Notes from Underground

by Fyodor Dostoevsky, Richard Pevear (Translator), Larissa Volokhonsky (Translator)

In 1864, just prior to the years in which he wrote his greatest novels — Crime and Punishment, The Idiot, The Possessed and The Brothers Karamazov — Fyodor Dostoyevsky (1821–1881) penned the darkly fascinating Notes from the Underground. Its nameless hero is a profoundly alienated individual in whose brooding self-analysis there is a search for the true and the good in a world of relative values and few absolutes. Moreover, the novel introduces themes — moral, religious, political and social — that dominated Dostoyevsky's later works. Notes from the Underground, then, aside from its own compelling qualities, offers readers an ideal introduction to the creative imagination, profundity and uncanny psychological penetration of one of the most influential novelists of the nineteenth century. Constance Garnett's authoritative translation is reprinted here, with a new introduction.

Genres: Classics, Fiction, Philosophy, Russia, Russian Literature, Literature, Novels

136 pages, Paperback

First published January 1, 1864

About the author

Фёдор Михайлович Достоевский (Russian)

Works, such as the novels Crime and Punishment (1866), The Idiot (1869), and The Brothers Karamazov (1880), of Russian writer Feodor Mikhailovich Dostoyevsky or Dostoevski combine religious mysticism with profound psychological insight.

Very influential writings of Mikhail Mikhailovich Bakhtin included Problems of Dostoyevsky's Works (1929),

Fyodor Mikhailovich Dostoevsky composed short stories, essays, and journals. His literature explores humans in the troubled political, social, and spiritual atmospheres of 19th-century and engages with a variety of philosophies and themes. People most acclaimed his Demons(1872) .

Many literary critics rate him among the greatest authors of world literature and consider multiple books written by him to be highly influential masterpieces. They consider his Notes from Underground of the first existentialist literature. He is also well regarded as a philosopher and theologian.

See also:
Russian → Фёдор Михайлович Достоевский
French → Fédor Dostoïevski
French → Fiodor Dostoïevski
Spanish → Fiódor Dostoyevski
Portuguese → Fiódor Dostoiévski

Reviews

[Matija Pažin]

"...romanu je potreban junak, a ovdje su namjerno skupljene sve crte antijunaka i, što je najbitnije, sve će to izazvati vrlo neugodan dojam, zato što smo se odviknuli od života, svi hramljemo, netko više netko manje, ali svi. Štoviše, toliko smo se odviknuli da gdjekada osjećamo prema pravom "živom životu" neko gađenje, pa ne možemo ni podnijeti kada nas tko podsjeti na njega. Pa dotjerali smo dotle da pravi "živi život" cijenimo takoreći radom, službom, i svi se u dubini duše slažemo da je lakše živjeti prema knjigama. A zašto se kadikada uznemiravamo, zašto ludujemo, što tražimo? Ni sami ne znamo zašto. Nama će samima biti gore ako nam se usliše naše hirovite molbe."

Junak ove knjige je klošar, pripadnik podzemlja, ponosan čovjek koji se srami svog siromaštva i koji svima dosađuje svojim učenim "knjiškim" govorom. To je čovjek kojeg mrzite većinu knjige sve do prvog puta kada shvatite da se možete s njime u nekim stvarima poistovjetiti, ili još gore, prepoznati...Dostojevski ikona si!

[everlovingarden]

bez riječi.

“Čini mi se da sam pogriješio što sam počeo pisati…Pripovijedati duge pripovjesti o tome na primjer, kako sam profućkao život moralnim raspadanjem u svom kutku, nedostatnošću sredine, odvikom od života i slavohlepnom zlobom u podzemlju - bogami, nije zanimljivo; romanu je potreban junak, a ovdje su namjerno sakupljene sve crte antijunaka i, što je najvažnije, sve će to izazivati vrlo neugodan dojam zato što smo se svi odviknuli od života, svi hramljemo, više ili manje, ali svi. Štoviše, toliko smo se odviknuli da gdjekad osjećamo prema pravom >>živom životu<< neko gađenje, pa ne možemo ni podnijeti kad nas netko podsjeti na njega. Ta dotjerali smo dotle da pravi >>živi život<< smatramo tako reći radom, službom, i svi se u dubini duše slažemo da je lakše živjeti prema knjigama. A zašto se kadikad uznemiravamo, zašto ludujemo, što tražimo? Ni mi sami ne znamo zašto…Ostavite li nas same, bez knjiga, odmah ćemo se zaplesti, izgubiti - nećemo znati kamo da krenemo, čega da se držimo; što da volimo, a što da mrzimo, što da cijenimo, a što da preziremo? Tegobno nam je i to da budemo ljudi - ljudi s pravim, vlastitim tijelom i krvlju; stidimo se toga, smatramo to sramotom i nastojimo biti nekim nepostojećim općeljudima. Mrtvorođenčad smo, već se odavno i ne rađamo od živih očeva i to nam se sve više i više sviđa.”

