What do you think?
Rate this book
War Stars: The Superweapon and the American Imagination
Sweeping through two centuries of American culture and military history, War Stars comes to a startling new understanding of issues crucial to the survival of civilization and the human species. Vividly written and filled with dazzling insights, this unique book explores the cultural
history of superweapons from Robert Fulton's eighteenth-century submarine through the strategic bomber and atomic bomb to Star Wars. H. Bruce Franklin tellingly reveals how and why the American quest for the ultimate defensive weapon--guaranteed to end all war and bring universal triumph to
American ideals--has led to the creation of forces increasingly capable of automated global annihilation.
Franklin explores over two hundred movies, novels, and stories, from obscure pre-World War I fiction that influenced Truman's decision to drop atomic bombs on Japan to such modern classics as Catch-22 , Slaughterhouse Five , and Dr. Strangelove . He demonstrates how the American imagination
continually shapes ingenious new superweapons while engendering their antitheses in art and action. With its brilliant interweaving of culture, science, technology, and history, War Stars has received high praise from scientists, literary scholars, film critics, activists, and historians
alike.
history of superweapons from Robert Fulton's eighteenth-century submarine through the strategic bomber and atomic bomb to Star Wars. H. Bruce Franklin tellingly reveals how and why the American quest for the ultimate defensive weapon--guaranteed to end all war and bring universal triumph to
American ideals--has led to the creation of forces increasingly capable of automated global annihilation.
Franklin explores over two hundred movies, novels, and stories, from obscure pre-World War I fiction that influenced Truman's decision to drop atomic bombs on Japan to such modern classics as Catch-22 , Slaughterhouse Five , and Dr. Strangelove . He demonstrates how the American imagination
continually shapes ingenious new superweapons while engendering their antitheses in art and action. With its brilliant interweaving of culture, science, technology, and history, War Stars has received high praise from scientists, literary scholars, film critics, activists, and historians
alike.
289 pages, Paperback
First published October 20, 1988
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 of 1 review
July 1, 2024
Frenklinova sjajna književno-politička studija doživjela je i drugo, prošireno, izdanje (2008), međutim ja ću se držati dvije decenije starijeg prvijenca i samo trećine knjige koja govori o izvjesnoj vrsti literature – naučnoj-fantastici.
Zvijezde rata objavljene su u nadrealnoj eri skandala Iran/Kontra, dok je Reganova fantazija o „Zvjezdanim ratovima“ još i te kako bila aktuelna. Predsjednik je, između ostalog, za savjetnika unajmio i trećerazrednog pisca naučne-fantastike, Džerija Purnela, i objelodanio svijetu da će Amerika ubrzo dobiti taj satelitsko-laserski projekat koji će trebati da onemogući potencijalni napad iz vazduha. Kasnije je Regan na TV-u čak natuknuo i nešto oko vanzemaljaca. Zvjezdani ratovi – avaj, nikada ostvareni – američkom logikom trebalo je da odbrane S.A.D. ne samo od komunista, nego i od potencijalne vanzemaljske invazije. Tako je izjavio njihov predsjednik.
Ako odstranimo svemirce, danas je situacija nepromijenjena. Dobitnik Nobelove nagrade za mir, novi američki predsjednik (Obama), usrdno upravlja vojnim žarištima umjesto na dvije prvobitne Bušove lokacije – na sedam njih diljem ove nekada divne planete, i uzgred je u stanju da nasluti još nekoliko ratova, od kojih bi jedan jedini većinu stanovništva Zemlje naposljetku zbilja mogao da skrati za glavu. Isto tako, američki vojni budžet nikada nije bio veći – danas iznosi blizu sedamsto miliona dolara godišnje + blizu 800 prekomorskih vojnih baza… dok ostatak svijeta ukupno ima 30. Međutim, nije kriv predsjednik. Ta bolest je inherentna u nacionalnom genomu.
