“Nema tog manastira u Raškoj koji se ne bi ponosio vidarom kao što je Dorotej, prepisivačem kao što je Dimitrije i živopiscem kao što je Matija. To su ljudi daroviti, ljudi izabrani među hiljada. Pa ipak oni će stradati.“
Zašto? Eto, to je pitanje oko koga se sve vrti u ovom romanu, kao oko Doroteja koji je najbolji od svih likova, na sve utiče, u svima se javlja, ali on sam nikad nama direktno. Isto pitanje se nameće i u stvarnom životu, zašto najbolji među nama stradaju...kroz stranice romana ja sam tragala za odgovorom i na kraju došla do nekoliko zaključaka. Neću vas daviti detaljima, roman preporučujem onima koji vole da ulaze drugima u moždane vijuge, analiziraju misli, postupke, psihu ljudsku.
Sama radnja smeštena je u srednji vek, na prostor između manastira Vratimlje-kule Vratimlje, reke Morava, u doba kralja Milutina. Unutrašnji svet svakog od likova, a ima ih sijaset, odiše jezikom današnjeg čoveka, a priče njihove su itekako univerzalne.
Ja sam Dobrila Nenadića zavolela posle čitanja Despota i žrtve, konačno mi je i Dorotej dopao šaka, već unapred sam znala da je to knjiga za mene. Dorotej je jedna čitava mreža komplikovanih odnosa između srednjevekovnih vladara, njihovih ratnika, monaha (koji su svaki mali svet za sebe), običnih sebra, pa onda razbojnika, i naravno žena, onih najobičnijih i najprostijih, ali i vladarica. Svako od njih u sebi nosi svoju sreću i tugu, svoja nadanja i ambicije, i kroz stranice nam brzo postaje jasno da pisac želi da prikaže koliko veliki uticaj svaki od nas ima na onog ko pored nas bitiše. Tako Nenadić lepo odslikava i negativnu i pozitivnu stranu ovog ljudskog trenja...nerešeni unutrašnji demoni rastu i šire se dok ne prožderu sve pred sobom, ali sa druge strane čovekova težnja za ljubavlju, za slobodom duha, misli i dela je itekako puna nezadržive kreativne snage koja poseduje moć da menja i ono što je u nama i ono što nas okružuje na bolje i lepše. Ima u romanu i bistrog sarkastičnog humora, a i erotike.
Po meni, vrlo inteligentan pisac, sposoban da u malo puno toga utka, a roman Dorotej je roman koji oplemenjuje i navodi na razmišljanje o dubokim temama, sa bliskim likovima koji se lako se zavole.
Dodaću još dva, tri meni zanimljiva citata.
Makarije-Postoje nekad takve okolnosti u kojima se čovek ne može snaći, ne zato što umom ne bi mogao da predvidi ishod nekog događaja, nego što je prisiljen da bira između dve pogreške. Šta bi mi radije oprostili moji zaštitinici ovde u Kuli: da li to što dopuštam svojim monasima da žive kao i svi drugi smrtnici, dakle da greše na isti način kao i oni sami, ili da ih držim daleko od zbivanja, nateravši ih na post, bdenja i molitve, dok oko nas pljušti krv i padaju glave?“
Matija: Zanima me da vidim kako se, recimo, iz običnog razgovora prelazi na dodir. Samo taj tren da uhvatim i zapamtim. Da sam na njegovom mestu, ja bih joj ispričao nešto smešno. Nešto vrlo, vrlo smešno da se ona zaceni od smeha, da joj čitavo telo zadrhti, zatreperi, zatalasa, da joj suze pođu na oči. Po mom računu suze su najbolji podvodači, svejedno je da li su od smeha ili od tuge. Od suza ženska duša postaje mekana, gipka kao glina, predaje se prstima, za svaki krčag i svaki ćup, za svaku ludost. Ne, danas joj ne bih pričao nešto tužno, leto je, sunce se kloni zapadu, vazduh je mekan i mio; ne, danas joj nikako ne bih pričao nešto tužno.“
Dimitrije: Jevanđelje je jedno, život je drugo, u Jevanđelju svi ljudi imaju mesta pod suncem, u životu su jedni korov, drugi cveće. Nema ništa tako uskogrugog i isključivog kao što je lepo uređeni vrt pravednika. Ničeg tako nepodnošljivo sebičnog. Sve tu ima svoj red, svaka biljčica svoje mesto, ni senka u senci senke ne prebiva tu bezrazložno i slučajno. Nema ni najmanje nedoumice šta ostaviti, a šta iščupati.
Jevanđelje ne dopire do njihovog uma, ono im se čini kao smutnja koja ih zbunjuje. Jer šta znači ono:’’Ako volite one koji vas vole, kakvu ćete platu imati. Ako jedino svoju braću pozdravljate, šta posebno činite. Ljubite svoje neprijatelje i molite se za one koji vas progone kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskog, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada i pravednima i nepravednima.’’
Ne, to ne staje u vrt pravednika. Sunce Tvorčevo i njegove kiše su za njihov bosiljak, ali ne i za drač, a ako drač raste, isplevimo ga braćo moja, isplevimo ga. Isplevimo sve pod nebom što ne godi našem nosu.
Uzalud je siromašni stolar iz Nazareta rasterivao tamu. Njegova svetlost nije dopirala do tamnih predela ljudske ograničenosti. Jer, glupost je stesnila, suzila ovaj svet, posejala ga ogradama i bedemima, izdelila ga, izukrštala ga poprečnim i uzdučnim jarcima, te u njemu sapeti čovek tumara, udarajući u tami čas u jednu čas u drugu prepreku.’’
Makarije:Gospode, kakvom si to tankom nadom obdario ljudsko pleme. Nada u nama treperi kao slabašni žižak, gotov da utrne na najmanji dašak vetra, a opet ima snage da se zapali i u oluji, u najvećoj nepogodi.