[Mratin]

Savršenstvo, ja bi izbacio zlocin i kaznu i ovo uveo, mada će vjerojatno uništiti generacije muškaraca, ali bože moj!

[Dženan Mušanović]

Dostojevski je genije "rajskog uma", kako to prof. Dragan Stojanović oslovljava. Kada sam prvi put čitao ovo u medresi (srednjoj školi), moram priznati da je jedino čime sam tada bio zadivljen način tkanja teksta, slaganja rečenica i impresivne, velike misli. Ne, ova je knjiga - psihologija u malom, načinjena pripovijedanjem, psihologija premrežena književnošću i njome priopćena.
Taj jedan mali, niski čovjek, taj čovjek "iz podzemlja", kako on naziva taj svoj brlog; taj ambivalentni, udvojeni čovjek, koji jedno misli, drugo govori a treće radi i upravo zbog toga "zao i nesimpatičan", kako sam sebi umjesno "tepa" - čovjek je tadašnjice ali je i čovjek današnjice. On je sujetan, egocentričan a istovremeno servilan i snishodljiv; u društvu neprimijećen i odbačen, neprimjetan i duh, u sebi (navodno) bogat "saznanjima", hoće reći - znanjima, spoznajama, pameću, intelektom.

No, taj intelekt nigdje ne isijava, niti se preobražava u neku životnu mudrost. On je pun tlapnje, mnogo priča i jako je kontradiktoran, sam poništi svoju riječ, sam unakazi svoje djelo; on slast nalazi u preziru drugih i odbačenosti, on se navikava na to da postane nečije ništa; sprema planove i o tome detaljno i minuciozno promišlja - kako će se sudariti s nekim na ulici; on fantazira a živi jadnički, on...

Jedan čovjek, kažem, tadašnjice ali i današnjice, koji nema petlje, koji nema kuraža, koji bi mnogo šta kazao, rekao, koji bi se na svašto odvažio, ali samo - u svojim mislima! Jako znakovita i reprezentativna scena je upravo ona kada glavni antijunak poseže ka flaši (i u svojim mislima istu razbija o glavu Zverkovu, nagovara mu se u lice, pokazuje se kao džek, svima odbrusi ono što ima reći), a onda tu flašu uzme, dosipa sebi piće i nijemo motri razgovor koji se odvija bez njega.

I danas je mnogo onih koji u glavi i mislima kažu svoje, otvoreni su i kritični, ne sustežu se da iznesu svoje autentično mišljenje, no ono što se ispoljava vani običan je mediokritetni stav, slaganje s drugima, povlačenje i životarenje.

Zapisi iz podzemlja sastoje se iz dva dijela: prvi, u kojem spomenuti antijunak iznosi svojevrsnu egzistencijalističku filozofiju, a sigurno je i ta filozofija odraz općeg duha u Evropi tog doba, a potom drugi dio, "Povodom mokrog snijega", utjelovljuje filozofiju iz prvog dijela i pokazuje na djelu šta je i ko je taj ambivalentni, nastrljivo-stidljivi, čovjek od "saznanja", koji je tu gdje je - i tu treba biti.

[Mia]

Nevjerojatna knjiga koja izvanredno prikazuje strukturu samoprezira i samomržnje, ključne za dublje razumijevanje mnogih poremećaja ličnosti. Takvi samoosjećaji su kompleksni za razumjeti, gotovo nemogući ukoliko osoba nije imala iskustva s njima.
Čak i tada, teško je shvatiti pravi intezitet takvog osjećaja bezvrijednosti. Razlog tome je što takvi osjećaji nisu standardni dijelovi psihičkog sklopa svake osobe, već iskrivljeni osjećaji koji nemaju nikakvu svrhu, osim što uzrokuju izuzetnu agoniju i psihopatologiju.

Dostojevski je majstorski prikazao unutarnju borbu glavnog lika s takvim samoosjećajima, kroz kojeg možemo pratiti točno kako se to manifestira:

- kroz samoizolaciju
- kroz nemogućnost uspostave emocionalno zdravih prijateljskih ili ljubavnih odnosa (jer uvijek osjeća ljubomoru, zatim mržnju, pa krivi osobu ako je bolja od njega)
- kroz zanemarivanje vlastitog zdravlja
- kroz uzdizanje sebe i drugih, zatim degradacije
- kroz oholost i nedostatak poniznosti
- kroz neprihvaćanje sebe (pa besramno laže ne bi li se predstavio u boljem svjetlu)
- kroz intenzivan osjećaj srama

Kako bi kompenzirao osjećaj nesigurnosti i nedostatak samopouzdanja, ima veliku potrebu dokazivanja svog intelekta, načitanosti i obrazovanja. Također, drugi obrambeni mehanizam koji koristi jest projekcija. On projicira svoj samoprezir na druge ljude, što mu stvara dojam da i oni njega preziru, podsmjehuju se ili misle da su iznad njega zbog čega ih i on sam počinje mrziti. Zanimljivo je vidjeti kako ponekad razumije i svjestan je tog mehanizma, ali opet nema dovoljno kapaciteta i želje da to promijeni, već odlučuje ostati u "podzemlju".