Brus Frenklin ne misli da je uopšte moguće racionalno pojasniti tu zbrda-zdola trku za samouništenjem i sveopštu glorifikaciju rata. Autoru stoga ne preostaje ništa drugo do da dva puta pomene jeremijadu „Gospodo: Vi Ste Ludi!“ Luisa Mamforda iz 1946: „Mi u Americi živimo među sve samim ludacima... Ali i mi smo takođe ludi. Mi gledamo na ludilo svojih vođa kao da ono izražava tradicionalnu mudrost i zdrav razum.“ Reklo bi se da je nešto iz ove konstatacije ušlo u scenario Pedija Čajefskog za film TV-mreža (1976).
Frenklin u svojoj knjizi, koju će kasnije obilato citirati švedski novinar Sven Lindkvist u Istoriji bombardovanja (2000), pokušava da uđe u srž ove militarističke ideologije, koju danas i dalje neskriveno uzgaja i brani neokonzervativno krilo američke politike.
Dok je u prošlosti Evropu tresla industrijalizacija, Amerika je imala potrebu za novim magičnim oružjem. Ovakav stav je podrazumijevao i nerazdvojnu nužnost za svjetskim mirom – ali tek nakon što novo oružje za sobom ostavi milione mrtvih.
Iako ljudi misle da je obrnuto – isto kao što malo ljudi zna da je Orvil Rajt bio najbogatiji čovjek svoje ere i da se, u pogledu tvorbe aviona, koristio konceptom starim više od pedeset godina – Amerikanci su bili na tragu podmornice skoro 100 godina prije nego što je objavljen Vernov roman Dvadeset hiljada milja pod morima. Prototipovi vojnih plovila koje je, recimo, osmislio Robert Fulton (Nautilus) bile su tehnološka čuda izvan tog vremena.
Ali Fultonova beskrajna potraga za slavom i novcem tjerala ga je da evropskim suparnicima svako malo nudi da im napravi superoružje, kojim će oni moći da poraze sve svoje neprijatelje prije nego što će napokon izgraditi vječiti mir na Zemlji. Jer to je ono što svi priželjkujemo?: rat za mir; jer, izuzev toga, zbog čega se uopšte vode ratovi?
Kult za izgradnjom američkog superoružja Frenklin u literaturi locira između 1880. godine i početka Prvog svjetskog rata, kada je Amerika postala konzervativna vojna supersila, a Britanija se, posredstvom određenog kružoka sastavljenog od biznismena i političara, svojski trudila da antagonizuje Njemačku. (Kasnija uperoružja su bila operativno-taktički bombarder i atomska bomba.)
Ta ideologija je našla uporište prvo u novinskim medijima, a zatim i u SF romanima i pričama, gdje su propagirani budući ratovi, počev od kineske i japanske „Žute pošasti“. Naime, ni socijalista poput Džeka Londona nije bio imun na tu politiku antagonizovanja i omalovažavanja barem jedne nacije, ili boje kože. Frenklin navodi da je možda najozloglašenija stvar među anti-kineskom literaturom Londonova pripovijetka, „Neponovljiva invazija“ (“The Unparalleled Invasion“), napisana 1906, a objavljena 1910. godine.
„I doista“, piše Frenklin, „dozvolivši da rasistički aspekti američkog populizma ovdje pokažu sve svoje boje, time što će rasizam metastazirati u genocid, da bi onda genocid spojio sa kultom superoružja, Londonova priča postiže arhetipski značaj za naše današnje vrijeme.“ Nastala je iz njegovih iskustava kao novinara tokom Rusko-japanskog rata (1905), gdje je bio zaprepašten kako azijski narodi koriste najnovije zapadnjačke metode menadžmenta, ali i oružja za masovno uništenje.
Štaviše, fascinirani London je o mogućnosti rata sa „probuđenim“ Japancima ili Kinezima već pisao ozbiljne tekstove u časopisima poput San Francisco Examiner i Sunset Magazine.
