи нам говоре о апсурду живота, мрачним поривима и ко зна још чему чега је вероватно само Достојевски свестан.
Достојевски се не сматра тек тако књижевном величином, што и ово дело наравно дочарава. Његов поглед на свет је нешто несвакидашње и нешто што ће довека бити тема дискусије и размене мишљења и тумачења. Није искључено да ће вас покренути на размишљање о сопственој егзистенцији :)
FANTASTIČNA KNJIGA Dostojevski je ovom knjigom želeo da dokaže da čovek nije logično već iracionalno biće (ne svi ljudi naravno). Svidja mi se kako je napisan lik "čoveka iz podzemlja,veoma kontradiktoran,neke ljude mrzi ali im se u isto vreme i divi. Takodje i što nije u stanju učini ništa zbog svog preteranog razmišljanja i zbog toga je autodestruktivan. Sledeća knjiga koju ću pročitati će biti verovatno game of thrones dakle verovatno ću se zavući u svoje podzemlje ali u fizičkom smislu ne u mentalnom (potrudiću se da ostane samo u fizičkom smislu,ako bude u mentalnom onda ću sam početi da pišem knjigu kao čovek iz ove knjige. laku noć
Drugo čitanje. Neuporedivo bolje nego prvo. Biće i treće čitanje kad-tad.
Iako je roman kratak, on je toliko sadržajan. Imam utisak da neki drugi pisci ne bi mogli ovu priču da ispričaju na duplo više stranica. Ovo je najduhovitiji roman Dostojevskog - toliko sam se smejao na neke zamisli i izbore čoveka iz podzemlja, ali je, takođe, i najmračniji. Finale kada se on poigrava sa Lizom - prostitkom koja je tu gde jeste ne svojom voljom veoma je okrutno.
S obzirom na to da je roman izašao pre Zločina i kazne, rekao bih da je Zločin i kazna neka druga verzija ovog romana. Paralele čoveka iz podzemlja i Raskoljnikova, kao i Lize i Sofije su očigledne.
Moglo bi još mnogo toga da se kaže o ovom romanu, ali ostaću na tome da ukoliko neko želi da počne da čita klasike, a ne zna odakle će, Zapisi iz podzemlja su možda idealni. Knjiga je kratka, lako se čita i doživećete veličinu Dostojevskog, da poželite da čitate i njegove druge romane.
Bilo mi je potrebno drugo čitanje, jer su okolnosti u kojima sam prvi put čitala Zapise značajno podrivale moje uranjanje u delo, mada osećam da mi ni drugo čitanje, iako dosta pažljivije, nije otkrilo sve što osećam da ovo delo može da otkrije, ne nužno samo o sebi, već i o nama, čitaocima.
Jedno sam, međutim, sasvim sigurno otkrila. Narator, ili preciznije - autor Zapisa, jedan je od junaka koji su u meni izazvali neke od najprotivrečnijih reakcija u dosadašnjem čitalačkom iskustvu. Ovo je junak koji o društvu (ondašnjem, a bogami nije to daleko ni od sadašnjeg) iznosi brojne istine sa kojima se čitalac i te kako može složiti, da bi ste zatim bili duboko iziritirani načinom na koji u tom istom društvu i sam uzima učešća, u večitom inatu što ga isti sistem koji prezire i za koji smatra da je previše dobar ne prihvata. S jedne strane duboko vas pogodi ono što narator kaže o nekim osnovnim životnim vrednostima, lepotama i tragedijama, da bi vam se zatim zgadio onim kako se prema tim vrednostima u svom životu odnosi.
Upravo zbog mnogo boljeg uočavanja tih protivrečnosti ovoga puta, osećam da mi je ovo drugo čitanje bilo neophodno i osećam da se, možda, baš u njima krije veličina ovog dela, makar iz moje perspektive. Tek uhvaćen u te protivrečnosti, između razumevanja i gađenja, čitalac se može zagledati u sebe i protumačiti koliko je i sam možda blizu neke vrste podzemlja.
Možda tek tako sva ova „brbljanja” i „presipanja iz šupljeg u prazno” (kako ih i sam junak naziva) bivaju ispunjena smislom i daju svrhu vremenu provedenom u mislima ovog neverovatno neprijatnog čoveka.
Svrhu i smisao, naravno, nama, čitaocima. Za „autora” Zapisa, bojim se, u tom pogledu pomoći nema...