Priznajem da sam u jednom trenutku naivno pomislila kako zbilja želi pomoći Lizi bez skrivenih namjera, ali već drugi dan je priznao: "I kako je malo... malo riječi potrebno (i to još izvještačene, knjiške, izmišljene idile), pa da smjesta po svojoj volji preobrazim dušu čovječju." Ovo me odmah centriralo i podsjetilo na činjenicu da bi za takvu vrstu ličnosti to bilo čudo te da zapravo to čini samo kako bi se osjećao moćnije, bolje i vrijednije.

Dok ne razumijemo što se skriva duboko unutar njega, možemo pomisliti da je glavni lik površan jer vjeruje da će ga drugi procijeniti prema vanjskom sjaju: ako postane savršen, obrazovan, snažan, moćan i bogat = tada će vrijediti u vlastitim i tuđim očima. Međutim, kako je to ispravno primijetio dr. Jordan B. Peterson, treba s takvom osobom otići do dna Danteovog pakla i vidjeti da se tu zapravo kriju osjećaji bezvrijednosti i inferiornosti.

Kada steknemo uvid u takve obrasce ponašanja, možemo suzdržati osudu prema toj osobi, no to ne implicira da bi u osobnom životu trebali tolerirati takvo ponašanje.

[Luka Pajković]

A iskreno, što očekivati od ovog incela osim knjige o incelu.
Šalu na stranu, jako comfy read, Dostojevski baš zna ubost psihološku stranu ljudi.

Prvi dio je mega filozofski monolog u kojem glavni lik pomalo priča o sebi i životu općenito, ali ne na neki narativni način, već čisto iznosi teze i ideje koje su, jelte, zapravo misli pisca.
Drugi dio prikazuje par situacija u kojima glavni lik (iliti podzemni čovjek) proživljava neke događaje, ali se u njima ponaša totalno autistično, što je posljedica njegovih razmišljanja.

Uglavnom, jako surov i ciničan prikaz ruskog čovjeka, ali jako zanimljivo štivo.
Taj prvi dio je malo nabacan i nejasno strukturiran, ali hej, tko ne bi želio čitati kako Dostojevski literatno guzi utopiste i humaniste dok istovremeno uzdiže vjeru i Krista?

3.5/5

[Ivan]

Odlična knjiga. Čitajući ju imao sam osjećaj da je autor u potpunosti prozreo u moju psihu i osobnost, te da je savršeno dobro uspio prikazati i uvjeriti me da zaista jesam "podzemni čovjek".

[Martin]

Zelim knjizi dati nizu ocjenu jer dubinski mrzim glavnog lika ali mislim da je to i poanta pa bi joj trebao dati visu?
Ne znam.

[Zerina]

124 stranice unutarnjeg razaranja jednog nesretnog čovjeka

[Mark Pat]

Bože, oprosti mu, što zao je i retardiran.

[Anjuška]

ZAPISI IZ PODZEMLJA (1864.)
Kao običan smrtnik nemam pravo išta komentirati. Dostojevskog umjesto Biblije!

„Živjeti preko četrdeset godina je nepristojno, banalno, nemoralno! Tko živi duže od četrdeset
godina? - odgovorite mi iskreno, pošteno. Ja ću vam reći tko: glupaci i hulje.“

„Uostalom: o čemu pošten čovjek može da govori s najvećim zadovoljstvom? Odgovor: o sebi. Onda ću i ja govoriti o sebi.“

„Kunem vam se, gospodo, da je prekomjerno saznanje bolest, prava i najteža bolest.“

„On je glup, to je nesumnjivo, ali tko zna, možda normalan čovjek i mora biti glup?“

„Ha-ha-ha! pa vi ćete posle svega ovog pronaći nasladu i u zubobolji! – povikat ćete sa smijehom
A zašto ne? I u zubobolji ima naslade -odgovorit ću ja.“

„A sve to dolazi otuda što ja sam sebe ne poštujem. Zar svjestan čovjek može bar malo da cijeni sebe?“

[Gda]

Istina je. Bolestan je.