U Evropi je glavni rasturač antižute propagande bio M.P. Šil. Šilov roman, Žuta opasnost iz 1898, naredne godine je preimenovan u Žuta pošast. Vrlo popularan s obje strane Atlantskog okeana, elaborirao je po pitanju lukavog i krvavog kineskog pira osvajanja Evrope. No, i Britanci imaju mozak i volju. Prvo su u moru podavili 20 miliona Kineza, a onda su se latili biološkog ratovanja, koristeći se „injektiranim Kinezima“ koji će gubu raširiti među sunarodnicima i na taj način ubiti 150 miliona svojih ljudi, kontinent privremeno pretvorivši u „pljesnivu grobnicu“.
I Evropa je svojevremeno imala identičan podžanr romana, samo što su pojedini naslovi imali obrnutu poruku. Velsov pesimistički i antiimperijalistički Rat svjetova (1897), nastao u dobu masovnog naoružavanja, ponajviše skreće pažnju Britancima da dobro promisle prije nego što se upuste u još jedno kolonijalno osvajanje – zato jer neko jači, kao recimo Njemačka, vrlo lako može da odluči da kolonizuje njih.
U američkom podžanru „budućih ratova“ skoro da nema empatije, već se, kao što smo vidjeli, štivo čita poput pamfleta koji je mogao da napiše i bilo koji neokonzervativni političar, ili slobodni ideolog, poput autora tehnotrilerâ Toma Klensija, čiji su političke akcione pustolovine zapravo bile jasni ideološki produžeci ovog staroameričkog SF-a. Uostalom, Klensi svoj roman Executive Orders (1996) posvećuje upravo Reganu sa obrazloženjem: „...čovjeku koji je dobio rat“. Da priča bude bolja, u nedavno obznanjenoj tajnoj dokumentaciji, saznali smo da je Regan Klensijev roman o trećem svjetskom ratu konvencionalnim oružjem, Red Storm Rising (1986), predložio britanskoj premijerki Margaret Tačer, sa obrazloženjem da sadrži „izvrsne uvide o Rusiji“.
Ovaj staroamerički podžanr nekada je, međutim, u prvi plan obično stavljao genijalnog američkog naučnika-kapitalistu-patriotu, kao što je bio jedan Tomas Edison, pa su ti romani postali poznati kao „edisonijade“. (Danas bi to bio Klensijev posvećeni agent CIA-e Džek Rajan, ekonomista sa Vol Strita, diplomata i vojni heroj u isto vrijeme, ili Džek Bauer iz TV-serije '24'.) Naučnik bi, dakle, izmislio neviđeno oružje. Zgromio bi sve američke neprijatelje i, najbitnije, spasio bi djevojku u nevolji. Jer očigledno ne postoji drukčija američka svijest o postojanju: obogatiti se, postati popularan i dobiti najzgodniju djevojku.
Primjeri koje Frenklin upoređuje sa budućom američkom vanjskom politikom su urnebesni. Odvagajte dva naslova objavljena krucijalne 1898. godine, kad je Amerika zavrijedila imperijalni status: Juriš, Anglosaksonci! i Posljednji rat: trijumf engleskog jezika. Nakon sveopšteg istrebljenja gdje se uništavaju čak i katolici u vojsci zlog ruskog cara, potonji roman se okončava osnivanjem Sjedinjenih Svjetskih Država i rečenicom: „Drevni san se napokon obistinio i mir je zanavijek došao među ljudsku rasu.“
Romani i priče o svjetskim ratovima bile su veoma uticajan dio tadašnje američke popularne kulture (da li je ironično što je Truman čitao neke od tih časopisa?). Projektujući uzroke, forme i posljedice ratova koji će se voditi u budućnosti, literatura je nedvosmisleno izražavala i pomagala da se oblikuje apokaliptična ideologija prominentna u pravim američkim ratovima i nasilju koje ta zemlja nikada nije prestala da izvozi van svojih granica počev od 1898. U fikciji se nova vjera u američku tehnološku genijalnost sjedinila sa starijom vjerom u američku mesijansku sudbinu, stvorivši kult o domaćim superoružjima i euforičnu viziju o tome kako SAD poražava zle imperije i čini da svijet postane vrtić za demokratiju.
„Iskusiti taj period kroz njegove anticipacije budućih ratova“, piše Frenklin, „kojim dominiraju imperijalističke iluzije i fantazije o miru uz pomoć ratne tehnologije, znači ponovo proći kroz formiranje naše sopstvene ideologije i svijesti.“ Drugim riječima, najimbecilnije stvari iz pojedinih storija osobito podsjećaju na logičku matricu koju ljudi, 100 godina docnije, objeručke prihvataju kao inspiraciju za vanjsku politiku jedne moćne države.
Do kraja XIX vijeka, američka fikcija je tako zamislila invazije ili napade na (ali pretežno invazije, jer je Amerika do tada obično grcala od defanzivnog karaktera): Kinu, Španiju, Britaniju, Japan i Rusiju; kao i genocidne pobune određenih nebijelih naroda unutar S.A.D. Dakle, samo je izvrnula sopstvenu politiku, i projektovala je na druge, nižeklasne, narode, koji, prirodno, moraju njihovi neprijatelji. Jer jedino nižeklasni narodi napadaju i ubijaju, bijelci to nikada ne rade; bijelci su miroljubivi.
U prvih petnaest godina XX vijeka, osvajači su zato nastavili da dolaze iz Njemačke, Francuske, Italije, Meksika i Afrike. Od tada, američka kultura u suštini nikada više nije raskinula s tom konzervativnom ideologijom, što se vidi iz filmova i knjiga nastalih u godinama dok je Frenklin pisao Zvijezde rata – npr. Milijusova Crvena Zora (1984) koja dramatizuje herojsku borbu šačice tinejdžera protiv kolosalne okupacione armije crvenog trijumvirata Sovjetskog Saveza, Kube i Nikaragve. Danas pak imamo Bitku za Los Anđeles (2011), gdje kuražni američki marinci zaustavljaju vanzemaljske divizije svojom nadljudskom požrtvovanošću i puškomitraljezima nasađenim na vojna vozila kompanije„Oškoš“.
Dabome, tokom minulog vijeka krcatog imaginarnim bombardovanjima i invazijama, ni jedna vojna sila nije kročila nogom na zemlju S.A.D, niti je bilo ko – ako izuzmemo Japance i havajsko ostrvo – izuzev samih Amerikanaca ikada bombardovao njihovo matično tlo (i to oba puta Afro-Amerikance).
U stvari, američke snage su periodu 1898-1988. napale, osvojile, „oslobodile“, ili okupirale: Kubu, Filipine, Portoriko, Panamu, Nikaragvu, Kostariku, Honduras, Venecuelu, El Salvador, Dominikansku Republiku, Haiti, Gvatemalu, Sovjetski Savez, Njemačku, Francusku, Holandiju, Belgiju, Dansku, Italiju, Japan, Koreju, Liban, Vijetnam, Kambodžu, Laos i Grenadu.
Frenklin ovdje zaboravlja da pomene i simbolično prvo američko „osvajanje“, odnosno pokušaj anektiranja Kanade, u ratu 1812. godine, prije nego što su njihovi napadi odbijeni na svakom frontu. Američki istoričari ovaj neuspjeh najčešće pripisuju nespremnosti domaćih trupa.
2016
Zvijezde rata objavljene su u nadrealnoj eri skandala Iran/Kontra, dok je Reganova fantazija o „Zvjezdanim ratovima“ još i te kako bila aktuelna. Predsjednik je, između ostalog, za savjetnika unajmio i trećerazrednog pisca naučne-fantastike, Džerija Purnela, i objelodanio svijetu da će Amerika ubrzo dobiti taj satelitsko-laserski projekat koji će trebati da onemogući potencijalni napad iz vazduha. Kasnije je Regan na TV-u čak natuknuo i nešto oko vanzemaljaca. Zvjezdani ratovi – avaj, nikada ostvareni – američkom logikom trebalo je da odbrane S.A.D. ne samo od komunista, nego i od potencijalne vanzemaljske invazije. Tako je izjavio njihov predsjednik.
Ako odstranimo svemirce, danas je situacija nepromijenjena. Dobitnik Nobelove nagrade za mir, novi američki predsjednik (Obama), usrdno upravlja vojnim žarištima umjesto na dvije prvobitne Bušove lokacije – na sedam njih diljem ove nekada divne planete, i uzgred je u stanju da nasluti još nekoliko ratova, od kojih bi jedan jedini većinu stanovništva Zemlje naposljetku zbilja mogao da skrati za glavu. Isto tako, američki vojni budžet nikada nije bio veći – danas iznosi blizu sedamsto miliona dolara godišnje + blizu 800 prekomorskih vojnih baza… dok ostatak svijeta ukupno ima 30. Međutim, nije kriv predsjednik. Ta bolest je inherentna u nacionalnom genomu.
Brus Frenklin ne misli da je uopšte moguće racionalno pojasniti tu zbrda-zdola trku za samouništenjem i sveopštu glorifikaciju rata. Autoru stoga ne preostaje ništa drugo do da dva puta pomene jeremijadu „Gospodo: Vi Ste Ludi!“ Luisa Mamforda iz 1946: „Mi u Americi živimo među sve samim ludacima... Ali i mi smo takođe ludi. Mi gledamo na ludilo svojih vođa kao da ono izražava tradicionalnu mudrost i zdrav razum.“ Reklo bi se da je nešto iz ove konstatacije ušlo u scenario Pedija Čajefskog za film TV-mreža (1976).
Frenklin u svojoj knjizi, koju će kasnije obilato citirati švedski novinar Sven Lindkvist u Istoriji bombardovanja (2000), pokušava da uđe u srž ove militarističke ideologije, koju danas i dalje neskriveno uzgaja i brani neokonzervativno krilo američke politike.
Dok je u prošlosti Evropu tresla industrijalizacija, Amerika je imala potrebu za novim magičnim oružjem. Ovakav stav je podrazumijevao i nerazdvojnu nužnost za svjetskim mirom – ali tek nakon što novo oružje za sobom ostavi milione mrtvih.
Iako ljudi misle da je obrnuto – isto kao što malo ljudi zna da je Orvil Rajt bio najbogatiji čovjek svoje ere i da se, u pogledu tvorbe aviona, koristio konceptom starim više od pedeset godina – Amerikanci su bili na tragu podmornice skoro 100 godina prije nego što je objavljen Vernov roman Dvadeset hiljada milja pod morima. Prototipovi vojnih plovila koje je, recimo, osmislio Robert Fulton (Nautilus) bile su tehnološka čuda izvan tog vremena.
Ali Fultonova beskrajna potraga za slavom i novcem tjerala ga je da evropskim suparnicima svako malo nudi da im napravi superoružje, kojim će oni moći da poraze sve svoje neprijatelje prije nego što će napokon izgraditi vječiti mir na Zemlji. Jer to je ono što svi priželjkujemo?: rat za mir; jer, izuzev toga, zbog čega se uopšte vode ratovi?
Kult za izgradnjom američkog superoružja Frenklin u literaturi locira između 1880. godine i početka Prvog svjetskog rata, kada je Amerika postala konzervativna vojna supersila, a Britanija se, posredstvom određenog kružoka sastavljenog od biznismena i političara, svojski trudila da antagonizuje Njemačku. (Kasnija uperoružja su bila operativno-taktički bombarder i atomska bomba.)
Ta ideologija je našla uporište prvo u novinskim medijima, a zatim i u SF romanima i pričama, gdje su propagirani budući ratovi, počev od kineske i japanske „Žute pošasti“. Naime, ni socijalista poput Džeka Londona nije bio imun na tu politiku antagonizovanja i omalovažavanja barem jedne nacije, ili boje kože. Frenklin navodi da je možda najozloglašenija stvar među anti-kineskom literaturom Londonova pripovijetka, „Neponovljiva invazija“ (“The Unparalleled Invasion“), napisana 1906, a objavljena 1910. godine.
„I doista“, piše Frenklin, „dozvolivši da rasistički aspekti američkog populizma ovdje pokažu sve svoje boje, time što će rasizam metastazirati u genocid, da bi onda genocid spojio sa kultom superoružja, Londonova priča postiže arhetipski značaj za naše današnje vrijeme.“ Nastala je iz njegovih iskustava kao novinara tokom Rusko-japanskog rata (1905), gdje je bio zaprepašten kako azijski narodi koriste najnovije zapadnjačke metode menadžmenta, ali i oružja za masovno uništenje.
Štaviše, fascinirani London je o mogućnosti rata sa „probuđenim“ Japancima ili Kinezima već pisao ozbiljne tekstove u časopisima poput San Francisco Examiner i Sunset Magazine.
U Evropi je glavni rasturač antižute propagande bio M.P. Šil. Šilov roman, Žuta opasnost iz 1898, naredne godine je preimenovan u Žuta pošast. Vrlo popularan s obje strane Atlantskog okeana, elaborirao je po pitanju lukavog i krvavog kineskog pira osvajanja Evrope. No, i Britanci imaju mozak i volju. Prvo su u moru podavili 20 miliona Kineza, a onda su se latili biološkog ratovanja, koristeći se „injektiranim Kinezima“ koji će gubu raširiti među sunarodnicima i na taj način ubiti 150 miliona svojih ljudi, kontinent privremeno pretvorivši u „pljesnivu grobnicu“.
I Evropa je svojevremeno imala identičan podžanr romana, samo što su pojedini naslovi imali obrnutu poruku. Velsov pesimistički i antiimperijalistički Rat svjetova (1897), nastao u dobu masovnog naoružavanja, ponajviše skreće pažnju Britancima da dobro promisle prije nego što se upuste u još jedno kolonijalno osvajanje – zato jer neko jači, kao recimo Njemačka, vrlo lako može da odluči da kolonizuje njih.
U američkom podžanru „budućih ratova“ skoro da nema empatije, već se, kao što smo vidjeli, štivo čita poput pamfleta koji je mogao da napiše i bilo koji neokonzervativni političar, ili slobodni ideolog, poput autora tehnotrilerâ Toma Klensija, čiji su političke akcione pustolovine zapravo bile jasni ideološki produžeci ovog staroameričkog SF-a. Uostalom, Klensi svoj roman Executive Orders (1996) posvećuje upravo Reganu sa obrazloženjem: „...čovjeku koji je dobio rat“. Da priča bude bolja, u nedavno obznanjenoj tajnoj dokumentaciji, saznali smo da je Regan Klensijev roman o trećem svjetskom ratu konvencionalnim oružjem, Red Storm Rising (1986), predložio britanskoj premijerki Margaret Tačer, sa obrazloženjem da sadrži „izvrsne uvide o Rusiji“.
Ovaj staroamerički podžanr nekada je, međutim, u prvi plan obično stavljao genijalnog američkog naučnika-kapitalistu-patriotu, kao što je bio jedan Tomas Edison, pa su ti romani postali poznati kao „edisonijade“. (Danas bi to bio Klensijev posvećeni agent CIA-e Džek Rajan, ekonomista sa Vol Strita, diplomata i vojni heroj u isto vrijeme, ili Džek Bauer iz TV-serije '24'.) Naučnik bi, dakle, izmislio neviđeno oružje. Zgromio bi sve američke neprijatelje i, najbitnije, spasio bi djevojku u nevolji. Jer očigledno ne postoji drukčija američka svijest o postojanju: obogatiti se, postati popularan i dobiti najzgodniju djevojku.
Primjeri koje Frenklin upoređuje sa budućom američkom vanjskom politikom su urnebesni. Odvagajte dva naslova objavljena krucijalne 1898. godine, kad je Amerika zavrijedila imperijalni status: Juriš, Anglosaksonci! i Posljednji rat: trijumf engleskog jezika. Nakon sveopšteg istrebljenja gdje se uništavaju čak i katolici u vojsci zlog ruskog cara, potonji roman se okončava osnivanjem Sjedinjenih Svjetskih Država i rečenicom: „Drevni san se napokon obistinio i mir je zanavijek došao među ljudsku rasu.“
Romani i priče o svjetskim ratovima bile su veoma uticajan dio tadašnje američke popularne kulture (da li je ironično što je Truman čitao neke od tih časopisa?). Projektujući uzroke, forme i posljedice ratova koji će se voditi u budućnosti, literatura je nedvosmisleno izražavala i pomagala da se oblikuje apokaliptična ideologija prominentna u pravim američkim ratovima i nasilju koje ta zemlja nikada nije prestala da izvozi van svojih granica počev od 1898. U fikciji se nova vjera u američku tehnološku genijalnost sjedinila sa starijom vjerom u američku mesijansku sudbinu, stvorivši kult o domaćim superoružjima i euforičnu viziju o tome kako SAD poražava zle imperije i čini da svijet postane vrtić za demokratiju.
„Iskusiti taj period kroz njegove anticipacije budućih ratova“, piše Frenklin, „kojim dominiraju imperijalističke iluzije i fantazije o miru uz pomoć ratne tehnologije, znači ponovo proći kroz formiranje naše sopstvene ideologije i svijesti.“ Drugim riječima, najimbecilnije stvari iz pojedinih storija osobito podsjećaju na logičku matricu koju ljudi, 100 godina docnije, objeručke prihvataju kao inspiraciju za vanjsku politiku jedne moćne države.
Do kraja XIX vijeka, američka fikcija je tako zamislila invazije ili napade na (ali pretežno invazije, jer je Amerika do tada obično grcala od defanzivnog karaktera): Kinu, Španiju, Britaniju, Japan i Rusiju; kao i genocidne pobune određenih nebijelih naroda unutar S.A.D. Dakle, samo je izvrnula sopstvenu politiku, i projektovala je na druge, nižeklasne, narode, koji, prirodno, moraju njihovi neprijatelji. Jer jedino nižeklasni narodi napadaju i ubijaju, bijelci to nikada ne rade; bijelci su miroljubivi.
U prvih petnaest godina XX vijeka, osvajači su zato nastavili da dolaze iz Njemačke, Francuske, Italije, Meksika i Afrike. Od tada, američka kultura u suštini nikada više nije raskinula s tom konzervativnom ideologijom, što se vidi iz filmova i knjiga nastalih u godinama dok je Frenklin pisao Zvijezde rata – npr. Milijusova Crvena Zora (1984) koja dramatizuje herojsku borbu šačice tinejdžera protiv kolosalne okupacione armije crvenog trijumvirata Sovjetskog Saveza, Kube i Nikaragve. Danas pak imamo Bitku za Los Anđeles (2011), gdje kuražni američki marinci zaustavljaju vanzemaljske divizije svojom nadljudskom požrtvovanošću i puškomitraljezima nasađenim na vojna vozila kompanije„Oškoš“.
Dabome, tokom minulog vijeka krcatog imaginarnim bombardovanjima i invazijama, ni jedna vojna sila nije kročila nogom na zemlju S.A.D, niti je bilo ko – ako izuzmemo Japance i havajsko ostrvo – izuzev samih Amerikanaca ikada bombardovao njihovo matično tlo (i to oba puta Afro-Amerikance).
U stvari, američke snage su periodu 1898-1988. napale, osvojile, „oslobodile“, ili okupirale: Kubu, Filipine, Portoriko, Panamu, Nikaragvu, Kostariku, Honduras, Venecuelu, El Salvador, Dominikansku Republiku, Haiti, Gvatemalu, Sovjetski Savez, Njemačku, Francusku, Holandiju, Belgiju, Dansku, Italiju, Japan, Koreju, Liban, Vijetnam, Kambodžu, Laos i Grenadu.
Frenklin ovdje zaboravlja da pomene i simbolično prvo američko „osvajanje“, odnosno pokušaj anektiranja Kanade, u ratu 1812. godine, prije nego što su njihovi napadi odbijeni na svakom frontu. Američki istoričari ovaj neuspjeh najčešće pripisuju nespremnosti domaćih trupa.
2016
Displaying 1 of 1 review